Kritika Povodom osmog Device Art Festivala razgovarali smo s multimedijalnim umjetnikom Tinom Dožićem koji je u sklopu ove manifestacije predstavio zvučnu izvedbu Alkemija kristala u suradnji s Ivanom Bojanić, Androm Giuniom i Miodragom Gladovićem. S Dožićem smo razgovarali o razvoju Alkemije kristala, dao nam je uvid u ideje važne za njegovu umjetnost te podijelio zašto smatra da su DIY i open source ključne filozofije koje čine umjetničku praksu dostupnijom.
Kada bi trebao opisati svoj dosadašnji opus vlastitim riječima, kako bi ga predstavio? Koje teme, pitanja ili postupke smatraš najvažnijima za razumijevanje svojeg rada i postoji li još nešto što povezuje tvoje projekte?
Uglavnom me zanima rad s tehnologijom i materijalnošću, sagledavanje tehnologije kritički i način na koji se ona prenamjenjuje. Drugo što mi je jako bitno je “uradi sam” praksa i hakiranje medija. Puno sam se bavio praksama koje se temelje na recikliranju elektroničkog otpada. Radio sam re-cycles 2017. godine, rad koji je zvučna izvedba s recikliranim elektromehaničkim sustavima. Zatim GoldRush gdje sam iz starih računala vadio zlato. Sad tu ima još niz novih radova.
Što se tiče toga kako bih opisao svoju praksu, zanimaju me izvorišta materijala i tehnologije. Ako se uzme bilo koji tehnološki uređaj, krene ga se vrtiti korak po korak i svoditi na jednostavnije elemente, otkriva se geopolitička i materijalna priča. Zanimljivo mi je to pitanje odlaska u beskonačno.
Misaoni eksperiment bi bio: imaš električni kabel koji je od bakra, kako nastaje bakrena žica, to je cijeli industrijski proces. Pa idemo na rudarstvo, kako se iz ruda dobiva bakar. Možemo ići u to kako je nastao bakar – odlazimo u geologiju. Onda možemo ići dalje, kako je uopće nastala materija u svemiru. Ne bavim se nastankom materije u svemiru u svojoj praksi, previše bi mi to bilo pretenciozno, ali fasciniraju me kompleksni procesi koje mogu prikazati na jednostavne načine.
Spominjao si i prije medijsku arheologiju, neke teoretičare vezane uz pojam te općenito ideju kreiranja novog od starog. Zadnjih desetljeća dosta slušamo o hauntologiji, kako se prošlost kulture vraća opsjedati sadašnjost te da je sve već učinjeno i nema mjesta za nove ideje. Je li medijska arheologija način za sintetizirati nove umjetničke smjerove i zamaraš li se uopće pitanjima novoga u svojoj umjetnosti?
Definitivno ne mogu napraviti nešto što nitko nije napravio dosad tako da se otprilike referiram ili polazim od nečega što sam našao u istraživanju online. Cijela zajednica medijskog hakiranja i DIY-a ima toliko ljudi s više znanja i iskustva od mene, bilo umjetnika i umjetnica, bilo samo hakera, tako da uvijek polazim od nečega što već postoji.
Što se medijske arheologije tiče, tu su klasični autori, recimo Siegfried Zielinski, koji mi je dao dosta sadržaja za razmišljati. Jonathan Crary koji se u tekstu Techniques of the Observer bavio poviješću i arheologijom reprezentacijskih medija, u smislu kina, kamere i sl., koji su mi isto zanimljivi, iako se ne bavim toliko njima u svoj praksi.
Još bih spomenuo Geologiju medija Jussija Parikke. Generalno, razmišljanje kroz prizmu geologije mi je uzbudljivo. Čini mi se kao da otvara način razmišljanja i poimanja vremena jer geolozi u konačnici moraju koristiti imaginaciju da bi shvatili neke procese. Radi se o vremenskim rasponima koji su u stvari nepojmljivi, kao milijarda godina. Te ideje mi utječu na praksu, ali nisu mi radovi direktno o tim pitanjima. Više je tako da svaki rad ima svoju temu.
Na ovogodišnjem Device Art-u predstavljaš rad Alkemija kristala. U radu si uzeo kristale soli te ih pretvorio u kanal koji emitira jedva čujne zvukove. Kako je došlo do razvitka ideje i zašto si posegnuo za “mrtvom prirodom”?
