Intervju Pandemijska era i dominacija streaming servisa promijenili su način na koji danas gledamo filmove. Uz nezavisna kina, postoji svega nekolicina inicijativa koja kroz kustosku ili autorsku selekciju približava ovaj medij publici i stvara zajednicu oko njega. Jedna od takvih inicijativa je i Kino podrum, nastala tijekom 2026. godine s ciljem prikazivanja manje poznatih te opskurnih filmova.
Povodom otvorenja druge sezone razgovarali smo s njegovim pokretačem, Dorianom Milovićem, o začecima ove ideje, planovima za nadolazeći ciklus te svojevrsnoj “smrti kina” koja ga je potaknula na promišljanje o filmu kao alatu za spoznavanje nas samih, zajednice kojoj pripadamo i grada u kojem živimo.
Kako je uopće Kino podrum započeo kao projekt?
Vratio sam se u Zagreb nakon par godina života u Amsterdamu. Tamo postoji to jedno underground kino koje se zove Jeffrey Cinema i tamo sam često odlazio. Iza toga stoji jedan Amerikanac koji, možda već 20 ili više godina, po podrumima Amsterdama vrti svakakve filmove. Na primjer, prvi film jugoslavenskog crnog vala gledao sam u jednom takvom podrumu. Nisam mogao vjerovati da mi on otkriva te filmove, kakve nisam gledao već prije. Oko Jeffrey Cinema okupio se jedan mali kult, svakako je on direktna, najveća inspiracija za ovaj projekt.
Nakon što sam se vratio u Zagreb, nisam htio upasti u isti krug nerađenja ničega. Htio sam pokrenuti nešto, ali i osjetio sam da je prisutan manjak alternativnih kinoprostora. Kino Tuškanac i Kino Europa su zatvoreni, no ako želiš pogledati nešto što nije komercijalni film u gradu možeš otići u tek nekoliko mjesta. Ipak, i takvi prostori ne stignu stalno puštati opskurne, nepoznate filmove. Imaju svoj program, moraju raditi povremeno i neke komercijalne kinoprojekcije.
Tu sam osjetio da postoji prostor za alternativno kino. Ta ideja mi je bila u glavi neko vrijeme, ali nikako se nisam mogao tome posvetiti. Naposljetku, kako je to točno krenulo teško mi se sjetiti. Bila je zima, ništa se nije događalo i tada sam odlučio da je vrijeme za krenuti.
Kakav je tvoj dojam ekipe koja se okupila oko Kina podrum, misliš li da se već stvorila neka stalna zajednica i jesi li zadovoljan s raspravom/vibeom na projekcijama?
Nešto što mi je na prvi dojam bilo neočekivano je to da se okupilo dosta mlađe ekipe. Pod mlađom mislim između 18 i 22 godine. To je bila najveći dio publike, što ja nisam nužno očekivao. Primijetio sam da sve više i više mladih ljudi dolazi, što mi je zapravo super. Na prvu sam bio iznenađen, ali zapravo kada razmislim – da sam trenutno na faksu i čujem za ovako nešto, meni bi jednako tako bilo uzbudljivo i vjerujem da bi rado dolazio. Zadovoljan sam s ljudima, dosta ekipe sam upoznao tim putem i čini mi se da tu postoji mala zajednica. Postoji doza toga da želim da sve bude fino i dobro organizirano, ali opet sviđa mi se ideja da je sve malo neorganizirano, ljudi pomažu i nema mjesta.
Dok ljudi gledaju film, okreneš li se prema njima kao publici i promatraš li njihove reakcije?
Definitivno, to je neki proud mother moment. Reakcije više primijetim na početku projekcije, kasnije se malo zabuljim u film pa zaboravim na ostale stvari. No, kada se prostor popuni, kada je dosta ljudi, volim se okrenuti i vidjeti da se masa ljudi pojavila i to me inspirira da se nastavim baviti ovime, da radim to s nekim razlogom i da nije samo u pitanju projekt gdje se trgaš od truda i vremena koje nitko ne cijeni, gdje nema recepcije. Kada vidim da ima ljudi, lijepo mi je, pogotovo kada znam da slijedi dio filma koji će zasigurno donijeti reakciju. Isto tako, kada nisam baš siguran u odabir filma ili sam tjeskoban oko toga, znam gledati reakcije publike da vidim je li im bilo smiješno, zabavno ili nešto treće.
Kao voditelj i organizator odlučuješ koji će se filmovi prikazivati pa kako izgleda selekcijski proces tj. kako biraš filmove i koji su kriteriji?
To me ljudi često znaju pitati, ali nikad nemam točan odgovor. Selekcija je često povezana s lokacijom. Trenutno ne znam gdje će biti iduća projekcija, ali se do tog trenutka taj segment nekako iskristalizira, a onda ujedno i film koji će biti projiciran. Dosta sam lagodan po tom pitanju koja će biti iduća projekcija i gdje će biti jer nekako bi, na sreću, od samog početka projekta uvijek to pronašlo svoj put. Netko bi mi nakon projekcije došao i rekao: “E, moj stric drži ovaj prostor, ja sam njemu rekao za projekt, bilo bi mu super kada bi ti tamo napravio projekciju.” Uvijek me put odvede do odabira lokacije i filma, a da ja ne planiram previše ili se uplićem u taj proces.
