Kritika Preledena jesen u Ljubljani, hektolitri kiše, cvokotanje zubićima i pohod po ljubljanskim kazalištima – kratak opis moje slatke Erasmus razmjene u susjednoj nam Sloveniji. Vrijeme radnje je studeni prošle godine, a pokretač teksta je režijski diplomski ispit Puležana Gabrijela Lazića na ljubljanskom AGRFT-u (Akademija za kazalište, radio, film i televiziju). Lokalpatriot u inozemstvu se probudio u meni i uputila sam se jedne večeri pravac Akademije na gledanje predstave Ja, David. Moram priznati da sam okinula par fotki unutrašnjosti fakulteta da pokažem svojim prijateljima sa zagrebačke Akademije u kakvom svemirskom brodu Slovenci studiraju, a tek kad sam dvoranu vidjela…
Deset mjeseci nakon, Gabrijelova je predstava vidjela puta, a vidjet će i još! Povodom skorašnjeg gostovanja na riječkom ZOOM+IGRALKE Festivalu razgovarala sam s kazališnim putnikom Gabrijelom o tome kako je došao do priče Davida Reimera, o mogućnostima dokumentarnog kazališta, rodu i društvenim normama te iskustvu studiranja i rada između Ljubljane, Zagreba i Sarajeva.
Predstava je nastala prema istinitoj priči Davida Reimera i bavi se pitanjima društvenog roda, rodnog identiteta i nasilja nad nenormativnim tijelima. Kroz njegovu priču propituješ pritiske koje društvo i norme nameću unutar binarne matrice muškosti i ženskosti. Kako si došao do te priče i što te privuklo baš toj temi?
Na prijemnom ispitu za režiju morali smo predložiti kakav projekt želimo razvijati. Ja sam znao da me zanimaju teme roda i rodnih uloga, društvenih očekivanja u vezi s njima, te način na koji se to onda internalizira u pojedincu, da on/ona počinje živjeti kao “rob” tih normi i očekivanja. Primarna ideja bila je da radim Orlanda Virginije Woolf. U tom romanu, koji je napisan u formi biografije, pratimo život mladog plemića Orlanda koji živi od 16. stoljeća pa sve do vremena kada Virginia Woolf piše. On čudesno ne stari te se magično jednog dana probudi kao žena.
Woolf se vrlo humoristično poigrava s očekivanjima društva i načinom na koji Orlando percipira ta očekivanja, pogotovo u odnosu na svoju prošlost dok je živio_la u drugom spolu. Također se poigrava i s normama književnosti subvertirajući pravila po kojima bi se trebala pisati biografija. Sama ta tema i strategije koje upotrebljava bile su mi iznimno uzbudljive dok sam čitao roman i htio sam napraviti nešto takvo u kazalištu.
No, u trenutku kada sam pokušao prevesti roman u kazališni jezik, konstantno sam nailazio na unutrašnji otpor. Nisam znao kako da mu pristupim, a i osjećao sam da teme koje naslovljava Woolf u današnjem kontekstu nisu više toliko subverzivne te da su feminizam i kvir studiji otišli mnogo dalje od toga, stoga sam krenuo dalje istraživati.
Ivica Buljan mi je preporučio autobiografiju interspolne osobe koju je Michel Foucault pronašao i objavio 80-ih godina prošlog stoljeća. Knjiga se zove Herculine Barbin zvana Alexina B. U pogovoru te knjige u jednoj je fusnoti spomenuta Davidova priča. Ta me rečenica zaintrigirala i krenuo sam istraživati tu priču i potom se otvorila Pandorina kutija. Ono što me privuklo toj priči je njena aktualnost i možda, prije svega, dokumentarnost – priča se zaista dogodila i to joj je davalo težinu.
Govori o dječaku koji je kao beba doživio nesreću i ostao bez penisa, te su se roditelji nakon toga odlučili odgajati ga kao djevojčicu, misleći da će tako biti sretniji i imati bolji život. Iako Davidova priča nije niti trans niti interspolna priča, ona se dotiče tih zajednica – prije svega kroz prizmu medicinskog sustava koji pokušava tretirati nenormativna tijela i svesti ih u binarnu matricu. Iako dodirne točke postoje, ono što mi je bila želja ovom predstavom predstaviti publici jest priča jednog čovjeka kojemu sistem nije dozvoljavao da se izrazi glede svojega identiteta i gdje su drugi donosili odluke umjesto njega “za njegovo dobro”.
