Intervju Tri godine genocid u Gazi, a onda i rat u Libanonu, odvijaju se u livestreamu, dok teret konkretne pomoći i dalje nose male inicijative, a ne institucije i države odgovorne za njihov tijek i prešućivanje. U hrvatskom kulturnom polju takva se solidarnost artikulira u fragmentima, a još rjeđe izvozi.
Platforma Together Print, koja je 11. listopada objavila prvu kampanju, pokrenuta je na domaćem terenu, a umrežena internacionalno. Koncept je naizgled jednostavan: nakon donacije uplaćene izravno libanonskim dobrotvornim organizacijama, riso studiji diljem Europe (i šire!) tiskaju plakate umjetnica i umjetnika, a plakat se preuzima u istom studiju koji ga je otisnuo.
Tim povodom razgovarali smo sa začetnicama platforme Anom Labudović i Dašom Mamulom.
Krenimo od vaše povezanosti, što vas je potaknulo na suradnju?
Ana: Daša i ja se ne znamo toliko dugo, tek dvije, tri godine, ali bih rekla da se znamo kvalitetno. Brzo smo se sprijateljile, shvatile smo da imamo zajedničke strasti i interese i da dijelimo iste vrijednosti. Nismo odmah krenule u suradnju, već smo tek nešto kasnije nastavile komunikaciju, kako oko privatnih, tako i oko poslovnih stvari.
Kad je ove godine opet krenula “frka” u Libanonu, shvatile smo da imamo poveznice s ljudima tamo, naročito Daša. Otprilike u tom periodu razgovarale smo općenito o aktivizmu, ali i o burnoutu, postavljale smo si pitanja: što možeš raditi, kako to možeš raditi, što imaš od resursa, što imaš od vještina, što može biti korisno? Iz tih razgovora proizašla je ideja za projekt Together Print.
Daša: Tako je, s cijelom pričom projekta započele smo u ožujku ove godine, a intenzivnije na njemu radimo zadnja tri mjeseca.
Kako zapravo funkcionira Together Print?
Ana: Together Print bazira se na povezivanju riso studija i umjetnika i umjetnica s ciljem stvaranja neke vrste akcije prikupljanja sredstava, a opet s namjerom da izbjegnemo logističke zapetljancije koje su nam u nekim prijašnjim akcijama stvarale probleme. Nismo htjele nikakav tip benefita u kojem novac prelazi preko nas. S jedne strane na taj smo način eliminirale bilo kakvu mogućnost manipulacija, a s druge strane zaista postoje prepreke vezane uz slanje novca u takve krajeve, stoga smo pokušale napraviti sustav koji funkcionira.
Spomenule ste da imate osobne poveznice s Libanonom, je li to bio jedan od motiva za pokretanje projekta?
Daša: Što se tiče poveznice s Libanonom, ja radim za organizaciju Afikra, koja se bavi poviješću i kulturama arapskog svijeta, ne kroz politiku, već kroz priču s ljudima, idejama, umjetnošću i znanošću. Vodimo podcaste i imamo zajednicu koja se prostire na 30 gradova po svijetu, tako da smo dosta umreženi.
Osim toga, u Libanonu, konkretno u Bejrutu, imam dosta prijatelja koji su mi kao obitelj, a kad je krenula cijela ta situacija, osjećala sam se očajno i bespomoćno. Gledaš vijesti na TV-u i društvenim mrežama i ne možeš ništa.
Ana: Dvije godine gledale smo genocid u Palestini u livestreamu, što je posebno dramatično za svakodnevno funkcioniranje, kako u fizičkom prostoru u kojem ljudi obitavaju, tako i u virtualnom, gdje smo na društvenim mrežama došli do te “šizofrene situacije” u kojoj između skrolanja recepata, mačaka i ostalog nailaziš i na scene otkinutih glava. U nekom trenutku vidjele smo da nas to osobno pritišće i to je bila ta “kulminacija” koja je dovela do ovog projekta.
Libanon je trenutno povod, ali ideja je da to bude platforma preko koje će se moći prikupljati sredstva za razne kampanje, bilo da je to Palestina ili neko drugo mjesto kojem je u tom trenutku potrebna pomoć.
