Razgovor s Deanom Zahtilom

Lamparna nasljednica Labinske republike

Emina: Kako je nastala Lamparna i što se s njom danas događa?
Dean: Mi smo neke 1991., kad smo tražili prostor za jedan performans, ušli u prostore rudnika. Bili smo šokirani da oni stoje prazni. Izdali smo manifest koji po uzoru na Labinsku republiku iz 1921. pod parolom "Kova je naša" ("Rudnik je naš"). U manifestu kojeg smo kao dopis poslali gradu rekli smo da smo mi, članovi Labin Art Express-a, sljednici tih rudara iz 21. godine koji su omogućili da imamo Labin kakav je danas, te da su ti prostori naši, odnosno da smo mi nasljednici tih prostora. Naravno da su se oni u početku smijali, ’93 smo uspjeli otvoriti radio stanicu koja nam je puno pomogla Bili smo organizirali i potpisivanje peticije koju je u tjedan dana potpisalo oko 1800 ljudi. 93. smo potpisali prvi ugovor na samo 5 godina, a 96. drugi na 25 godina.

Iz kruga u krug

Dean: Dobili smo donaciju Europske unije i druge te smo s tim sredstvima rekonstruirali prostor koji je bio u očajnom stanju. Na žalost, nismo nikada do kraja završili jer nismo imali dovoljno sredstava, ali se nadamo da ćemo to uskoro uspjeti. Kulturni centar je prve tri godine radio svakodnevno, no kapacitet, potencijal i mogućnosti ovoga centra nadilaze i Labin i širu okolicu. Mi svakodnevni rad Centra nismo niti financijski mogli podnijeti, niti tu ima dovoljno publike za programe kakve smo mi htjeli, što su isključivo alternativni programi – ono što ne možeš vidjeti u uobičajenim muzejima, galerijama itd. A za to treba graditi ukus ljudi, a to je jedan proces koji je mukotrpan i treba ga u početku financirati. Financijska podrška Centru je i dan danas vrlo mala. Jedini način da opstanemo je da ovo bude centar kojem će gravitirati puno šire područje. No onda opet imamo problem jer tada moraš imati takve programe koji će privući ljude iz Rijeke, Trsta, itd. A takvi programi zahtjevaju ogroman novac. I to je jedan zatvoreni krug koji se djelomično može riješiti tako, što mi i pokušavamo, da djelujemo i na nekim komercijalnim temeljima. Da to bude stvarno kulturni centar koji će imati sve iste sadržaje kao do sada, ali da uđu unutra oni koji će htjeti dugoročno investirati. Tako da bismo mi morali imati i nekih komercijalnih sadržaja. Ali meni uopće ne smeta da je jedamput tjedno ovdje, recimo, disco. Ja sam bio po puno takvih centara u Europi i to je sasvim normalno.

Grad šuti

Dean: Mi već i imamo takve ljude jer inače ne bi opstali ni do danas. Međutim oni traže da se prostor privatizira. I tu dolazimo na Grad Labin. Naša je velika greška da to nismo napravili kad smo potpisivali ugovor, jer oni su tada htjeli samo da se riješe tih prostora, al sad su shvatili da su ti prostori vrijedni. Mi dakle tražimo da Grad tretira Lamparnu na isti način kao neke svoje stanove, Recimo, imali su stan u kojeg je jedan službenik uložio i on ga je odkupio tako da su mu priznali to što je uložio. I mi tražimo isti sistem za ovaj prostor. Jer tu smo uložili gomilu para. Investicija je oko 3,5 milijuna kuna, međutim teško je reći točan iznos jer je jako puno stvari napravljeno tako da su ljudi radili besplatno, da su materijali dobiveni besplatno, kamion nam je prevozio besplatno, itd. itd.

Emina: No Grad, koliko znam ne odgovara na vaše zahtjeve. Slična je situacija i s projektom Podzemni grad…
Dean: Gradu smo odavno predali projektnu dokumentaciju za Podzemni grad. Nikakav odgovor još nije stigao. Ne samo to! Oni čak izbjegavaju staviti temu rudnika na dnevni red sjednice Gradskog vijeća. Uopće. ne žele raspravljati o predloženom projektu. Mi ultimativno zahtijevamo da dobijemo odgovor. Mi ne kažemo da to to oni nama moraju dat – mi samo tražimo dogovor!

Politički i privatni interesi

Emina: To traži puno ulaganja od grada?
Dean: Ne, mi nudimo model gdje oni ne trebaju dati niti jedne jedine kune! Mi nudimo jednu vrstu javno-privatnog partnerstva. Oni zadržavaju svoje mjesto u svemu tome kao vlasnici prostora – ubiru koncesiju i sl. I to je njihovo mjesto! Mi tražimo otvorene ruke jer jednostavno ne možemo pristati na ništa drugo. Jer oni nemaju niti ljudske, niti financijske resurse, niti know-how… Ne samo oni – mislim da ih nema niti cijela županija. A jedini način da se to napravi je da imaš ljude koji to imaju. I mi to nudimo.

