Tema Izvedbeni festival Improspekcije ove se godine održava po 19. put. Povodom nadolazećeg izdanja, privremeno preimenovanog u PoslijeSvijet, festival prigodno obilježava i pet godina od službenog početka pandemije čije posljedice i dalje oblikuju naše živote. Uzimajući tematsku okosnicu početka pandemije kao okidač, kustoski tim koji čine Tea Kantoci, Dora Brkarić i Marko Gutić Mižimakov ukazuje na rastuću potrebu za njegovanjem rubnih umjetničkih praksi koje se razvijaju “u ovim postpandemijskim, materijalnim i afektivnim uvjetima.”
Primjer tomu jest i rad multidisciplinarnog umjetnika Alexa Franza Zehetbauera koji će se na otvorenju festivala, 9. listopada u Muzeju suvremene umjetnosti, predstaviti kabaretskom izvedbom Večer s. Zehetbauer radi i djeluje u New Yorku i Beču, a njegova umjetnička praksa razvija se pod utjecajem performansa, glazbe i vizualnih umjetnosti.
S Alexom Franzom razgovaramo o festivalu, njegovom radu na relaciji New York – Beč, kabaretskoj izvedbi koju će predstaviti u Zagrebu, te ulozi zvuka u njegovim drugim radovima.
Tvoj rad i život vezani su za New York i Beč. Na koje su načine ovi gradovi i njihove kulturne scene oblikovali tvoju umjetničku praksu?
Za mene je New York mjesto gdje se izvedbe stvaraju s minimalnim sredstvima, ali s velikom strašću i osjećajem nužnosti. Tamo sam radio u kazalištima i često nastupao u prostorima noćnih klubova na queer burleskama ili glazbenim nastupima. Ta su mi iskustva usadila ljubav prema blizini publike – ne nužno fizičkoj, već u onom vibracijskom odnosu između izvođača i gledatelja. Beč mi je, s druge strane, pružio luksuz vremena i resursa da svoju umjetničku praksu pretvorim u “igralište”, odnosno prostor stvaranja i suradnje s drugim umjetnicima kroz rad.
Na otvorenju festivala Improspekcije predstavit ćeš svoju novu izvedbu – album An Evening With. Možeš li nam reći nešto više o konceptu albuma i samoj izvedbi?
Za sve svoje radove pišem originalne pjesme i često se bavim idejom stvaranja glazbe na neobične načine. Polazišna točka ovog performansa bila je želja da stvorim rad koji u središte stavlja pjesmu kao glavni medij. Zanima me na koje sve načine koristimo pjesme u kulturi – kao oblik usmene povijesti ili pripovijedanja, za suočavanje s krizom ili slomljenim srcem, za transformaciju prostora, za putovanje u neki drugi prostor, kao šalu, referencu, ili za izražavanje neizrecivog. Pjesme mogu uhvatiti i zadržati stvari u tom međuprostoru i funkcioniraju kao spremnici za ideje, misli, slike ili emocije. Tijekom stvaranja ovog rada, bila mi je važna i teorija Ursule Le Guin iz eseja The Carrier Bag Theory of Fiction1.
Iz onoga što sam dosad imala priliku čuti i vidjeti, An Evening With nosi suptilnu sličnost s melankoličnim kabaretima ili ranim nastupima ANOHNI. Koja ti je bila početna točka za rad unutar tako fiksne, narativne forme? Jesi li pronašao načine da se poigraš s njom?
Ah, da. Ljudi mi često kažu da ih moj glas podsjeća na ANOHNI, što mi je ogroman kompliment jer obožavam njezinu glazbu. Da, definitivno postoji taj melankolični kabaretski ugođaj. Igram se kodovima kabareta i kantautorskog nastupa za klavirom tako da uključujem neobične elemente svoje prakse – poput sviranja klavira cipelama u obliku prstiju, pjevanja s hidrofonom u ustima, ili pojačavanja otkucaja srca i glasa kroz vlastito tijelo. No igram se i suptilnije – kroz neku neobičnu prisutnost, apstrakciju i razigrano proširivanje strukture pjesme. Ali moram napomenuti da je ponekad jednostavno lijepo osloniti se na klasičniji pristup i otpjevati dobru pjesmu.
Kako se ovaj album povezuje – ili razlikuje – od tvojih drugih radova, poput Mouth at Each End ili wet dreaming at 52Hz?
An Evening With je kao koncept zapravo neka vrsta otvorenog prostora za umjetnika i njegov materijal, pa album i izvedba sadrže pjesme i elemente iz mojih prijašnjih radova koji su sada smješteni u ovaj zamišljeni kontekst piano bara.
Možeš li nam nešto reći o ulozi zvuka u tvojim drugim projektima i načinu na koji koristiš svoje tijelo kao instrument i ključni dio izvedbe? Na primjer, u intervencijama Brunnentroll?
Kod Brunnentrolla sam osmislio improvizirani koncertni format za istraživanje zvučnih mogućnosti raznih fontana u gradu. Brunnentroll je procesno vođen rad – svaka izvedba pronalazi svoj oblik kroz odnos s prostorom. Dolazim s nizom praksi s hidrofonom, pjesmama i pokretima kako bih se susreo s “mokrom arhitekturom” svake fontane. Sve su različite i svaka na svoj način “koreografira” vodu – neke imaju tanke mlazove, druge ogromne gejzire koji pršte prema gore, neke imaju kipove… Posebno mi je bilo zanimljivo kada sam imao hidrofon u ustima, a mlaz vode je ušao unutra stvarajući vodeni dron, preko kojeg sam onda mogao pjevati.
Pjesme iz An Evening With za mene nose dozu ranjivosti i neku čudnu, jezivu zaigranost. Kako bi opisao ovu izvedbu u odnosu na glavnu temu festivala PoslijeSvijet?
Pjesme iz An Evening With sasvim se prirodno uklapaju u festivalsku temu PoslijeSvijeta. Sadrže apsurdne događaje, alternativne svjetove i tijela, kao i buduće usmene povijesti. Za mene PoslijeSvijet budi mješavinu pitanja o vjerovanju, podzemlju ili nečemu ispod, periferiji, paralelnoj stvarnosti, promjeni, ideji da “pustimo korijenje među zvijezdama”… Sve su to teme ili lirski elementi koji se pojavljuju u mojim pjesmama i izvedbi.
- U kratkom, ali utjecajnom eseju The Carrier Bag Theory of Fiction (1979.) Ursula K. Le Guin preispituje temeljne narative zapadne kulture. Autorica polazi od ideje da je uobičajena “herojska priča” o lovcu, ratu i oružju oblikovala naše shvaćanje svijeta i književnosti. Umjesto toga, predlaže “teoriju torbe-nosačice” (carrier bag theory), prema kojoj je prvi alat čovječanstva bio spremnik – vreća, posuda ili mreža – a ne koplje. Iz toga izvodi paralelu s pripovijedanjem: umjesto linearne, konfliktne “muške” priče s herojem i vrhuncem, Le Guin zagovara priču koja sabire iskustva, misli, emocije i fragmente – priču koja nosi svijet, umjesto da ga osvaja. ↩︎
Objavljeno
