Rezidencijalni boravak: pogled izvana

KP: Početkom 2007. boravio si na rezidencijalnom programu tiranskog Instituta za suvremenu umjetnost. Kako je došlo do toga?

Damir Očko: Radio sam rad za koji mi se činilo da ga ne mogu realizirati u Hrvatskoj i da bi bilo idealno pronaći inozemnu instituciju koja bi mi omogućila njegovu produkciju. U Tirani se otvorio Institut za suvremenu umjetnost i činilo mi se, iz perspektive nekog tko ne zna ništa puno o Tirani ali ima, kao i svi predrasude, da je rad najbolje realizirati na tom mjestu. Poslao sam prijavu i projekt se svidio Ediu Muki, voditelju Instituta te su me u roku od tri tjedna obavijestili da mogu doći i početi s realizacijom. Dali su mi odlične uvjete za rad, stan, atelje, ekipu s odličnom kamerom, glumce – potpune uvjete za realizaciju rada. I tu je sve zapravo krenulo.

KP: Kakvu ulogu je imala Tirana i rezidencijalni boravak za rad "Kraj svijeta"?

Damir Očko: Rad je bio u osnovnoj idejnoj konstrukciji vrlo otvoren, ali nakon dolaska u Tiranu sam shvatio da je jedino mjesto gdje bih ja njega mogao realizirati upravo Tirana. Tu se poklopilo mnogo toga, cijeli kontekst je "sjeo" u rad. Ono što sam naučio od boravka u Tirani jest da mogu učiti od toga gdje jesam, i od ljudi i od cijele situacije, i otkrio sam mnogo načina na koji se moj rad može otvarati u nekom smjeru. Kada danas gledam na svoj boravak u Tirani, bila je to prijelomna točka u mojoj karijeri. Iako sam rad "The boy with the magic horn" počeo raditi u Zagrebu, završio sam ga nakon što sam se vratio iz Tirane, a kontakti koje sam ostvario i situacije u kojima sam se našao, u tome su imali veliku ulogu.

KP: Osim u Tirani, boravio si i na rezidencijama u primjerice Beču i Helsinkiju. Odakle motivacija za odlazak na rezidencijalne programe?

Damir Očko: Naša umjetnička scena je dosta zagušena, sredina je mala i zatvorena. Iskustvo iz Tirane, na primjer, nije mi se moglo dogoditi u Hrvatskoj. Gotovo da i nemamo rezidencijalnih programa, što znači da nema ni ljudi izvana koji bi malo razbili tu krutost.

KP: Kakva su tvoja iskustva s rezidencijalnim programima?

Damir Očko: Prošle godine složila mi se jedna rezidencija do druge i tu su moja iskustva bila podijeljena. Rezidencijalni programi na kojima sam boravio vrlo su različiti. Uspoređujući Beč i Tiranu, u Beču nije bilo situacije da mi dvadeset ljudi uskoči i pomogne realizirati neki rad i taj je rezidencijalni program za mene bio godišnji odmor. Boravak u Helsinkiju trajao je mjesec dana što nije bilo dovoljno da realiziram nešto novo, pa sam iskoristio tih mjesec dana da se upoznam sa scenom, umjetnicima, kustosima.

KP: Čini mi se da rezidencijalni programi mogu biti jako zanimljivi upravo zbog činjenice da impliciraju "pogled izvana". Kako doživljavaš svoju poziciju umjetnika na rezidenciji?

Damir Očko: Istina je da se radi o "pogledu izvana" i to je ono što sam rekao da je naša sredina kruta, zatvorena u samu sebe i kad dođe neki stranac ima potrebu baviti se time. Kad dođeš negdje na rezidenciju sve ti je novo i tu veliku ulogu igra institucija u koju dolaziš, koliko je ta institucija čvrsta i značajna i koliko je sposobna da tvoj boravak učini uspješnim. Ako dođeš u neku mlohavu instituciju koja ti da stan i atelje i to je to, to je zapravo prilično loše. S druge strane, ja uvijek navodim Tiranu i tiranski Institut za suvremenu umjetnost. To je jedan mladi institut, nemaju previše novaca ali rade odlične stvari, trude se i imaš osjećaj da je tamo sve moguće napraviti. U Tirani ne postoji umjetnička scena, galerije i muzeji, postoje samo neki prostori i Nacionalna galerija, ali ti cijelo vrijeme imaš dobar osjećaj, ljudi su jako susretljivi.
Pokazati rad "Kraj svijeta" u Tirani mi je bilo vrlo teško, jer je rad o tom gradu i u neku ruku o njegovim stanovnicima. Rad im se svidio upravo zato jer je lišen bilo kakvih predrasuda, kojih o Tirani ima puno. Tirana je meka za suvremene umjetnike jer je jeftina, jer je egzotična i jer je u Europi. Ali hrpa umjetnika upravo radi s tom predrasudom, njihov rad je projiciranje samo onog što oni očekuju. Ja dolazim s nekom svojom idejom, ali sam i spreman prihvatiti da su stvari drugačije, puno suptilnije. Ono što je meni kao strancu bilo izrazito zanimljivo, jest brzina kojom se grad mijenja, tranzicija na djelu.

KP: Jesi li bio u kontaktu sa stranim umjetnicima koji su u Hrvatskoj boravili na rezidencijalnim programima?

Damir Očko: Mogu reći da sam upoznao ljude koji su bili ovdje, Minnu Henriksson i Pilvi Takala. Sa Pilvi sam ostao u kontaktu. Iako smo iz različitih sredina, mogu dijeliti s njima iskustvo umjetnika na rezidenciji jer smo praktički u istoj situaciji: ti si stranac, dolaziš u neku novu sredinu gdje se od tebe očekuje da napraviš neki rad o toj sredini, i to je pritisak. Zato biram rezidencije koje ne zahtjevaju rad koji se u toj situaciji može svesti na site specific prenemaganje. Razvijeniji rezidencijalni programi shvaćaju da ne možeš u mjesec dana napraviti neki rad i izložiti ga u galeriji.

KP: Trenutno se spremaš na rezidencijalni program u Njemačkoj. Imaš li već neke planove za rad?

Damir Očko: Radi se o rezidenciji u sklopu koje imam produkciju novog rada. Academie Schloss Solitude je odlučna institucija, unutar koje se nalaze programi za umjetnike, filmaše, arhitekte, dizajnere, kompozitore i mnoge druge. Meni osobno je vrlo drago da mogu surađivati sa ljudima iz drugih branši na novom projektu i to je ono najbolje od te rezidencije.

KP: Koliko je tvoj umjetnički rad trenutno orijentiran na probleme konkretnih lokaliteta?

Damir Očko: Ne mogu uopće reći da imam ideju i da za nju zamišljam neko konkretno mjesto, ali ono što sam naučio i što mislim da je dobro jest ostaviti rad otvorenim za mjesto na kojem se realizira. Odnos rada i konkretnog mjesta kroz realizaciju uvijek postoji. U načelu, kad rad počinjem zamišljati, ne zamišljam ga za neko mjesto, ali kasnije to mjesto preuzimam na neki način. To nije pravilo, ali drago mi je kad se desi.

Fotografije: Arhiv g-mk