Uspijevate li uz svoje ”redovne poslove” voditi ovaj projekt bez poteškoća, naročito s obzirom na to da se radi o koordinaciji većeg broja aktera na različitim geolokacijama?
Daša: Veleslalom cijeli dan. Rano jutro i večer posvetim ovom projektu. Dosta vremena ide na to, ali se isplati.
Ana: U početku smo krenule po inerciji, od ljudi koje znamo i kojima vjerujemo. Podjela se sama nametnula: ja sam kontaktirala većinu studija, a Daša većinu umjetnika i umjetnica, jer bolje poznaje libanonsku scenu.
Onda je Daša započela s podizanjem platforme i društvenih mreža. Iza toga stoji teška mašinerija – Dašinerija. Dosta je procesa već automatizirano. Primjerice, postavile smo obrasce da nam se ljudi mogu i sami javljati, a nama stižu obavijesti i onda je puno lakše sve pratiti.
Koji su bili kriteriji po kojima ste se vodile u procesu odabira riso studija, ali i umjetnika i umjetnica čiji se radovi printaju?
Daša: Uglavnom smo tražile studije koji su već printali nešto pro-Palestine i slične aktivističke plakate, to nam je bio glavni filter i po tome smo ih kontaktirale. Studijima koji su nam se sami javili pogledale smo radove i zaključile da nema nikakvih prepreka. Dosta se umjetnika i umjetnica javilo na vlastitu inicijativu, ali s njima je zahtjevnije nego sa studijima. Kad se uključi veći broj umjetnika i umjetnica, Anu čeka ogroman dio posla: odobravanje plakata, odvajanje boja i tako dalje.
Ana: Što se tiče umjetnika i umjetnica, procedura je takva da nam nakon prvog kontakta pošalju svoj rad i zamisao kako bi trebao izgledati. Zatim ide riso obrada, odnosno priprema za riso tisak, a za taj dio nažalost ne postoji automatizacija.
Umjetnici i umjetnice često djeluju na marginama i slabo zarađuju, pa se mogu ustručavati politizirati svoj rad, a tu je i pitanje doniranja vlastitog kreativnog vlasništva, ali i politička izloženost koja dolazi s osjetljivom temom. Jeste li imale poteškoća u njihovom pronalaženju i je li njihovo sudjelovanje jednokratno ili dugoročno?
Daša: Velik broj umjetnika i umjetnica iz Libanona sudjelovao je i u prijašnjim akcijama prikupljanja sredstava za Libanon i Palestinu, tako da to nije jednokratno. Pretpostavljam da je isto i s našim umjetnicima i umjetnicama. Odmah su se svi rado javili.
Ana: U prvom krugu smo ih ipak morale pronaći, a onda su se dalje javljali sami. Što se političke izloženosti tiče, nitko nije komentirao nikakvu bojazan. To su ljudi koji su ionako vrlo vokalni oko toga gdje stoje, pa se prirodna selekcija napravila sama od sebe. Svakako treba pohvaliti sve te umjetnike i umjetnice iz Libanona koji nemaju pojma tko smo mi, kakva Hrvatska i tako dalje, a pristali su sudjelovati prije nego što su vidjeli kako će to na kraju izgledati. Kudos njima, to je veliko povjerenje u projekt.
Jesu li plakati nastali posebno za Together Print ili se radi o postojećim radovima prilagođenima ovom formatu i razmišljate li o širenju na druge proizvode osim printova?
Daša: Većina radova je iz postojećih opusa, a pošto je riso u pitanju, ostajemo samo na printovima.
Ana: Možda je slovenska umjetnica Urška Alič radila od nule, ali uglavnom se koriste već postojeći radovi prerađeni za ovaj format. Ne radi se o ograničenim nakladama ni o posebnim izdanjima. Sitotisak, koji može printati i na tekstil, puno je kompliciranija, dugotrajnija, prljavija i skuplja metoda, pa takav plakat sigurno ne bi mogao koštati 30 eura, koliko je preporučena donacija, nego puno više.
Prilikom naručivanja pojedinih radova na platformi vidljivo je da se mogu preuzeti samo na određenim lokacijama. O čemu ovisi dostupnost?
