Razgovor s Jakeom Perlinom

Jake Perlin: Program je odraz onoga što zanima moje kolege i mene osobno. Naravno da se bavimo i drugim temama koje su na neki način povezane s kinom, a radovi Susan Sontag su nešto čime sam se bavio i što me zanima. Poznavao sam je osobno i kroz djela, a njeni su mi radovi uvijek bili važni. Kada je umrla činilo mi se da trebam sastaviti filmski program koji će biti hommage njenoj osobi i djelu, što sam i učinio. Ne smatram da sam autoritet na tom polju, no dosta sam se bavio njenim radovima koji su ostavili snažan utjecaj na mene. U predavanju i selektiranom programu sam pokušao ilustrirati što ona za mene predstavlja.

KP: Kako ste koncipirali program i koji su bili kriteriji po kojima ste odabrali filmove?

Jake Perlin: Kada sam sastavljao program, pokušavao sam sažeti sve ono što u mediju filma Susan Sontag za mene predstavlja i shvatio da toga ima doista puno. Da li prikazati film koji je ona režirala ili prikazati filmove kojima se divila? Da li prikazati filmove autora o kojima je pisala ili prikazati filmove koji ilustriraju njezin određeni esej? U New Yorku sam prikazao film Josepha von Sternberga "Vrag je žena" samo zato što ga je spomenula u jednom eseju. To je izazvalo oštre polemike jer su kritičari očekivali puno konkretniji razlog za to. Bilo je toliko različitih ideja koje sam htio pokriti na način da budu u određenom suodnosu i da imaju mnogostruka značenja. Znao sam da je cijenila Chrisa Markera pa sam se odlučio za njega. Osim toga, u vrijeme revolucije je putovala u Kubu, a upravo se Markerov film bavi kubanskom revolucijom i opresijom stanovništva pod vladavinom Battiste. Sada kada gledamo taj film nakon toliko godina, znam da je Sontag redefinirala neke svoje stavove o komunizmu pogotovo o kubanskoj revoluciji. Također sam upoznat da je Chris Marker također promijenio svoju poziciju te misli kako je Cuba Si! možda naivno snimljen film. Tako da taj film sada dobiva neko drugo značenje. No ovaj program ima širi spektar tema i na neki način ujedinjuje ono što bi moglo biti najvažnije u njenom radu, a to je kako je voljela ljude i humanost. Moglo je biti naravno stotine filmova u ovom programu. Ne mislim da su ovi najvažniji, tu su samo oni koji su me fascinirali. I također oni koji jako dobro međusobno komuniciraju. I to su oni koji su po mome mišljenju najprikladniji za ovaj trenutak i ovaj festival jer tematiziraju ratove i zlostavljanje ljudi. Da sam došao ovdje prezentirati filmove koji na neki način predstavljaju Susan Sontag, i da se ne radi o Human rights film festivalu, mislim da bih došao s istim programom.

KP: Na koji se način u taj koncept uklapaju "6 Screentests" Andyja Warhola? Možete li komentirati Susan Sontag kao intelektualnu zvijezdu?

Jake Perlin: Iako se o tome nije pisalo ili govorilo, u to su vrijeme većina intelektualnih figura u Americi bili bijeli muškarci i to stariji bijeli muškarci. Mogu samo zamisliti kako je za mnoge bio šokantan dramatični izgled ove žene koja je jako dobro fotografirala. Moramo naravno imati na umu da je to neko drugo vrijeme. Truman Capote je izazvao veliku kontroverzu s fotografijama na omotu jednog svog romana. To je bilo vrijeme kada su takve stvari mogle izazvati kontroverzu. Kada je snimljen ovaj rad Andyja Warhola, ona je već bila poznata. Naravno ona time ima koristi od njega, kao što i on ima koristi od nje. Ima nešto posebno kod tih snimaka jer se čini kao da su fotografije, pokretne fotografije – ponekad se vidi samo dim ili treptanje očima. Svidjela mi se na projekciji ta situacija da ona sa ekrana gleda na stotine gledatelja, a gledatelji gledaju u nju. Mislim da je to bio prekrasan moment. Njezino je lice naravno ne definira, no naravno dio je njezinog imagea i promatrati ga je po mom mišljenju zanimljiv dio programa. A i sama činjenica da te snimke postoje je zanimljiva s kinematografske strane jer smatram da bi ljudima trebalo dati priliku da to pogledaju.

