Tema Iva Kovač je kustosica, vizualna umjetnica, urednica i organizatorica u kulturi koja od 2021. godine radi kao programska voditeljica Društva za promociju žena u kulturi – Mesto žensk. S Ivom smo razgovarale u povodu otvaranja 30. Međunarodnog festivala suvremenih umjetnosti – Mesto žensk (eng. City of Women), koji će se održati od 4. do 13. listopada u Ljubljani. Udruga Mesto žensk, koja je godinu mlađa od festivala, odgovorna je za organizaciju ovog programa te za održavanje kontinuiteta bogate festivalske tradicije. U srži festivala i udruge nalazi se mali tim, kojemu smo se posvetile u ovom razgovoru kako bismo bolje razumjele njegovo funkcioniranje kao kolektiva.
Iva, započnimo s pozicioniranjem Mesta žensk u naš trenutni kontekst. Nedavno je Svetlana Slapšak, počasna predsjednica udruge Mesto Žensk, napisala da Mesto žensk nije samo prostor (Ljubljana) niti samo vrijeme trajanja istoimenog festivala (deset dana) – sukladno tome, ona nam je u kratkom pamfletu preporučila da bi, na neki način, Ljubljana i njen prostor i vrijeme trebali biti upravo to – grad žena. Citiram: “Prostor: Predstavnici/e, unaprijed izabrani/e putem glasanja e-poštom, vodili/e bi grad, a njihove odluke ostale bi na snazi i nakon završetka festivala. Festival bi se fokusirao na eksperimentiranje s novim demokratskim praksama, čineći Ljubljanu gradom koji je inkluzivniji za sve, posebno za marginalizirane skupine poput starijih, siromašnih, beskućnika i migranata. Vrijeme: festival bi se trebao produžiti na najmanje jedan mjesec svake godine, idealno u oktobru, kako bi se povezao s ritmovima prirode i ruralnim životom. Ovo produženje omogućilo bi dublje angažiranje u društvenim ciljevima i aktivnostima, prelazeći izvan okvira kratkotrajnog događaja kako bi se doista utjecalo na grad.” Veoma proročanski!
I prije dolaska u Ljubljanu, koji se desio prije skoro četiri godine, imala sam prilike upoznati se i surađivati sa Mestom žensk. Kroz razgovore s ljudima, svima koji su imali kontakta i s udrugom, i s festivalom, primijetila sam tu karakteristiku bezvremenosti vezanu za Mesto žensk – veći je od gabarita jedne organizacijske cjeline. Tako ga se doživljava u nekoj percepciji velikog broja ljudi s kojima sam razgovarala. To je, naravno, povezano i s klasičnim festivalskim duhom koji stvara zajedništvo, intenzivira boravak ljudi skupa i na neki način se uvlači u njihovu svakodnevnicu i nakon festivalskog perioda. Ta vrsta kolektivnog stvara neke veze i važne odnose koji se manifestiraju i utječu na život svih povezanih. Svetlana Slapšak je zaista odlično uspostavila ovu tezu, te Mesto žensk rezonira na sceni, ne samo ljubljanskoj, već internacionalnoj feminističkoj. Ne znam kako bismo organizirale preuzimanje ključeva Grada ☺, ali sigurno ga bojimo feministički.
Razgovarajmo o periodu od posljednje četiri godine, kada si preuzela ulogu programske voditeljice festivala i udruge. U posljednje vrijeme, Mesto Žensk je ostvarilo niz različitih suradnji, osobito u polju umjetnosti i akademije. Možemo se osvrnuti na proteklu godinu s aktivnostima poput konferencije Connecting Lines te izložbe Arheologija otpora u Beogradu. U kojoj mjeri se tvoja lična praksa i koordinacija Mesta Žensk isprepliću? Kako tvoja dosadašnja umjetnička praksa utječe na viziju zajedničkog rada u Mestu Žensk? Informiraju li jedna drugu?
U procesu sam neprestanog učenja. Prilikom apliciranja na ovu poziciju, predstavila sam se kao netko tko želi učiti od organizacije, ali i tko dolazi s vlastitim idejama. Imala sam već definirane teme koje smatram važnima, a uz to sam došla s promišljanjima o programu. Od mene se tražilo da predložim program, pa sam ulogu doživljavala kao priliku za kreiranje tematskih okvira koji bi mogli doprinijeti feminističkoj sceni i otvoriti društveno važna pitanja, uz istovremeno učenje od organizacije. Mesto žensk postoji već 30 godina, što je rezultiralo uspostavljanjem nekih normi koje se ne mijenjaju, poput odluka da se manjinska pitanja stave u fokus.
Istovremeno, radila sam na afirmaciji etabliranih umjetničkih pozicija, ali i onih koje tek dolaze, što smatram važnim ne samo za dobivanje publike i sredstava, već i za otvaranje prostora za nove umjetnice koje možda nemaju priliku negdje drugdje započeti svoju praksu. Iako mnoge odluke nisu formalizirane ili zapisane, primjeri poput izmjene vodećih programskih pozicija važni su jer potiču cirkulaciju ljudi i omogućuju različitim osobama da oblikuju program i dalje razvijaju svoje ideje. Kroz razgovor s Uršulom Cetinski, prvom programskom voditeljicom i direktoricom festivala, shvatila sam da su ove ideje bile prisutne još od samih početaka festivala.
