Tema Nathalie Harb multidisciplinarna je umjetnica i dizajnerica koja djeluje između Pariza i Bejruta, a u svom radu promišlja javni prostor iz perspektive ljudi koji žive i rade u gradovima pogođenim sukobima. Kroz javne intervencije i prostorne instalacije bavi se pitanjima dobrobiti, prostorne pravde te pojmovima doma i skloništa, nastojeći otvarati alternative i drugačije mogućnosti zajedničkog života u urbanim i ruralnim kontekstima Europe, Latinske Amerike i Bliskog istoka.
Prošle je godine sudjelovala u rezidencijalnom programu Kamov Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) u Rijeci, gdje je u organizaciji MMSU-a i Fondacije Art Explora predstavila projekt Land Inventory / Inventar zemlje. Riječ je o imerzivnoj multimedijalnoj instalaciji nastaloj u suradnji s Youmnom Sabom. Kroz pažljivo uređen inventar slika, opisa, informacija, vijesti te terenskih i zvučnih snimki s područja Libanona najteže pogođenih sukobima, rad istražuje što ostaje, što se mijenja te kojim dijelovma libanonske prirodne i kulturne baštine prijeti nestanak, uključujući floru, fauna, znamenitosti i domove.
Uz izložbu Inventar zemlje, koja je trenutačno postavljena u galeriji Apoteka u Vodnjanu, Nathalie Harb je zapisala: “Protekla godina djeluje istovremeno i daleko i blizu, a oblikovao ju je genocid u Palestini, rat u Libanonu, neofašizam Trumpove vlasti koji je poništio desetljeća napretka”. Izložba Inventar zemlje ostaje otvorena do petka, 22. svibnja, a tim povodom razgovarali smo s Nathalie Harb.
Što za tebe znači postaviti ovaj rad usred eskalacije izraelske agresije i napada na Libanon? Jesi li mijenjala ili proširila rad Inventar zemlje otkad si ga prvi put izlagala?
Prvi put smo ga pokazali 2024., upravo u vrijeme bombardiranja Libanona. Nakon primirja ponovno sam ga izložila u Institute of Ideas and Imagination u Parizu, bez izmjena. Zatim su nas pozvali na Art Explora Festival, a u tom se trenutku situacija u Gazi intenzivirala, iako se činilo da u stalnom protoku informacija ostaje u sjeni. Zato smo u rad dodali jedan slajd o Gazi. To je bilo prošlog ljeta, 2025. Kada je rat ponovno počeo, Branka Benčić pozvala me da ga još jednom izložim u suradnji s Apotekom.
Kada smo 2024. krenuli s ovim projektom, svrha mu je bila arhiviranje, bilježenje stvari suočenih s mogućim brisanjem. Ono čega smo se najviše bojali bila je okupacije juga Libanona. Sada, 2026., rat je ponovno počeo istim metodama: domicidom, bijelim fosforom, spaljenom zemljom. Bombardirano je i arheološko nalazište u Tiru. To su prepoznatljive strategije, napadi na povijesne lokalitete da bi se izbrisala povijest.
Ovoga puta odlučila sam ne ažurirati rad. Ažuriranje bi zahtijevalo potpuno novi istraživački proces, a informacije još uvijek nisu u potpunosti dostupne. No postojala je i namjerna dimenzija te odluke: htjela sam pokazati koliko je rad iz 2024. i dalje relevantan u 2026., kako se sve nastavlja, kako je vrijeme ciklično, a ne linearno, kako se ova agresija stalno ponavlja. Dakle, i samo ne-ažuriranje rada bio je svojevrstan statement.
Koja su ključna područja u Libanonu na koja si se fokusirala i kako ona odražavaju trenutačnu situaciju?
Trebam objasniti kako je sve počelo. Bila sam u Dubaiju, gdje su me pozvali da izložim rad Urban Hive, modularnu platformu postavljenu iznad parkiranih automobila kako bi se stvorio prostor za vrt, a koja je nastala iz oskudice zelenih površina u Libanonu. No u tom trenutku nisam mogla govoriti o ekološkim prednostima malog urbanog vrta dok su se u Gazi, Libanonu i Sudanu događali ekocid i razaranje. Činilo se apsurdnim govoriti o smanjenju zagađenja uz pomoć pet kvadrata zelenila dok industrija oružja proizvodi nemjerljive emisije. Zato sam pomislila: zašto ne pustiti da samo tlo odjekne? Zašto ne čuti zvuk zemlje? U tom je trenutku bilo iznimno teško uhvatiti taj zvuk, zemlja je bila pod bombardiranjem, a to nije bio zvuk koji smo željele. Kažem “mi” jer sam velik dio ovog rada napravila u bliskoj suradnji s Youmnom Sabom, glazbenicom, skladateljicom i umjetnicom zvuka.