U predstavi je Davidovo tijelo mjesto na kojem se susreću medicinska intervencija, roditeljska odluka i društvena norma. Kako si scenski prikazao taj ”sukob” oko tijela i tko po tebi u toj priči zapravo ima moć nad Davidovim tijelom?
Pokušat ću odgovoriti bez previše spojlanja predstave haha. Glavna odluka je to da do samog kraja predstave mi nikada ne čujemo Davidove riječi – svi govore umjesto njega, kao što se je to zapravo i događalo u njegovom životu. Kada se tijelu oduzme moć govora, tijelo pronalazi druge načine da se izrazi, tijelo se počinje buniti.
David je živio u vremenu kada kvir vokabular kakvim ga danas znamo i govorimo, nije postojao – postojalo je tradicionalno shvaćanje da postoje muškarac i žena, odnosno ono što je “normalno” i sva ona tijela i seksualnosti koja su bila “nenormalna” jer su izlazila iz heteronormativne matrice. On nije imao mogućnost artikulirati se jer jednostavno nije imao kako.
Znao je da nešto ne štima, ali nije pronalazio riječi da to opiše, ali zato je tijelo reagiralo tako što je oponašalo izgled i ponašanje njegovog brata blizanca ili se pokušalo opirati normama koje su mu bile nametane kao djevojčici.
U jednom dijelu predstave on govori: Što bi se dogodilo da me moji roditelji i dr. Money ne bi silili da se ponašam kao djevojčica i da ne bi imali sliku o tome što je ”prirodno” za djevojčicu? Što bi se dogodilo da živim s operiranim međunožjem, ali da su mi dopustili da se ponašam kako sam htio? Bi li to promijenilo kategoriju ”djevojčice” u koju su me silili? Bi li bio sretan kao vlastita verzija djevojčice? Bih li mogao biti osoba koja je kastrirana, urinira stojeći, koju privlače žene i koja se unatoč vanjskim spolnim oznakama ponaša “nedjevojačko”?
Kako se Ja, David pozicionira u raspravama u rodu? Je li ti bilo važno da predstava bude i politički čitljiva ili si prvenstveno htio ispričati ljudsku priču?
Kad radim predstavu pokušavam da priča ide onkraj same priče o kojoj govori – da otvara šire teme kako bi se većina nas mogla poistovjetiti s tom temom. To je po meni snaga umjetnosti – da nas povezuje i tjera da razumijemo i da se identificiramo s problemima ljudi koji nas inače ne bi zanimali. U zadnjem dijelu predstave mijenjamo diskurz i odlazimo više u sociološki/filozofski/akademski način govora otvarajući pitanja teorije roda. To nam se činilo jako važno jer je često Davidova priča temelj za ideološki sukob nature vs. nurture kad se govori o rodu – odnosno je li rod nešto što je inherentno genetski i ne može se mijenjati ili je to društveni konstrukt.
Dr. Money, liječnik koji se bavio njegovim slučajem, priču je naginjao ka tezi da je rod socijalni konstrukt i time pokušavao dokazati svoje teorije, dok se Davidova biografija, koju je napisao John Colapinto, više naslanja na tezu da je rod prirodno dan i da društvo ne može utjecati na osjećaj roda. Mi smo se htjeli izdići iznad te dualnosti, te smo zato promijenili diskurz u zadnjem dijelu, i referirajući se na Judith Butler i Anne Fausto-Sterling, krenuli kritizirati upravo binarnost koja priču zatvara u dva kruta stupa gdje ne postoji prostor za poroznost.
Predstava je gostovala po Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, potegnula je čak i do Rumunjske. Jesi li primijetio razlike u reakcijama? Ima li neka reakcija, komentar ili situacija iz publike koja ti je posebno ostala u sjećanju?
Ono što mi je fascinantno promatrati kod publike, a to mi se čini da je kod svih gostovanja više-manje jednako, jest koliku moć dokumentarizam ima u kazalištu. Od samog početka predstave vrlo smo transparentni – glumci ne igraju likove, već pripovijedaju priču, ne gradimo fiktivan svijet, već kroz činjenice govorimo o Davidovom životu. Iako je to sve dokumentarni materijal, on je na neki način uronjen u kazališni jezik posredovan glumcima koji nisu prošli kroz tu sudbinu, što dovodi do svojevrsne distance od izvorne priče, samom činjenicom da nije posredovano osobom kojoj se to dogodilo.