KP: Tko je danas u SAD-u po vašem mišljenju idejno sličan Susan Sontag?

Jake Perlin: U svom sam eseju o Susan Sontag koji sam napisao za festivalsku knjigu Human rights filma festivala, napisao kako ona nije bila netko poput Bona iz U2 jer nije privlačila pažnju na način na koji to rade zvijezde. Naravno ako bi držala predavanje u New Yorku, došlo bi nekoliko stotina ljudi, no nije na taj način super zvijezde ljudima ukazivala na neke aktualne probleme.
Janja: Može li se u tom smislu povući paralaela s Chomskym?
Jake: Da, Chomsky je na lijevom krilu vjerojatno najbliži u tom smislu intelektualne zvijezde, no mislim da ni približno ne postoji na nivou na kojem je Sontag postoji. To ne znači da njegove ideje nisu zanimljive kao ideje Susan Sontag, nego mislim da je ovo sada drukčije vrijeme. Chomsky je napisao najprodavaniju knjigu o 11/09 u zadnje tri godine i zanimljiv je određenoj publici. No on jednostavno nije na sceni kao što je to bila Sontagova. Mislim da je to zbog toga što je Susan bila romanopisac, režiser i bila je drukčija osobnost. Ne možete zapravo zamisliti Chomskog kako ide u Sarajevo i režira "U očekivanju Godota". Po mojem mišljenju rad Susan Sontag jednako postoji na strani očaja i ljutnje. Za rad Chomskog mislim da to ne vrijedi. Nema tu dozu humanosti i zbog toga ne postoji na strani suza. Mislim da je Sontag gledala svijet jednostavno kroz drukčiji emocionalnu prizmu. Mislim da je s time povezana i njena potpuna opsesija kinom. Da, naravno, Chomsky je rekao neke vrlo važne stvari, no mislim da je Sontag mogla govoriti o stvarima na drukčijem nivou emocija, koje su bile svojstvene samo njoj zato jer su je sve te stvari zanimale. Ne mislim da bi Chomsky htio snimati filmove, što je za Sontag bio apsolutni imperativ – morala je snimati filmove i pisati romane. Mislim, da je sa smrću Susan Sontag završio određen period u u američkom intelektualnom životu. U tom je smislu bila jedna od rijetkih, ako ne i jedina.

KP: U svom eseju "O fotografiji" Susan Sontag je napisala: "…It allows us to participate but it’s confirming our alienation…." Možete li to prokomentirati.

Jake Perlin: Mislim da se to može odnositi i na Sarajevo. Bili smo svjesni da se to događa, no to je ipak bilo tamo. Za nju je to nešto značilo i promijenilo je. Osjećala je kako nije mogla to samo ostaviti tamo da se događa, morala je otići tamo i postati dio toga. Mislim da je to prekrasan citat i da ne treba mnogo interpretacije.

KP: Što mislite kako se fotografija kao medij promijenila od vremena kada je Sontag napisala ovaj esej?

Jake Perlin: Više se ne može reći da se sama srž informacije prenosi vizualno i mislim da su ostali mediji postali toliko pristupačni ljudima zbog čega se fotografija odmakla od značenja vijesti i približila ulju na platnu. Uvijek se pitam kada vidimo ulje na platnu, na kojem npr. ljudi jurišaju na Bastillu ili slično, to se ne čini stvarno, čini se kao umjetničko djelo. U jednom trenutku je fotografija imala to značenje, kada bi je ljudi vidjeli – to je za njih bio rat. Za nju je ipak još uvijek specifično da prenosi emociju kakvu pokretna slika ne može prenijeti. Ako razmišljate o Goddardovom filmu "Pozdravljam te Sarajevo", u kojem se radi samo o jednoj fotografiji koju promatramo, vidimo  kako Goddard mora trenirati naše oko na određene detalje fotografije kao da se radi o pokretnoj slici, da bi dobio na njihovoj važnosti. Ne znam bi li vjerovao publici da promatra fotografiju u cjelini odmah na početku filma. Treba sagraditi narativnu strukturu da bi dobio ono što želi – prvo vidite lice, pa ruku, onda vidite čizmu i na kraju otkriva sve. Bi li mogao pokazati cijelu fotografiju i dobiti efekt koji priželjkuje? Naravno, kada promatramo fotografiju na kojoj vidimo nasilje nad nekim, rekli bismo da je to strašno. No, on nas kroz ovu fotografiju vodi onako kako on želi. Naravno sve ovisi o kontekstu u kojemu promatrate fotografiju. Kada sam studirao, profesori su nam prikazivali različite filmove kao npr. Alain Resnaisov "Night and fog" u kojemu je bilo vrlo teško gledati žrtve koncentracijskih logora, no nekako su svi uspjeli to odgledati. Ljudi su bili uznemireni, no ne i napadnuti. S druge strane, nekoliko tjedana kasnije isti je profesor prikazivao Renoirova "Pravila igre" u kojemu postoji sekvenca u kojoj društvo ide u lov i gađaju ptice i zečeve. Mnogo je ljudi zbog toga otišlo iz učionice i komentiralo, kako im je profesor mogao pustiti tako nešto.

