Kritika Razgovarala: Janja Sesar
KP:Program festivala bismo žanrovski mogli podijeliti u nekoliko dijelova izložbeni, izvedbeni i filmski dio te simpozij. Možete li nešto ukratko reći o programskom konceptu i onome što nas čeka u narednih nekoliko dana festivala?
Sunčica Ostoić: Treba spomenuti zanimljivu izložbu u Galeriji SC, u sklopu koje je predstavljena nekolicina autora, a među kojima je najzanimljivija zvijezda londonske scene umjetnika s invaliditetom Alison Lapper. Hrabra Alison, unatoč tome što nema ruke i ima skraćene noge zahvaljujući talidomidu, odlučila se na trudnoću i dijete. Budući da je njen umjetnički medij tijelo, čitav proces trudnoće i potom sebe sa sinom fotografski je dokumentirala. Neke fotografije same Alison i neke sa sinom Parysom izložene su u Galeriji SC.
Tu je također i filmska radionica koju radi Mario Kovač, autor koji se beskompromisno laća rubnih područja u svom redateljskom pristupu. Njegov je film eksperiment u kojem je snimatelj slijep, snimatelj tona gluh, a glumci ograničeno pokretni. Mario je također već surađivao i s kazalištem slijepih i slabovidnih Novi život i sa udrugom gluhih i nagluhih Dlan. Obje organizacije dio su izvedbenog programa Ekstravagantnih tijela za koji su priredili novu predstavu. I jedna i druga udruga zaranjaju posjetitelje u novu vrstu iskustva u kojoj njihov nedostatak uvjetno rečeno postaje prednost.
U izvedbenom dijelu programa treba posebno istaknuti tri hit predstave koje dovodimo iz Velike Britanije i Amerike, i za koje karte po cijeni od 40 kn treba što ranije rezervirati kako vam ne bi promakle. Bill Shannon je plesač i skejter s invaliditetom koji koristi svoje štake kao plesne rekvizite za razne akrobacije, Lisa Bufano je također plesačica koja svoje poetične predstave koncipira oko elementa iznenađenja, dok je Mat Fraser već od ranije poznat zagrebačkoj publici kao duhovit i raspjevan izvođač koji uspijeva istovremeno nasmijati i rasplakati publiku.
Uz izložbu, radionicu, filmski i izvedbeni program tu je i simpozij koji traje dva dana (petak i subota) s mnoštvo zanimljivih sugovornika koji će pričati na temu pretjerivanja s političkom korektnošću i reproduktivnoj sposobnosti odnosno seksualnosti invalida.
KP: S obzirom da u Hrvatskoj često nisu ispunjeni ni uvjeti koji bi osobama s invaliditetom osigurali donekle normalan život, može li se u Hrvatskoj uopće govoriti o postojanju onog što se vani već uvriježeno naziva "disability artom"? Uzevši to u obzir – kako ste radili selekciju projekata u Hrvatskoj?
Sunčica Ostoić: U načelu, nepostojanje uvjeta koji bi zadovoljavali temeljna ljudska i socijalna prava osoba s invaliditetom ne mora nužno značiti i nepostojanje umjetničke scene kojoj su osobe s invaliditetom protagonisti. Međutim, upravo iskustva drugih zemalja pokazuju povezanost političkog i aktivističkog djelovanja na ovom području s umjetničkim, a isto se može reći i za druge umjetničke pokrete kroz koje se afirmiraju prava manjinskih skupina. Jednako kao i u primjeru feminističke umjetnosti, queer umjetnosti itd., u prvim fazama umjetnost je prije svega aktivistička i angažirana, još jedno sredstvo za postizanje društveno-političkih ciljeva. U zemljama poput Velike Britanije i SAD-a umjetnost invaliditeta (disability art) razvijala se usporedo s pokretom za prava osoba s invaliditetom, te uistinu u konačnici postala svojevrsnim "žanrom" koji obuhvaća raznovrsne medije i prakse, a svima je zajedničko to da je riječ o umjetnosti koju rade osobe s invaliditetom, pri čemu se i tematiziraju pitanja invaliditeta.