Kontaktirala sam i tonske snimatelje iz filmske industrije. Na kraju svake filmske scene snima se ambijentalni referentni zvuk prostora. Zamolila sam Emmanuela Zoukija da podijeli sa mnom svoju arhivu zvukova iz četiri područja: s juga Libanona, iz Bejruta, Baalbeka i Tira – svih teško bombardiranih. Svako je mjesto imalo vlastiti karakter. Htjela sam obuhvatiti različite aspekte rata: ekocid, domicid, brisanje nasljeđa, ali i svakodnevnu teksturu nekog mjesta – njegove zvukove, mirise i život. Fokusiranje na konkretna mjesta bilo je i način da se suprotstavimo apstraktnosti vijesti, gdje nam rečenica poput “Bejrut je bombardiran” ne govori ništa o životima, spomenicima, životinjama i biljkama koje to uključuje. Ideja je bila umnožiti, kvantificirati, imenovati. I sami napadi slijedili su određeni obrazac: u Bejrutu su izravno gađali kuće, na jugu zemlju, a u Baalbeku i Tiru – kulturnu baštinu.
Kako ovaj rad, u svom nastojanju da nasilje učini manje apstraktnim i da se za njega preuzme odgovornost, djeluje na zapadnu publiku, posebno s obzirom na suučesništvo Zapada?
Rad je prikazan u Rijeci, u Parizu te u Dubaiju, gdje vlada potpuna cenzura. U kontekstima u kojima nije moguće imenovati počinitelja, jednostavno imenujemo žrtvu nasilja – pokazujemo što se dogodilo, kome i čemu. Mislim da tako, zaobilazeći tabu, gledateljima otvaramo izravniji pristup radu. Ljudi su bili prilično potreseni. Neki su rekli da im je to omogućilo osobniji odnos prema zemlji, što je bilo važno, koliko god zadovoljstva u tome uopće možete pronaći u ovakvom radu. I dalje je bolan. Najradije biste da ga ne morate raditi.
U isto vrijeme sam prestala objavljivati na društvenim mrežama. Više nisam mogla podnijeti način na koji se normaliziraju mrtva arapska tijela, svakim danom se granica onoga što se smatra prihvatljivom slikom pomicala malo dalje. Htjela sam ponuditi suprotno: ne smrt, nego život. Kako izgleda i zvuči, kakav je osjećaj biti na tim mjestima? Svoju praksu oduvijek sam gradila oko gesta brige i nježnosti, kao konkretnih urbanih, a ne sentimentalnih strategija. Pitanje je zato postalo: kako govoriti o ovom nasilju, a da ga ne reproduciraš? Kako vratiti dostojanstvo gubitku, biljkama, ljudima, kućama? Taj mekši pristup čini rad pristupačnijim, iako je neke ljude to uznemirilo. Slajd o Gazi prikazan u Rijeci, “genocid u Gazi briše jedan narod, jednu kulturu, jednu zemlju”, neke je ljude doista uznemirio, i to ne nužno na pravi način.
Zašto si odabrala pristup nalik inventaru kako bi se bavila razaranjem i taktikama poput domicida?
Ključno je pitanje bilo kako govoriti o nečemu što je zabranjeno, i kako to ipak učiniti opipljivim. Moj odgovor bio je kroz gomilanje i detalj. Ne samo kroz količinu, nego kroz preciznost, kroz imenovanje svake stvari pojedinačno. To proizlazi i iz mog scenografskog rada. Inače gradim prostore: radim s objektima, teksturama, površinama, fizičkom prisutnošću. Ovdje sam to morala obrnuti. Umjesto da gradim prostor, popisivala sam njegovo uništenje, sve što je izgubljeno ili gubi svoje mjesto u svijetu. Pobrajaš sve stvari, vraćaš im ime.