KP: Prokomentirajte činjenicu da je jedna od najznačajnijih kvaliteta Susan Sontag bilo zasigurno otvoreno redefiniranje, ispravljanje i poboljšavanje vlastitih stavova.

Jake Perlin: Da, kada je njena zadnja knjiga objavljena, bio je to veliki događaj i mnogo se govorilo o tome jer je u ona u njoj na neki način kontradiktorna samoj sebi, odnosno nekim njenim prijašnjim stavovima. Ne mogu to baš usporediti, no kada razmišljam, imam trideset godina i počinjem ponovo čitati romane koje sam već čitao i ponovno gledati filmove koje sam gledao. I naravno da ću o nekima od njih promijeniti mišljenje, a ima i onih o kojima nikada neću promijeniti mišljenje. Mislim da ljudi ne trebaju intelektualne mentore ili raditi heroje od drugih, no to je nešto što radimo. Mislim da ljudi mogu gledati na iskustva drugih kako bi im ona donijela neku vrstu utjehe kada sami proživljavaju slične stvari. Kada razmišljam o Sontag onda je ona model promišljene ljudske egzistencije. Ideja kako možeš biti sposoban imati mišljenje i promijeniti mišljenje i ponovo ga promisliti je zapravo intrigantna za oblik intelektualnog života za koji ja mislim da je jedini moguć. Može se raditi o maloj stvari, npr. film od Briana de Palma koji nam se nekada nije sviđao sada nam predstavlja remek djelo. Ovdje govorimo o filmu, no biti javna osoba kao Susan Sontag i i imati na primjer mišljenje o čitavoj vladi, koje javno obznanjuješ i ljudi drže to tog mišljena, i onda imati hrabrosti mijenjati ga, to je fascinantno.

KP: Što možete reći o životu u SAD-u danas? Možete li napraviti neku komparaciju s Europom?

Jake: Naravno, to se osjeća na vrlo praktičnoj razini. Svaki razgovor koji vodim je na engleskom, a ja sam u Hrvatskoj. Svi su svjesni američke kulture, na način na koji Amerikanci nisu svjesni kultura izvana. Da, osjećam povezanost s europskom kulturom i u Americi kroz vijesti, filmove, literaturu, nije baš da mi uopće nismo svjesni toga. No u odnosu na to što se događalo u ovoj regiji u posljednjih 15 godina, se osjećam prilično izolirano. Mislim da prosječni Amerikanac jako malo zna i razumije o ovome što se ovdje dogodilo. Ono što ujedinjuje moj krug prijatelja koji nisu samo umjetnici i glumci i slično, nego i učitelji, prodavači u dućanima je djelomično politički stav, a djelomično činjenica da živimo u istom gradu. Rodio sam se u New Yorku kao i mnogo mojih prijatelja, a neki su se doselili iz drugih krajeva zemlje. No mislim da se svi definitivno slažemo oko toga da su stavovi koje odražavaju parole "Svi za New York!" ili "Zajedno za New York!" ili "I love New York" totalno sranje. Nitko koga poznajem ne bi nosio takvu majcu. Nitko koga znam ne bi rekao: “Svi smo mi New Yorčani, ustanimo i borimo se protiv Bin Ladena!” Ono što definitivno ujedinjuje određenu skupinu populacije Amerike, iako se možda međusobno ne poznaju, je generalni interes za stvari i svijest o činjenici da je svijet mnogo veći od SAD-a. No to je način na koji je mnogo nas odgojeno, to nije nešto kakvi smo mi sada postali ili do čega smo sami došli. Zapravo, ono što se nama događa je da smo jako zbunjeni i velika nam je zagonetka, nije da smo ljuti nego jednostavno ne možemo, vjerovati da netko može doći na televiziju i govoriti stvari koje oni govore o ratu npr. ili o socijalnim temama. To je samo djelomično ljutnja što mi osjećamo. Čitam novine, gledam televiziju, to je totalno nevjerojatno, ljudi su totalno poludili. To se čini da je pravi jaz koji osjećamo.