Što se suradnji koje spominješ tiče, kao i nekih drugih koje smo ostvarile na Mestu žensk, svakako je riječ o povezivanju poznanstava, tema i iskustava koje imam kao umjetnica odnosno koja donosim iz ranijih organizacija u kojima sam (ko)kreirala program, s mogućnostima koje imam kao programska voditeljica Mesta žensk. Kroz sve te uloge sudjelujem na istoj umjetničkoj sceni, a teme koje sam otvarala kroz programe prožimaju moju praksu, od umjetničke preko uredničke do kustoske.
To je bio primjerice slučaj s temom dekolonizacije Jugoistočne Europe i cijelim programskim sklopom Jug u nama, koji je obilježio 28. ediciju festivala kroz opsežan izložbeni, perfomativni i diskurzivni program, a kasnije je u manjem opsegu gostovao i u Centru za suvremenu umjetnost u Celju i u tranzitu.sk u Bratislavi. Jednako tako reagiram i na impluse i prijedloge koji dolaze kroz neke nove veze koje se stvaraju kroz suradnju s Mestom žensk pa je tako nastala i ko-kurirana konferencija Connecting Lines, koja je spajala teme feminizma, skrbi i ekologije dok je Arheologija otpora, koja se bavila feminističkim praksama otpora, nastala u okviru 29. edicije festivala, a onda smo našli okvir za suradnju sa galerijom Podroom i Kulturnim centrom iz Beograda. Ta nova znanja i iskustva se danas naravno upisuju i u moje djelovanje u kolektivima izvan Mesta žensk.
Koliko je važan tematski i formatski kontinuitet festivala, i kako različiti formati doprinose njegovim glavnim ciljevima?
Format festivala pruža kontinuitet i trajnost, a to očekivanje kod publike omogućava nam da komuniciramo sa širom međunarodnom zajednicom, ali i da pratimo razvoj umjetnica kroz godine. S druge strane, naš godišnji program cilja drugačiju, noviju publiku, kroz pokušaj da tijekom godine obradimo različite tematske cjeline iz više perspektiva. Na taj način, stvaramo priliku za dublji uvid u određene teme, iako nam nije cilj donijeti konačne zaključke, već omogućiti jasnije razumijevanje i zaokruživanje određenih pitanja kroz višestruke pristupe.
Čini se da su suradnje putem različitih formata ključne za naš razgovor, pa bih voljela čuti tvoje refleksije o tome kako najbliži suradnici i suradnice Mesta žensk doživljavaju pojam kolektiva i kolektivnog. Kako, prema vašem iskustvu, taj odnos funkcionira u kontekstu organizacije festivala, a kako se reflektira na šire koncepte očuvanja i održavanja kolektivnosti, kolektiva, kolektivnog?
U kontekstu djelovanja u organizaciji, primijetila sam da se mnoge odluke donose kroz redovite sastanke i brzo odlučivanje, što podsjeća na principe agilnog upravljanja projektima. Često na tim sastancima otvorimo više tema, ali zbog količine posla ne uspijemo ih do kraja raspraviti i definirati, pa se neke odluče u hodu. Ipak, postoji puno razmjene informacija, što je za mene izuzetno važno. Kada sam došla u Mesto žensk, programiranje je bilo centralizirano u smislu da je jedna osoba bila zadužena za komunikaciju s brojnim suradnicima i oblikovanje programa. No, s obzirom na multidisciplinarni karakter našeg festivala, brzo sam shvatila da bi podjela odgovornosti po područjima stručnosti bila korisnija. Takva podjela omogućuje dublje razumijevanje specifičnih umjetničkih praksi, ne samo kroz prizmu feminizma.
Tako sam postepeno uključila zainteresirane kolegice koje su s Mestom žensk surađivale u drugim funkcijama i nisu bile formalno zadužene za programiranje. Kolegica Sara Šabec je još 2022. preuzela filmski program, dok je Ana Lorger, dramaturginja, ove godine preuzela izvedbene umjetnosti, a Brigita Gračner kao vanjska suradnica priprema glazbeni program već drugu godinu. Ova podjela zaduženja omogućila je veće uranjanje u pojedine segmente programa. Ova suradnička metoda rada reflektira feminističke principe – transparentnost, podjelu odgovornosti i ravnopravnost. Unutar festivala, gdje je organizacijski posao najkompleksniji zbog koncentracije programa u kratkom vremenskom okviru, većinu odluka donosimo u cijelom organizacijsko-produkcijskom timu, u plenumu, što je također važno za suradnički i transparentan rad. S vanjskim suradnicama i suradnicima također nastojimo raditi obazrivo, te omogućiti prostor i vrijeme za rješavanje eventualnih nesuglasica. Naš cilj je da se umjetnice i suradnice koje sudjeluju na festivalu osjećaju dobrodošlo i ugodno, što nam često potvrde kroz pozitivne povratne informacije.