Ana: To je tehnološka prepreka, ovisi o bojama. Riso tehnologija je zapravo slična sitotisku. Boja se ne izvodi iz nekog CMYK-a kao kod ofseta, nego svaka boja mora imati svoj zaseban bubanj. Ja, recimo, mogu printati s osam boja, netko printa s četiri, netko sa sedam, ovisno o tome kako si je koji studio posložio setup i koliko boja ima u asortimanu. Zato sam s umjetnicima i umjetnicama morala pregovarati oko boja i prevesti ih u riso.
Budući da je projekt planiran kroz kampanje, jesu li one zamišljene kroz određeno vremensko razdoblje ili do prikupljanja određenog iznosa? Kako pratite ukupan iznos prikupljenih sredstava, s obzirom na to da donacije idu izravno organizacijama?
Ana: Planirale smo vidjeti do početka ili sredine 12. mjeseca kako će kampanja ići. Pratit ćemo po osjećaju kako se iscrpljuju akteri, kako ide val i kako ljudi doniraju. Donacije se polako skupljaju, a vjerujemo da nam treba još malo medijske podrške, ali nismo htjele nikoga kontaktirati dok malo ne krene. Ovo nam je prva kampanja i, koliko god da smo vještice, nemamo moć gledanja u budućnost.
Daša: Govori u svoje ime (smijeh). Što se praćenja tiče, “kupac” nam po rezervaciji plakata mora poslati dokaz uplate iz kojeg se jasno vidi iznos donacije, organizacija kojoj je uplaćena i lokacija na kojoj se isti podiže. Sve ide automatski u pozadinski sustav i Google tablicu kako se ništa ne bi izgubilo.
Na koji način ste birale organizacije za koje se prikuplja novac? Naročito ako uzmemo u obzir dio s problematikom transfera novca u te krajeve. Onome tko nije upućen u cijelu priču teško je objasniti “put novca”.
Daša: Većina uključenih organizacija mi je poznata upravo preko kontakata u Libanonu. Oni imaju svoje stranice za donacije. Problem s transferom novca u Libanon je velik jer se i kod provjerenih sustava novac zaglavi u “libanonskom labirintu” i često se dugo čeka da zaista stigne na račune. Znam iz prve ruke kakav je bio zapetljan proces kad je tek krenuo rat, pa sam pokušala donirati preko prijatelja i raznim putevima kako bi novac što prije stigao. Konkretno, ove su organizacije većinom grassroots i male organizacije, osim The Ghassan Abu Sittah Children’s Fund, koji rade u Palestini i u Libanonu. Oni su veća organizacija i nemaju problema s primanjem novca, pa je sve sređeno.
Projekti s humanitarnom notom često pružaju mogućnosti jačanja umreženosti unutar zajednice. Postoji li tu pravo drugarstvo i solidarnost?
Daša: Ana i ja smo se umrežile. (smijeh)
Ana: Treba biti razuman oko očekivanja. Predugo smo u aktivizmu da ne znamo kako stvari funkcioniraju: puno ljudi voli pričati, ali kad treba raditi, nema ih puno koji će potegnuti. Želimo složiti princip koji dopušta da se solidarnost razvija i umrežava, možda i kroz neke druge stvari. Otvorena sam i prema tome da ovo na kraju postane nešto skroz drugo. Za početak mi je zanimljivo vidjeti kako funkcioniraju riso studiji, od kojih mnogi djeluju u nekom čudnom ekosustavu između tržišnog i umjetničkog, to je malo “šoto banko” priča.
Nalazimo se na sajmovima i festivalima, kako je rekao Breton: “One publishes to find comrades!”1 To je zapravo poanta. Nismo išle za tim da jurimo upoznati druge ljude, ali sigurna sam da će se iz ovoga roditi neke nove alijanse i mrežice.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.
- “Objavljujemo kako bismo pronašli drugove!” Rečenica se uobičajeno pripisuje Andréu Bretonu, ali je u opticaj ušla preko sekundarnih izvora, ponajprije knjige Garetha Branwyna Jamming the Media iz 1997. (op. ur.) ↩︎
Objavljeno