Alkemija kristala je nastala 2025. godine, ali se temelji na istraživanju koje sam provodio on and off od 2019. U 2024. sam sa Miodragom Gladovićem krenuo raditi istraživanje, on mi je pomogao i u konceptualnom smislu, ali prvenstveno u tehničkom. Bitno je još spomenuti suradništvo s Ivanom Bojanić i Androm Giunijom. Svi su imali potpunu umjetničku slobodu i doprinijeli radu u smislu izrade zvukovnih materijala i koncepcije izvedbe. Jakov Habjan je izradio rezonantne kutije od drveta za rad. Bitna je i Davorka Begović kao kustoska podrška.
Alkemija kristala ima nekoliko fascinacija. Jedna je fenomen piezoelektriciteta, svojstvo materijala da pod električkim naponom proizvodi mehaničku vibraciju ili obrnuto, koji se koristi u kontaktnim mikrofonima s kojima jako volim raditi. Zanimalo me uzeti tu tehnologiju i odvrtiti njenu povijest. Tako sam u istraživanju otkrio da su se kristali Rochelle soli koristili kao visokotonci u zvučnicima, takozvanim tweeterima, malim zvučnicima koji su dio većeg zvučnika visoke frekvencije.
Zatim sam išao korak dalje. Pierre Curie je otkrio piezoelektricitet. U svom istraživanju radio je s kvarcom, ali i s Rochelle soli. Tu je isplivala činjenica o spiritističkim seansama s vidovnjakinjom Eusapiom Palladinom koje su pohodili Pierre i Marie Curie. Ima nešto zanimljivo u tome: imamo duhove, pa duhove tehnologije i zastarjelu tehnologiju. Iz toga je izašla ideja o korištenju kristala Rochelle soli kao medija za reprodukciju zvuka u izvedbi.
Kristali su doslovce zvučnici koji pod visokim naponom proizvode ekstremno tih zvuk. Zanimalo me što se može desiti s takvom dinamikom zvuka, kako može izgledati izvedba koja je u jednu ruku inspirirana svojstvima seanse u širokom smislu. Ne prizivamo duhove, već nastaje situacija koja je intimna i izvodi se za malu grupu ljudi, sluša se zvuk čiji izvor nije jasan.
Trenutno radiš kao voditelj Sound Art Laba u Multimedijalnom institutu. Kako si se odlučio da preneseš znanje koje imaš drugim ljudima?
Jedan dio sigurno je bila potreba, nužnost za širenjem profesionalnog djelovanja, radi zarađivanja novca i održive svakodnevice. Bitniji dio je svakako moja ljubav prema edukaciji i želja da steknem iskustvo specifično u vidu Do It Yourself elektronike. U tom području se sjećam kako je biti početnik i ništa ti nije jasno, kad ulaziš u nišu u kojoj je sve apstraktno i novo.
Ideja je da se pomoću Sound Art Laba gradi mala zajednica entuzijastkinja i entuzijasta. Pohodio sam puno radionica u Zagrebu i inozemstvu i već godinama vodim svoje radionice. U sklopu studija Pangolin vodim Elektroničku glazbu kućne radinosti, a MaMi sam zahvalan jer mi nude prostor i mogućnosti da održavam program Sound Art Lab. Nešto mi se jako sviđa u tome da se mogu stvoriti potencijalne nove konekcije, poznanstva i suradnje među ljudima. Generalno, da ljudi imaju ponuđen neki sadržaj u gradu, mogu dobiti nove interese i istražiti što ih zanima.
Cilj mi je približiti to ljudima tako da im se stvari pojednostave i objasne, da mogu samostalno početi DIY praksu. Mislim na DIY praksu u kontekstu sound arta i zvuka, zanimaju me sintisajzeri, modularni sintisajzeri i zvučni gadgeti. To mi je bitno jer je tržište glazbenim instrumentima jako zasićeno i full-on kapitalističko, oprema je jako skupa.
Mislim da s izradom vlastitog možemo otvoriti black-box tehnologije i učiti se na kojim principima tehnologija radi. Izrada vlastitih instrumenta nam ograničava mogućnosti rada zvuka, ali ta ograničenja su izrazito dobra. U radu na laptopu često nismo ograničeni skoro pa nikako, što guši kreativnost. U stvari, najbolje stvaranje uvijek nastaje kad imamo nekako ograničene mogućnosti.