No, u zadnjem dijelu predstave konačno vidimo Davida na snimci što u potpunosti ukida distancu i daje predstavi dodatnu moć. Mnogo ljudi mi je nakon predstave reklo da ih taj trenutak intenzivno pogađa. Uz to, o brojnim detaljima govorimo vrlo eksplicitno i pokazujemo slike, što kod publike izaziva visceralne osjećaje.
Imali smo situaciju u Rumunjskoj gdje smo predstavu morali zaustaviti jer je jednoj curi pozlilo od sadržaja predstave. To je nešto što nas je sve u ekipi pogodilo. Iako je to bio izoliran slučaj, još od prvih izvođenja s publikom, iznova nas iznenađuju reakcije publike pogođene Davidovim životom.
Kad si toliko dugo u materijalu kao što smo mi bili, polako se navikavaš na sadržaj predstave, počinješ više razmišljati o kazališnim sredstvima i na koji način ona prenose informaciju publici, pa pomalo zaboraviš koliko je ta priča intenzivna. A onda dođe publika koja se prvi put suočava s tom pričom i reagira jednako kao što smo mi reagirali kad smo prvi put pročitali tu priču. Bilo je i situacija kada su ljudi iz trans zajednice dolazili poslije predstave i govorili da su se osjetili slušano, kao i aktivisti koji su nam davali konstruktivne kritike da određeni vokabular promijenimo.
Otišao si iz Pule studirati režiju u Sarajevo, pa iz Sarajeva u Ljubljanu. Što ti je studij u tim različitim sredinama dao za tvoj “redateljski potpis” i kako bi opisao razliku između atmosfere i metoda rada na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i na AGRFT‑u?
Za Sarajevo bih rekao da me naučilo skromnosti i zahvalnosti, a možda prije svega kako se nositi s egom. Sarajevska akademija je klasičnija škola nego što je ljubljanska, a uz kazalište, na odsjeku za režiju uči se i film. Mene je to jako frustriralo dok sam studirao jer sam znao da se želim baviti kazalištem i onda sam semestre gdje je prevladavao film doživljavao kao “gubljenje vremena”. Veću slobodu za eksperimentiranjem dobili smo tek na četvrtoj godini, a tada sam ujedno i asistirao Tomiju Janežiču koji je radio predstavu u SARTR-u (Sarajevski ratni teatar), što mi je otvorilo nove spoznaje o kazalištu i proširilo kazališni vokabular.
Na AGRFT sam došao kao odrasla osoba, za razliku od Sarajeva gdje sam otišao s jedva napunjenih 20 godina. Mislim da se ta razlika u godinama dosta odrazila na moj odnos prema tim dvjema školama. Kad si mlađi, buntovan si i profesore doživljavaš kao nekoga tko te osobno napada (što nije isključeno da se događa na akademijama, ali u mom slučaju u Sarajevu toga nije bilo) i nekako kroz školu prolaziš s buntom. AGRFT sam upisao s 29 godina, bio sam više manje formirana osoba i razgovor s profesorima se vodio na jednoj potpuno drugoj razini – bilo je mnogo više slušanja, dijaloga, razvijao se odnos i učilo se iz njega.
Uz sve to, ljubljanska akademija je, usudio bih se reći, najotvorenija i najeksperimentalnija od svih ostalih na prostorima bivše Jugoslavije. To joj je naravno donijela povijest vrhunskih režisera i glumaca, koji su onda bili i profesori, ali isto tako i državni sistem koji je ulagao u kazalište i akademiju. Studiranje tamo bilo je fokusirano ponajviše na praksu (svaki smo tjedan morali izrežirati mini predstavu) te na uočavanje i razumijevanje manirizama koje smo usvojili gledajući kazalište i pokušaj oslobađanja od njih kako bismo razvili svoj specifičan stil.
Tijekom i nakon studija asistirao si brojnim redateljicama i redateljima na profesionalnim predstavama (Pjer Žalica, Tomi Janežič, Mirjana Medojević, Ivan Popovski, Dora Ruždjak Podolski, Ivica Buljan, Lenka Udovički). Što si od njih ponio kao najvažnije za svoj rad i kako ti je to iskustvo pomoglo u formiranju vlastitog stila?
Sve navedene i svi navedeni imaju veoma različite stilove i pristupe radu, kao što i zahtijevaju različiti angažman kod svojih asistenata, nečija poetika je bliža tvojoj, neka nije… Od svakoga uzmeš nešto što misliš da je potrebno za tvoj rad ili ti asistencija pomogne da artikuliraš stvari koje prije nisi znao artikulirati.