U Hrvatskoj takav pokret, koji bi ujedinio pojedinačne inicijative i postigao zadobile veću vidljivost još uvijek ne postoji, a time ni pojava umjetnosti ili kulture invaliditeta. Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život u takvoj je konstelaciji iznimka koja potvrđuje pravilo. Osnovan još 1948. godine, sve do početka osamdesetih Novi život bila je jedina družina slijepih glumaca u Europi, a svojim su gostovanjima u Španjolskoj, Engleskoj i Italiji neposredno potakli i stvaranje kazališta slijepih i slabovidnih u tim zemljama. Njihovi mlađi kolege, Kazalište, vizualne umjetnosti i kultura gluhih DLAN, osnovali su 2001. ovu udrugu "s ciljem promoviranja kulture, kazališne i vizualne umjetnosti gluhih u Hrvatskoj i inozemstvu, omogućavanja veće dostupnosti umjetničkih i kulturnih događaja zajednici gluhih i nagluhih te prihvaćanje gluhih kao manjinske kulturne skupine." Također povezani s internacionalnom scenom, DLAN sa svojim produkcijama gostuje na brojnim svjetskim festivalima, autori su prve kazališne predstave na hrvatskom znakovnom jeziku, a zalažu se za osnivanje kazališta na znakovnom jeziku u Hrvatskoj. U sklopu festivala Ekstravagantna tijela, DLAN će odvesti publiku u "podvodno odmorište za jezik". Obje skupine reagirale su na naš poziv na suradnju idejama za nove radove, što nas posebno veseli, a u sklopu festivala nastaje i jedan novi film – u sklopu radionice pod vodstvom Maria Kovača, snimit će se "film s posebnim potrebama", u kojem je snimatelj slijepa osoba, ton-majstor gluha osoba, a svi glumci su također osobe s invaliditetom. Mladi kazališni redatelj Mario Kovač već niz godina u svom profesionalnom radu surađuje s pojedincima, studentskim, građanskim i umjetničkim udrugama osoba s invaliditetom. Na izložbi u sklopu Ekstravagantnih tijela sudjeluje i povjesničar umjetnosti i umjetnik Nikica Klobučar, sa zvučnim radom Orijentiram se po zvuku.
KP: Kako ta scena izgleda u inozemstvu i možete li izdvojiti neke zemlje u kojima je disability art scena izrazito razvijena i u kojim umjetničkim područjima?
Sunčica Ostoić: Disability art (umjetnost invaliditeta) u inozemstvu, naročito u pojedinim zemljama na Zapadu, već se razvio na neki način u svojevrstan "žanr". Teško je govoriti o umjetničkim područjima i dominaciji jednog naspram drugih jer je tema invaliditeta kao političko i umjetničko pitanje ono što tu scenu ujedinjuje i povezuje izvan granica samih umjetničkih disciplina i medija. Festivali umjetnosti invaliditeta posve su uobičajena stvar, najčešće su organizirani od strane samih osoba s invaliditetom, a pojedine zemlje često imaju posebna kulturna vijeća posvećena isključivo financiranju umjetnosti s invaliditetom. To je, primjerice, slučaj u Velikoj Britaniji koja je u svakom smislu reprezentativan primjer scene umjetnosti invaliditeta i načina na koji je njezin razvoj povezan s aktivizmom na području prava osoba s invaliditetom te s ulogom države u stvaranju uvjeta za postojanje takve umjetničke scene. Jedna od gošća festivala, direktorica Live Art Development Agency iz Londona Lois Keidan, govorit će na simpoziju upravo o povijesti umjetnosti invaliditeta u Velikoj Britaniji, kao i o njezinoj povezanosti s onim što se naziva živom umjetnošću (live art). Ona govori o kulturnim i pravnim imperativima koji stoje iza pitanja invaliditeta – imperativi koji osobe s invaliditetom potiču da stvaraju i konzumiraju umjetnost, a koji su prije svega rezultat aktivnosti Pokreta Umjetnika s invaliditetom (Disability Arts Movement) i Zakona protiv diskriminacije na temelju invaliditeta (Disability Discrimination Act) i koji su imali značajne posljedice za umjetničke prakse i publiku u Velikoj Britaniji. Također, bitna je radikalna promjena perspektive u kojoj je medicinski model u kojem je invalidnost definirana kao fizičko ili mentalno stanje, a osobe s invaliditetom kao doživotni pacijenti, tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća, zaslugom aktivnosti nezavisnog Pokreta za prava osoba s invaliditetom, zamijenjen socijalnim modelom invaliditeta koji čini razliku između nedostatka kao fizičkog ili mentalnog stanja i invaliditeta kao rezultata prepreka k društvenoj participaciji, fizičkih i onih koji proizlaze iz dominantnih stavova društva. U takvom kontekstu Pokret umjetnika s invaliditetom, čiji su začeci također u aktivizmu, skovao je termin umjetnost invaliditeta (disability arts) kako bi opisali djelovanje umjetnika koji u svom radu problematiziraju svoja iskustva kao osoba s posebnim potrebama. Pokret umjetnika s invaliditetom definirao je umjetnost invaliditeta kao kreativno izražavanje osoba s invaliditetom o onome što znači živjeti s invaliditetom. Kulturne i pravne implikacije Pokreta umjetnosti invaliditeta i Zakona protiv diskriminacije osoba s invaliditetom omogućuju osobama s invaliditetom kreiranje vlastitog iskustva umjetnosti, pod vlastitim uvjetima, kao i pravo da sami budu umjetnici koji aktivno sudjeluju na kulturnoj sceni, te da budu dio kulturne politike i kritičkog diskursa.