Zvuk ima važno mjesto u tvom radu. Što te privuklo zvuku i kako mu pristupaš?
Sve je krenulo iz jednog konkretnog trenutka. Kao djeca ljeti smo išli na kampiranje i spavali u šatoru. Slušala sam roditelje kako razgovaraju ispred šatora, cvrčke, njihove prijatelje. Taj zvuk – slušati svijet kroz tkaninu šatora, znati da su ti roditelji sigurni i opušteni – za mene je postao zvuk mira i zaštite. Odrastanje u Libanonu značilo je i odrastanje uz zvuk bombi, ili uz priče o bombama, uz ratne vijesti. Sve je to ostalo u meni.
Zvuk je postao način na koji čitam okoliš. Svaki put kada radim na novom mjestu, promatram njegovu zvučnu sliku kao ulaz u razumijevanje tog mjesta: što ona otkriva o tome kako ljudi žive, čega se boje, kako su međusobno odvojeni. U našem posljednjem projektu u Agrigentu, u sklopu programa Prijestolnice kulture, shvatili smo da prisutnost Doline hramova stvara rascjep između različitih dijelova grada, fizičku i psihološku udaljenost koja proizvodi izolaciju i strah. Naš odgovor bio je dati ljudima mikrofon, pojačati njihove glasove i spojiti ih u zbor, čineći čujnom zajednicu koju je geografija držala razdvojenom.
Kako se Inventar zemlje odnosi prema tvojoj široj praksi te kako se ona mijenjala posljednjih godina?
Inventar zemlje koristi sasvim drugačiji jezik od ostatka mog rada. Dok su drugi projekti usmjereni na stvaranje prostora brige, skloništa i mogućnosti, mjesta okupljanja i promišljanja drukčijih sistema, ovaj rad prestaje biti prostor i postaje zapis nestajanja prostora. Jedini rad s kojim ga mogu povezati jest billboard koji sam napravila u Bejrutu nakon eksplozije 2020. Tada su gradski billboardi bili puni reklama za luksuzne nekretnine, 3D prikaza stanova u Grčkoj, “mira i bezbrižnosti” u Španjolskoj. Kao odgovor na to, reproducirala sam izvezeni crtež svoje spavaće sobe u Bejrutu, doma koji je također bio uništen u eksploziji. Postoji slična logika: jedna slika, jedna mapa, jedan arhiv. Drugi projekti bave se stvaranjem alternativa, mogućnosti unutar sistema nasilja i sukoba. Ovaj rad je zapis.
U uvodnom tekstu opisuješ život “između osobnih i globalnih vremenskih petlji” te kognitivnu disonancu nošenja s gubitkom i ratom dok istovremeno nastavljaš svakodnevni život u gradu na Zapadu. Možeš li reći nešto više o toj poziciji “između”?
To je teška pozicija. Svemu svjedočim izdaleka, kao promatračica, a istovremeno sam osobno unutar svega toga. Život oko mene nastavlja se uz ono što mi se čini kao nasilna nesvjesnost. Nekad sam se pitala kako je Holokaust bio moguć, kako se svakodnevni život mogao normalno odvijati oko njega. Sada imam odgovor. Ljudi ili potpuno izbjegavaju tu temu, ili joj pristupaju kroz neku performativnu empatiju koja iscrpljuje. Na kraju stalno moram opravdavati, objašnjavati, uvjeravati. U jednom trenutku sam prestala. Ispod svega toga nalazi se osjećaj da si građanin drugog reda: da životi mog naroda u očima svijeta vrijede manje.
Život na Zapadu znači da sam pošteđena fizičkog nasilja. Ali odrasla sam uz ratove. Postoje trenuci kada čujem neki iznenadni zvuk i dio mene još uvijek ne zna radi li se o dronu ili bombi. Teško se normalno probuditi, normalno otići na posao, ali moram, jer cilj ovog nasilja upravo jest proizvesti slabog i tihog protivnika. Zato ustajem, radim, pronalazim svoju zajednicu. Među libanonskim i arapskim narodom postoji razumijevanje koje ne treba objašnjavati. Svijest o tome da moji porezi dijelom financiraju oružje kojim ubijaju moj narod posebna je vrsta ludila.
