Kritika Marjan Klišanin radi, volontira i studira na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Ponekad ga se može vidjeti i za DJ-pultom u jednom od malobrojnih i slabo, no dosljedno održavanih zagrebačkih alternativnih klubova. Primarno područje interesa mu je glazba, a uz angažman na Radiju Student povremeno piše za portal Radnička prava. O Marjanovom iskustvu (ne)plaćenog studentskog rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, s kojim se većina njegovih vršnjaka može poistovjetiti, pročitajte u ovom kratkom razgovoru.
Možeš li u kratkim crtama dati kontekst početku razvijanja interesa za projekte u koje si danas uključen? Koja bi radna iskustva u kulturi izdvojio kao poticajna i/ili od važnosti za trenutne angažmane?
Interes za stvari kojima se trenutno bavim se pojavio dolaskom u Zagreb. Odrastao sam u Neumu, u kojem nažalost baš i nema nekog kulturnog sadržaja. Dolaskom u Zagreb su mi se otvorile neke nove prilike koje prije nisam imao. Meni osobno najpoticajnije iskustvo bilo je dolazak na fakultet i početak rada na Radiju Student. Uz Radio sam se bavio debatom, pisao sam za Radnička prava te sam postao član Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti. To su mi postala veoma draga mjesta na kojima su mi se probudili afiniteti prema projektima kojima sam se bavio i kojima se u konačnici trenutno bavim. Neki od tih projekata i interesa su uređivanje i vođenje glazbenih emisija na Studentu (Eastern Blocc, Zvučni zid, Vrijeme je stalo), aktivizam, organiziranje radionica, tribina i humanitarnih akcija u KSFPZG-u te pisanje tekstova za Radnička prava.
S obzirom na to da si uključen u nezavisnu radijsku scenu, možeš li opisati mogućnosti realizacije vlastitih projekata i ostvarivanja suradnje s novinarima/studentima drugih radija?
Jedna od velikih prednosti rada na Studentu jest da sam dobio prostor i potpunu slobodu da radim emisije i puštam glazbu koju slušam i koja mi je zanimljiva. Također dao mi je priliku da istražujem različite glazbene scene i da svoja otkrića prezentiram u eteru. Student u praksi daje prostor svima koji su zainteresirani za alternativnu kulturu i sadržaj koji ona nudi. Još bitnija stvar su ljudi koji na Studentu rade i s kojima surađuješ u kreiranju sadržaja. To je razna ekipa sa svih strana: osim studenata FPZG-a, Filozofskog i niza drugih fakulteta, tu su i iskusni glazbeni novinari, koji duži niz godina vode glazbene emisije i sudjeluju u radu alternativne zagrebačke scene. Upravo zbog toga mi je Radio Student jako drago mjesto na kojem sam upoznao jako kul ljude. Mogućnost suradnje s drugim radijima postoji, ali nismo toliko povezani. Postoji par emisija koje se puštaju na drugim neovisnim radijima, ali neka suradnja u kreiranju zajedničkog sadržaja je mala. Dosta neovisnih radija i dalje je u borbi za frekvencije, a dosta njih su i dalje u fazi online rada. Dobivanje frekvencije je nemoguć posao u Republici Hrvatskoj i zbog toga nam neovisna radijska scena pati.
U člancima koje si pisao za portal Radnička prava bavio si se, osim feminizmom, glazbenom scenom i radničkim pravima, i uvjetima studentskog života, pa tako i studentskog rada u vrijeme pandemije. Što bi izdvojio kao bolne točke, i u kojoj se mjeri pandemija odrazila na studente poput tebe, osobito one koji se bave radom u kulturi?
Najbolnija točka je apsolutna nebriga koja u Republici Hrvatskoj vlada prema studentima. Država nas je praktički prepustila da se sami snalazimo. Ogroman broj nas radi i ovisimo sami o sebi u vidu financiranja studiranja i studentskog života. Rad u kulturnom sektoru je postao još otežaniji s obzirom da se u početnoj fazi pandemije ništa nije događalo. Naprosto kao da je netko pritisnuo pauzu na većinu kulturnog sadržaja. Upravo zbog toga je ovaj vid rada koji je užasno prekaran postao još prekarniji. Najgore od svega državu nije briga za to te se o ovim problemima u medijima naprosto ne govori u dovoljnoj mjeri. Prekarnost mnoge studente u kulturi tjera da rade još poslova pored rada u kulturi. Osobno, uz rad u kulturi, konobarim te sam demonstrator na fakultetu. Budući da ovisim o sebi u vidu financiranja moram raditi plaćene poslove jer sve ostalo je volonterski rad koji radim sebi za dušu.
S obzirom na omjer dosadašnjih volonterskih i plaćenih radnih iskustava, možeš li prokomentirati mogućnosti i uvjete studentskog rada na nezavisnoj kulturnoj sceni? Misliš li da je studentima zainteresiranim za rad u polju umjetnosti omogućena financijska potpora i infrastruktura kako bi održavali studentsku scenu i ostvarivali vlastite ideje?
Moje osobno iskustvo s uvjetima rada na nezavisnoj sceni jest da su loši. Većina poslova koji možeš raditi u kulturi nisu plaćen. Financijska podrška od države je praktički nepostojeća, a infrastrukture je jako malo. U praksi se stvari rade na volonterskoj osnovi, a to nije toliko privlačno svima. Ako zanemarimo taj dio, postoji scena, ali previše ovisi o sebi samoj. Imamo jako puno talentiranih ljudi i ljudi koji gaje interes prema kulturi, ali je sustav takav da dosta ubija volju za bavljenjem njome. I takav rad može biti privremeni izvor motivacije – mnogo ljudi u kulturi je motivirano svojevrsnom borbom protiv sustava i borbom za bolje sutra. Osjećaj da radiš usprkos preprekama koje sustav nameće je dobra motivacijska energija. Ta energija nažalost nema neograničen rok trajanja. Upravo zbog toga je perspektiva rada u kulturi izuzetno neprivlačna. Možda sam ciničan, ali sumnjam da će se išta mijenjati nabolje. Dok vlast ne krene shvaćati nužnost postojanja kulture i ulaganja u nju, teško da će i uvjeti rada u kulturi biti bolji.
ObjavljenoObjavljeno