Pozdravljam te, Sarajevo Je vous salue Sarajevo Do you remember Sarajevo? (Francuska / 1994. / 2′)

režija Jean-Luc Godard
Ovaj dvominutni Godardov video film posvećen je ratom razrušenom Sarajevu. Ujedno je i prikaz uništavanja tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji.

Razgovori s My Lai veteranima Interviews with My Lai Veterans Interviews with My Lai Veterans (SAD / 1971. / 26′)

režija Joseph Strick

Strahovit i nevjerojatno tužan, ovaj se uradak sastoji od niza razgovora s petoricom muškaraca, bivših vojnika, koji su sudjelovali u akciji u My Laiju u Vijetnamu. Hladnokrvno opisuju svoje sudjelovanje u uništenju sela My Lai, što Razgovore s My Lai veteranima čini jednim od najsnažnijih filmova o šezdesetima.
Za vrijeme Vijetnamskog rata, 16. ožujka 1968., američki su vojnici u My Laiju počinili masakr nad nekoliko stotina nenaoružanih vijetnamskih civila, većinom žena i djece (vojska je procijenila da je konačan broj žrtava bio 347). Taj je događaj postao simbolom američkih ratnih zločina počinjenih u Vijetnamu i izazvao zgražanje cijelog svijeta te umanjio potporu američke javnosti ovom ratu. Događaj je od američke javnosti ostao prikriven sve do jeseni 1969., kada su uzastopna pisma vladinim službenicima, koja je slao bivši američki vojnik, konačno natjerala vojsku da nešto poduzme. Nekolicina vojnika i veterana osuđena je zbog ubojstva, a nekoliko oficira optuženo je zbog zanemarivanja dužnosti i prikrivanja informacija o incidentu. Od velikog broja optuženih vojnika samo su petorica izvedena pred vojni sud.

6 Susan Sontag Screen Tests (SAD / 1964. / 24’)

režija Andy Warhol

Andy Warhol: Screen Tests (Probne snimke), su filmski portreti ovog američkog umjetnika snimljeni između 1964. i 1966. Sastoje se od 37 radova koji prikazuju različite ljude, od sasvim nepoznatih do poznatih ličnosti poput Salvadora Dalija, Dennisa Hoppera, Susan Sontag i drugih.
Cjelokupna serija probnih snimki snimljena je u studiju Warholove legendarne Tvornice (Factory) u njujorškoj 57. ulici. Posjetitelje Tvornice koji su imali potencijala da postanu zvijezde stavio bi pred kameru, zamolio ih da barem tri minute budu što mirniji te da za vrijeme snimanja ne trepću. Snimao je modele, umjetnike, pisce, prijatelje, vlasnike galerija i ljude za koje je htio da postanu poznati. Vrlo važna pojedinost bila je frizura odabranih modela.
Snimljeno je više od 500 probnih snimki. Neke od njih iskorištene su u Warholovim filmovima 13 Most Beautiful Boys (1964.), 13 Most Beautiful Women (1964.) te 50 Fantastics i 50 Personalities (1964.). Njegov suradnik Gerard Malanga (koji je zapravo većinu toga i snimio) također je iskoristio neke od snimki na svojim multimedijalnim čitanjima poezije zvanim “Screen Test Poems“, 1965. godine.
Susan Sontag, esejistica, filmska i kazališna kritičarka, kritičarka fotografije, spisateljica, dramaturginja, scenaristica, kazališna i filmska redateljica, filozofkinja, estetičarka, zvijezda, ljepotica, ime iz tračerskih natpisa, model slavnih fotografa, borac protiv raka, politička disidentica, seksualna delikventica, majka, Njujorčanka, “trendseterica”, svjetska putnica i intelektualni snob, umrla je 2004. u dobi od 71 godine od raka, s kojim se dugo i žestoko borila. U filmu Andyja Warhola 6 Sontag Screen Tests (1964.) pune 24 minute gledamo statične snimke nevjerojatno mlade Susan Sontag u pozama vampa, bitnika i hladnokrvne ikone.