Na primjer, trebao se prikazati film, što se nažalost još nije dogodilo, u staroj tvornici mesnih prerađevina. Promišljao sam što bi tu mogli gledati i onda mi je sinulo – Delicatessen. Odabir filma ovisi o kontekstu prostora i slučajnosti algoritma društvenih medija koji mi izbace kadar filma za koji odlučim da bi bio dobar za projekciju. Na svom telefonu imam popis filmova koji su mi interesantni, imam negdje na frižideru popis dokumentaraca koje želim pogledati, komentare ljudi koji mi dođu na projekciju i motive iz svakodnevnog života koji me podsjećaju na neki film.
Još jedan bitan aspekt selekcije je i zemlja podrijetla, na primjer ako na jednoj projekciji gledamo japanski eksperimentalni horor iz 1960-ih, na idućoj projekciji idemo negdje drugdje – žanrovski, lokacijski, sadržajno ili pak s obzirom na sam format filma. Ideja je da svaki put kada netko dođe na projekciju Kina podrum nema osjećaj da će biti nešto što je gledao prošli put, ali opet da je dovoljno dobro da izađeš s projekcije oduševljen. As random as possible, a opet, ne puštam bilo što, nego nešto što mislim vrijedi pogledati.
Kada smo kod skakanja po gradu, pri najavi projekta spomenuo si upravo to – upoznavanje Zagreba, kroz mijenjanje lokacija. Imaš li osjećaj da se taj dio misije ispunio i postoji li lokacija koja ti je ostala u posebno dobrom sjećanju?
Dvije projekcije mi padaju na pamet. Prva je definitivno bila zadnja projekcija prošle godine, to jest prošle sezone, u klubu Depo, koji je techno klub. Ja nikada u životu nisam bio u DEPO-u na partyju, ali došao mi je lik na projekciju i rekao kako bi bilo super raditi projekciju tamo, budući da ima dobro ozvučenje. Tamo sam pustio glazbeni dokumentarac, cijeli film je jedan dugi videospot. Kombinacija toga, kao i činjenice da su ljudi sjedili na kašetama piva, jer Depo nije predviđen za gledanje filmova, bio je hit.
Osim toga, bilo mi je super u Društvu arhitekata Zagreba (DAZ), ne nužno radi prostora, ali je jako dobro ispalo. Puno je ljudi došlo i gledali smo film o češnjaku i prije samog filma smo ja i prijatelji na svaku stolicu smo stavili po jedan režanj sirovog češnjaka. Ekipa je jela češnjak dok je gledala film o češnjaku. Cijeli prostor je smrdio, ali to mi je baš bilo lijepo. Isto tako, jako mi je drago da mi, kada je projekcija filma na mjestu koje nije baš poznato, ljudi prilaze i ispituju o tome kako sam uopće organizirao takav događaj tu. Sviđa mi se ideja toga da ljudi, kako upoznaju prostore, shvaćaju da i sami mogu nešto organizirati.
Budući da si već spomenuo prošlu, odnosno prvu sezonu, nedavna projekcija predstavlja otvorenje druge sezone. Imaš li nekakvu ujedinjenu, tematsku ili estetsku, viziju kako bi ova sezona trebala izgledati naspram prve?
Neću lagati, nije bilo nikakve naprijed organizirane vizije, osim toga da želim češće raditi projekcije. Ta ljetna pauza je bila dosta duga, ali ideja je bila nastaviti istim putem. Nisam napravio mnogo projekcija da mogu sa sigurnošću reći kako se projekt razvio. Idemo malo po malo, ali definitivno bi htio napraviti više projekcija koje su nešto više od same projekcije, odnosno da to bude nekakav događaj. Na primjer, da imamo organiziranu raspravu nakon filma, party ili slušaonicu. Ideja mi je uzeti neki aspekt filma i proširiti ga. Također, ima par dokumentaraca koji su meni iznimno bitni i volio bih da ih drugi ljudi pogledaju.
Prvom polovicom 2020-ih se dogodio preokretu u načinu kako gledamo filmove tj. pandemijska era i dominacija streaminga u potpunosti su promijenile naše navike, toliko da se i priča o “smrti kina”. Filmove danas gledamo u hodu, na mobitelima i s kauča. Koje je tvoje mišljenje o takvim gledateljskim navikama? Misliš li da se nešto mijenja?
Čini mi se da se u zadnjih nekoliko desetaka godina spominje već više puta ta “smrt kina”. Streaming servisi definitivno jesu preuzeli tržište i definitivno jesu dominantnija metoda gledanja filma. Smanjio se broj odlazaka u kino, pogotovo u kombinaciji s COVID-om. Mislim da su ljudi u jednom trenutku skužili da im se možda i ne da gledati filmove doma na kauču.
Kada netko ode u kino, ta osoba više nije sama, primjećuje stvari oko sebe. Ako se netko iz reda ispred smije na neki segment u filmu, to svakako utječe na opći dojam i raspoloženje. Kino zapravo nikada neće umrijeti na taj način, ali kada malo oslabi trebamo se podsjetiti zašto uopće tako gledamo filmove.
Mislim da ovakvi projekti gledanja, sitni ili veliki, odlasci na festivale ili streamanje filma doma s prijateljima vraćaju fokus na to da je bogatije gledati film u društvu, u odnosu na to kada ga gledamo sami. Film nastaje u društvenom kontekstu, uvijek je ogledalo društva u kojem nastaje, mislim da je onda i stvoren da se gleda u društvu.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.
ObjavljenoObjavljeno