Iako je teško govoriti o pojedinim umjetničkim područjima na kojima je umjetnost invaliditeta izrazito prisutna, ipak najzanimljiviji umjetnici rade na području žive umjetnosti (live arta), možda upravo stoga jer ona omogućava interdiscplinarnost, veću slobodu djelovanja, veće mogućnosti uspostavljanja suradnji s umjetnicima iz drugih područja itd. Tako je i na festivalu Ekstravagantna tijela naglasak postavljen na program performansa i predstava – žive umjetnosti, u sklopu kojega predstavljamo neke od svjetski najpoznatijih i najzanimljivijih umjetnika na području live i disability arta.
KP: Već ste projektom Bolnica na neki način pripremili teren za Ekstravagantna tijela. Kakav je odjek i reakcije izazvao taj projekt unutar kojeg ste na primjer predstavili i britanskog umjetnika, Mata Frasera koji gostuje i na Ekstravagantnim tijelima?
Sunčica Ostoić:Projekt Bolnica je imao vrlo veliku recepciju i odjek jer su se radovi koje smo unutar njega prezentirali često bavili tabu temama. Primjerice performans Oreet Ashery javno se bavio masturbacijom, zloglasni beogradski umjetnik Zoran Todorović dotakao se tabua kanibalizma te medicinski ostvarivih kanona ljepote, umjetnik fakirskog iskustva Havve Fjell dotakao se tabua boli u zapadnoj civilizaciji mučeći vlastito tijelo… Ti su projekti ostavili snažan dojam. Projekt Mata Frasera također imao je vrlo očuđujuć utjecaj na publiku. Njegov je izraz snažan i izravan, a njegovo tijelo poručuje mnogo više od takozvanog normalnog tijela, suočavajući gledatelje s određenom traumom. Kada je primjerice u svom prošlom zagrebačkom performansu demonstrirao nemogućnost masturbacije zbog prekratkih ruku, to je imalo učinka!
KP: Osim specijaliziranih udruga koje rade s osobama s različitim vrstama invaliditeta, Kontejner je jedna od rijetkih hrvatskih umjetničkih organizacija koja svojim projektima propituje pitanja graničnih situacija ljudskog tijela i tijelo kao normativ koji određuje i odvaja "normalno" od drukčijeg, "abnormalnog". Što mislite koliko je hrvatska publika spremna na ovakav festivalski program?
Sunčica Ostoić: Obzirom na snažnu tradiciju performansa u Hrvatskoj do 70ih te kazališne prakse koje su, poput primjerice Eurokaza, publiku adaptirale na kritičko, ekstremno i radikalno u izvedbenim umjetnostima, ulaženje u područje normalnog i abnormalnog ne bi trebalo biti iznenađenje za posjetitelje. Važno pitanje koje se tu postavlja je koliko je ‘normalna’ publika spremna prihvatiti različito i drukčije, te koliko su osobe s invaliditetom spremne na umjetničke izričaje koji izlaze van područja lijepih umjetnosti i prikazuju tijelo kakvo jest.
Takvi radovi imaju moć djelovanja na razaranje društveno iskonstruiranih normativa. A upravo su oni područje našeg bavljenja. Svi ‘mi’ dobivamo razglednice koje u naslikale primjerice osobe bez ruku no ti su radovi rezultat čiste društvene ucjene. Naime ‘nama’ je drago da se oni trude proizvesti djelo kistom poput nas ‘cjelovitih’, djelo koje ničime ne otkriva da je produkt drukčije osobe.
Način na koji se manifestira društvena prisila je kroz primjerice nošenje polufunkcionalnih nakaradnih umjetnih udova kako bi što vise ličili na ‘normalne’ ljude, ili jedenje pomoću umjetnih ruku iako je njima lakše uzeti hranu izravno ustima i sl. (Zanimljiva je anegdota s umjetnicom bez ruku, Mary Duffy, koja je izbačena iz jednog talijanskog restorana jer nije po bontonu jesti nogama). Njihova razlika je njihova prednost, a ne manjak. ‘Mi’ (većina) smo primjerice manjkavi u odnosu na ljude nižeg rasta, kao što to pokazuje plakat našeg festivala. Samo se ‘patuljak’ može presaviti na pola i osloniti glavom o pod da bi zavezao cipele!
ObjavljenoObjavljeno