U Francuskoj se raspravlja o zakonu Yadan, koji bi praktički kriminalizirao propalestinski govor, a one koji odbijaju glasati za njega optužuje se za antisemitizam. Moram paziti što govorim i biti oprezna s vlastitom vidljivošću. Ironija je u tome što sam otišla iz Libanona tražeći sigurnost. Europa i Zapad dugo su za sebe tvrdili da imaju moralnu nadmoć nad arapskim svijetom, a to se sada urušilo. Razočaranje je duboko. Ostao mi je osjećaj nepripadanja, ne samo kao Libanonki, nego kao nekome tko još uvijek vjeruje u prava, pravdu i ideju da sila ne određuje što je ispravno.
Čini mi se da svjedočimo i neobično prigušenim reakcijama na događaje koji bi donedavno djelovali nezamislivo, poput otvorene najave ratnog zločina odnosno izjave Donalda Trumpa o namjeri brisanja čitave civilizacije.
Ono čemu svjedočimo je zastrašujuće, ne samo sami događaji nego i način na koji ih se tretira. Nedavno je na Libanon u manje od deset minuta palo sto bombi. U kojem svijetu to nije teroristički čin? Ovi događaji stvaraju nove globalne standarde. Pobjeđuje zakon jačega. Više ne postoji moral kao zajednički okvir. Trump je užasan, ali izravan. Izrael djeluje tako kako djeluje jer ga nitko ne zaustavlja, i vlastiti moral postavlja kao univerzalni standard, nazivajući svoju vojsku “najmoralnijom vojskom na svijetu”, dok se zatvorenike siluje, a potom se čak glasa o tome je li to legalno. Ta nekažnjivost spušta se prema dolje. Ako to može činiti najmoćnija i najvidljivija država na svijetu, poruka je da to može bilo tko.
Koji su izazovi rada u javnom prostoru, posebno u gradovima pogođenima sukobima?
Rad u javnom prostoru, gdje god da se nalazite, uvijek otvara pitanja nejednakosti i straha, samo različitih vrsta u različitim kontekstima. U Europi se uvijek postavlja pitanje kako se nositi s tzv. “antisocijalnim ponašanjem”, što je često samo šifra za prisutnost beskućnika. Ili radiš u zaštićenom, poluprivatnom prostoru, ili se s time suočavaš, a dominantna reakcija je strah. U Libanonu javni prostor doživljavam kao propusniji. Možda zato što ga poznajem, zato što se mogu povezati sa zajednicom, zato što različiti sudionici projekta – domaćini, aktivatori – već imaju odnos s tim okruženjem.
Ono što volim kod rada u javnom prostoru, unatoč izazovima, jest to što te prisiljava na pregovaranje na više razina, s gradom, njegovim dionicima, zajednicama. Kada radiš s pojmom sigurnog prostora i pravom na grad, to nužno proizvodi konflikt, a upravo ga to čini zanimljivim. To također otvara pitanje koje mi je sve složenije: što ti daje legitimitet da nešto radiš u određenom prostoru? Na to pitanje nema jednostavnog odgovora, i u ovom trenutku čini se teže nego ikad.
Kako nedavna ograničavanja prava na prosvjed i javno okupljanje diljem Europe mijenjaju tvoje razumijevanje odnosa između javnog i sigurnog prostora?
Javni prostor je oduvijek bio mjesto prijepora, a danas se sve više privatizira. Prostori koji izgledaju kao javni često zapravo pripadaju institucijama ili državnim investitorima. Čak je i sloboda govora u Europi ograničenija nego što se čini. Ponekad imam osjećaj da je u Libanonu veća nego ovdje. Ako javni prostor postane previše ograničen, pronaći ćemo druge prostore. Ali trenutno sam u poziciji svjedokinje, pokušavam razumjeti kamo idemo. Došla sam do točke u kojoj sam odlučila ne producirati radove. Još uvijek ne znam kako se odnositi prema ovom okruženju, a kamoli ga dovoditi u pitanje. Sve se događa prebrzo, pažnja je stalno okupirana i vrlo je malo vremena za promišljanje. Društvene mreže su također neka vrsta javnog prostora, ali nisam sigurna da one dovode u pitanje stvari više nego što ih normaliziraju. Možda mi je sada potrebnija refleksija nego reakcija.
Objavljeno