Mislim da je jako bitno vraćati se na prakse koje su u konačnici tjelesne, pogotovo danas u doba AI-a, eksplozije digitalnog, automatizacije i neljudskog. Sviđa mi se rad s rukama, DIY elektronika je sličnija heklanju ili radu sa glinom nego programiranju zvuka na kompjuteru.
Možeš li nam reći nešto više o hakiranju medija i open-source filozofiji?
Rad s materijalom i elektronikom se može svesti na dvije linije razmišljanja. Jedna bi bila craftspeople koji nešto stvaraju, a druga bi bila medijski hakeri koji modificiraju ono što već postoji, ulaze u circuit i istražuju kako to funkcionira, i onda sve između toga dvoje.
Teško je to strogo razgraničiti, ima ljudi kojima je više stalo izmisliti svoj strujni krug i uređaj iz nule. To bi bio više inženjerski pristup, koji kad odlazi u umjetničko polje može biti malo više craft. Povijesno bi to bio Peter Vogel koji je radio prekrasne skulpture od elektroničkih komponenti. Hakiranje bi možda više bilo i kritičko, sad tu je tisuće pristupa, tehnofeminizam, kritički odnos prema tehnologiji i medijskoj arheologiji, ili može biti samo za zabavu.
Za open-source, bitno je da se znanje dijeli i da se ne gatekeepa. To će postati sve relevantnija tema, s obzirom da je većina interneta iza nekakvog paywalla. Trebaš platiti ili imati račun da pristupiš sadržaju, što je totalno suprotno od prvotne ideje interneta kao mjesta koje služi za potpuno otvoreno dijeljenje informacija. Ispada da je jako zatvoren.
Ja nisam softveraš, jako puno toga se danas događa u području open-source softvera. Što se tiče hardvera, imam neka mala znanja koja rado podijelim s ljudima, a i nekakvu osobnu zahvalnost svim ljudima koji to stavljaju online, koji postoje i koji istražuju. Bez takvih ljudi nema ni moje prakse, niti toga da ja išta znam. Mislim da to treba dalje perpetuirati, nekakvu vrstu solidarnosti i otvorenosti.
Umjetnička scena nudi ograničene prilike te bi jedna od reakcija mogla biti kompetitivnost i individualizam, no u mnogim tvojim radovima je ključan upravo aspekt suradnje. Je li taj čest suradnički pristup nešto za čime svjesno posežeš da bi kultivirao zdravije okruženje u kulturnoj sferi ili ti prirodno dođe zbog razmjene znanja?
Osobno iskustvo mi pokazuje da na lokalnoj sceni vlada neka vrsta solidarnosti i nikad nisam imao osjećaj kompetitivnosti. Mislim da je to rezultat nasljeđa iz bivše države, ali i činjenice da ne postoji tržište umjetninama, pogotovo za eksperimentalnu medijsku umjetnost i sound art, pa nema ni razloga da se itko natječe. Većinom smo svi podržani od strane države, grada i institucija, iako pričamo o nezavisnoj kulturi. Možda je bitno pitanje što stvarno znači nezavisna kultura, kad svi zavisimo od ministarstava i ostalih tijela. To nam poziciju čini s jedne strane dobrom, s druge strane prekarnom jer te institucije u nekom trenu mogu odlučiti ne davati novce i onda novaca nećemo imati.
Nekad mi je samo gušt raditi s nekime, nekad jednostavno nemam znanje niti vještinu da se nešto izvede. Volim surađivati s ljudima iz drugih disciplina i dok god su otvorenog uma, moje iskustvo je da te suradnje budu super. Dapače, budu izrazito vrijedne jer kad se skupe sve te perspektive drugačijeg razmišljanja, suma bude veća od zbroja svojih dijelova. Moja poruka generalno je da treba što više poticati solidarnost, suradništvo, fer suradnje, fer plaćanje suradnika. To su jako bitne teme. Želim smisliti neku pametnu rečenicu za kraj, ali mi ne dolazi, tako da ostanimo na ovome.
Da, pazite jedni na druge.
Nešto u tom stilu. Dok ima solidarnosti, dobri smo, ne?
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.
ObjavljenoObjavljeno