Ponajviše me naučilo što ne želim raditi – time ne želim reći da je ono što su oni radili bilo loše, već nije nešto što mene zanima (jer svatko ima legitimitet da radi kako i što želi, dok poštuje suradnike s kojima radi). Uz sve to, asistiranje mi je dalo da upoznam ansambl i vidim kako profesionalne institucije funkcioniraju, te da se također opredijelim u odnosu na njih.
Ovdje bih izdvojio Tomija Janežiča koji je zaista bio formativan za moj rad i koji je promijenio paradigmu načina na koji promišljam kazalište. On pokušava raditi na način da polazi iz pozicije gledatelja – na koji način on_a promatra scenu i koje asocijacije scena otvara u glavama gledatelja. Naša mašta je toliko moćna, tako da nije potrebno sve ilustrirati/reprezentirati na sceni – dovoljno je par elemenata ili određeni kontekst da naša mašta krene dopunjavati “rupe” koje se namjerno ne pokazuju.
U tom smislu, kazalište se zaista događa u glavama gledatelja, a ne na pozornici i to je ono što mi je fascinantno i što pokušavam razvijati u svom radu. Naravno, nikada ne možemo stopostotno znati o čemu gledatelji razmišljaju i koje im sve asocijacije predstava otvara, ali kao autori, možemo blago navigirati taj asocijativni put, a istovremeno puštati dovoljno prostora gledatelju da sam_a stvori svoju sliku o tome što se dešava na sceni.
Živiš i radiš između Zagreba i Ljubljane, kako ti ta “dualnost redatelja” utječe na rad? Osjećaš li se više kao dio hrvatske, slovenske ili šire regionalne scene?
Ja se osjećam kao ja, neovisno o tome gdje radim – pokušavam pronaći sugovornike s kojima se kazališno razumijem te inspirativne ljude s kojima želim raditi i to mi je jedini cilj. Ono što osjećam jest da sam više takvih sugovornika pronašao u Sloveniji, što ne znači da takvih ljudi nema u Hrvatskoj – to je jednostavno bio prirodni put jer sam u Ljubljani završio školu, a preko nje ostvario mnogo više poznanstava, suradnji i profesionalnih veza. Trenutno mi jako odgovara da sjedim na dvije stolice i da pokušavam raditi što više u obje zemlje, iako osjećam i želju da bih se htio stacionirati negdje.
Što slijedi nakon Ja, David?
David mi je otvorio jako puno prilika. Gostovanjem u Rumunjskoj dobio sam tri režije u tri grada i u sljedećoj godini plan je da u Oradei napravim predstavu inspiriranu dramom Michela Marca Boucharda i istoimenim filmom Xaviera Dolana Tom na farmi. Druga predstava u Rumunjskoj bit će u Craiovi, gdje smo bili s predstavom na TNT festivalu i tamo sam predložio da radim Your Love is King Espija Tomičića.
U Ljubljani krajem godine radim soloperformans naziva Heat me up! koji će se baviti temom ljubavi kroz iskustvo dejtanja preko Grindra, a time bih otvarao širu temu ljubavi unutar konzumerističkog/kapitalističkog svijeta gdje se tijelo sve više komodificira i daje na prodaju drugim korisnicima aplikacije. Predstava nastaje u koprodukciji Zavoda Maske i Domina, tako da bi krajem iduće godine trebala biti premijera i u Zagrebu.
Plan je da radim i predstavu na Brijunima s kazalištem Ulysses, u koprodukciji s beogradskim Hartefaktom. Tamo bismo radili dokumentarnu predstavu inspiriranu stvarnim događajem u Velikoj Britaniji kada je u 80-ima tijekom štrajkova jedna LGBT skupina skupljala novac za pomoć rudarima, koji su im se odužili tako što su ih došli podržati na London Pride 1985. godine. Predstava je inspirirana i filmom na tu temu, zove se Pride (2014) i zaista ga preporučujem svima.
Predstava u Rijeci gostuje u sklopu ZOOM+IGRALKE Festivala koji okuplja publiku naviknutu na suvremene, često eksperimentalne i društveno angažirane forme. Što očekuješ od riječke publike?
Od publike očekujem da se prepusti predstavi i nadam se da će uživati te nakon predstave ostati u blizini Filodrammatice da porazgovaramo o dojmovima.
ObjavljenoObjavljeno