Ovogodišnji festival nosi zajedničku temu sestrinstva. Šta je utjecalo na ovu odluku, te kako će tema biti prisutna kroz program?
Što se tiče ovogodišnjeg programa festivala, tema sestrinstva je promišljena kroz kritički kontekst koji adresira i pozitivne i negativne strane sestrinstva. U srži naše ideje su i teorije bell hooks, koja npr. u knjizi Feminist Theory: From Margin to Center formulira kritiku dominantnih pozicija bijelih feministkinja koje sestrinstvo i zajedništvo propovijedaju bez svjesnosti o vlastitim privilegijama. To se posebno odnosi na njihovo razumijevanje sestrinstva, koje se odvija kroz prizmu viktimizacije, umjesto kroz istinsku solidarnost i političku podršku. Umjesto povezivanja kroz viktimizaciju, naglasak bi trebao biti na solidarnom zastupanju i podržavanju drugih. Ove godine tema sestrinstva obilježava 30 godina našeg festivala, a predstavlja se kao refleksija nasljeđa izgrađenog na dugogodišnjem radu mnogih žena koje su prethodile današnjem timu. Ne radi se o glatkoj suradnji bez sukoba, već o solidarnoj suradnji koja uključuje dogovaranje i zajedničko planiranje, što dodatno jača kolektivnu dinamiku festivala.
Primjerice, u vizualnom programu imamo samostalnu izložbu Katarine Jazbec, čiji rad polazi od vrlo osobnog razumijevanja sestrinstva kroz odnose s članovima bliže obitelji, ali se postupno širi na temu “više-no-ljudskog” (eng. more-than-human) i briše granice među vrstama. U filmskom programu su zanimljivi naslovi poput kanonskog filma Julie Dash Daughters of the Dust, koji se bavi izoliranim zajednicama oslobođenih robova na jugu Sjedinjenih Američkih Država, prikazujući kako su odnosi među ženama bili temelj izgradnje tih zajednica. Iz izvedbenog programa izdvojila bih produkciju Sukeban koju realiziramo u koprodukciji s Cankarjevim domom, a režira je Varja Hrvatin. Predstava se bavi odnosima koji su premješteni iz realnog socijalnog konteksta na web, istražujući kulturu mizoginije koja se razvija u digitalnom svijetu, i feminističke odgovore na takva strujanja. Posebno zanimljivo mjesto zauzima i promocija njemačkog časopisa FKW, koji se bavi feminističkom kritikom infrastruktura kao istovremeno neophodnih mehanizama za održavanje života i mehanizma opresije. Časopis okuplja različite tekstove koji analiziraju infrastrukturne izazove kroz prizmu brige i podrške, ističući važnost brige za infrastrukturu kao ključnog elementa preživljavanja. Sve ove različite perspektive pridonose dubljem razumijevanju sestrinstva, ne samo kroz feminističku prizmu, već i kroz ideje koje se zauzimaju za sestrinstvo onkaj ljudskog.
Arhiv Mesta žensk je otvoreni za javnost, a njegova građa u posljednje vrijeme promovirana i putem društvenih mreža i internetskih članaka. Zašto je arhiv važan, na koji način reflektira nehijerarhične i sestrinske umjetničke prakse koje su oblikovale povijest festivala?
Organizacijska memorija ključna je za organizacije koje su skoro pa institucije poput Mesta žensk, posebno jer priroda udruge i festivala nije takva da bismo imale stalne članice koje bi dosljedno pričale našu povijest. Još uvijek uređujemo stariju arhivu koja je dostupna na našoj web-stranici, i na platformi Mrežni muzej, a fizička arhiva je prema dogovoru dostupna u našem uredu. Ove godine obilježavamo 30 godina festivala, a sljedeće 30 godina udruge Mesta žensk, pa ćemo, kako bismo proslavile obljetnice i istakle našu dugu prisutnost na sceni, ovaj period posvetiti događajima koji se bave arhivom. Tijekom ovog razdoblja, razgovarat ćemo s bivšim programskim direktoricama i suradnicama kako bismo dokumentirale našu povijest i arhivirale informacije koje još nisu zabilježene. Želimo povezati sve informacije i učiniti ih lako dostupnima na našoj web-stranici. Arhiviranje je neprestan posao, a dokumentiranje aktivnosti Mesta žensk ključno je za razumijevanje naše povijesti. Često zaboravljamo važnost prošlih praksi, čak i kada su se neki događaji činili manje značajnima. Svaki put kada vidim projekte temeljene na arhivskom materijalu, postajem svjesna koliko je važno mladima pokazati da nisu sami, nisu prvi, i da pripadaju (kontra)kanonima, da su ove prakse postojale i ranije, da imaju svoj kontinuitet. To je ključno za širenje svijesti o našoj kulturi i podršku budućim generacijama.
Objavljeno