Međutim, sad su se osim političkih interesa pojavili i osobni interesi. Tako se neslužbeno zna – ljudi pričaju – da neki ljudi iz lokalnih vlasti se postavljaju tako da kažu: "Zbog čega ja ne bih bio voditelj tog projekta ili ustanove. Ja sam 20 godina u stranci – već sam zaslužio da budem neki bog!" Ustvari, oni gledaju toliko kratko da nikoga ne interesira realizacija projekta. Sada su se polakomili jer su shvatili da se projekt može napraviti i da se za njega mogu dobiti novci. S jedne strane tu su privatni investitori, ali tu su i svi drugi mogući fondovi koji će se sada nama otvoriti. Za prvu fazu – a to je rekonstrukcija rudnika, privođenje budućoj namjeni: struja, voda, pod, komunikacije – najosnovnije, potrebno je 5-6 milijuna eura. Sad oni razmišljaju ovako: "Što će nama Zahtila određivati tko će postavljati struju!". Jer on hoće nekog svog i uzet si 5%, 10%, 15%, koliko već. I tu smo se svi našli pred zidom.

Jer to je toliko veliki projekt da tu svatko može naći svoj interes. Nemoguće i je da bismo mi sami mogli upravljati s tolikim prostorom. Međutim, oni iz Grada ne znaju uopće što bi. Ti ih pitaš, a oni ne mogu uopće otvoriti usta. Jedino ih zanima da se osobno uhljebe. Projekt ih uopće ne interesira.

Projekt Podzemni grad

Emina: Koja je uopće koncepcija projekta?
Dean: Rudnik je imao šest okna. Zadnje je zatvoreno 1999. Ideja je stvoriti pravi grad pod zemljom. Pod time mislim na ono što svaki grad ima: ulice, gradsku upravu, gradonačelnika, crkvu… Ono što grad po definiciji jest. Cilj je gotovo 300 godina staru tradiciju rudarenju u ovim krajevima sačuvati kroz izgradnju jednog futurističkog grada pod zemljom. Povijest tog rudnika je nevjerojatna. Osnovali su ga Austrijanci, onda su vlasnici bili Talijani, gradili su ga Nijemci – kompletna oprema u rudniku je Siemens, da bi onda bio jugoslavenski te da bi završio i zatvorio se u Hrvatskoj.

Emina: A što bi bili sadržaji?
Dean: To nismo do kraja definirali jer je, jednostavno, toliko opcija otvoreno da je to suludo. Tako konkretne sadržaje nećemo znati do početka druge faze. Mi ćemo sadržaje općenito definirati tako da ćemo napraviti pravi urbanistički plan, koji će biti generalan i neće određivati svaki detalj. To nas apsolutno ne interesira zato što je ideja da se svi prostori koji će biti tu unutra daju zainteresiranim osobama. Ideja je da mi dovedemo projekt do određenog nivoa i da onda ljudi kojima ćemo iznajmiti prostore dalje ulažu u prostore.

Saće u stijeni ispod zemlje

Emina: To bi zapravo onda i povezalo Labin, Rabac…?
Dean: Lamparna bi bila ulaz u Podzemni grad, neka vrsta čekaonice za lift. Kad se spustiš liftom 150 m, dođeš u centar Podzemnog grada što je jedna hala od 2000 m2, visine jedno 9 m, kompletno isklesana u stijeni i ona je ustvari raskršće tunela. Imaš jedan tunel koji vodi prema Vinežu (on nije u planu da ga u početku koristimo), tunel koji ide prema Raši (2000m), tunel prema Rapcu (2000m) i tunel do Plominskog zaljeva (6000m). U prvoj fazi uopće ne razmišljamo o nekim sadržajima. Oni bi se kasnije postepeno uvodili. Prvenstveno želimo formirati podzemne prostore koji će u prvom trenutku služiti isključivo kao komunikacija između tri mjesta. Tu ćeš moći ići pješice, s rolšuhama, ili s biciklom… I to je već samo po sebi dovoljno da bude atrakcija.

Jedan dio bi bio i muzejski, postavljen kao spomenik rudarenju. Napravio bi se jedan muzej in situ – pravi rudnik gdje ćeš moći doći, stavit kacigu, iskopati komad ugljena, itd. A sve ostalo bi bilo futuristički usmjereno, pa bi takva bila i arhitektura.
Njegov najveći potencijal jest što ga se može širit. To su tuneli u vapnencu. Ideja je da se novi prostori grade na isti način kao što su rudari kopali ugljen iz stijene. Mi bismo koristili istu tehnologiju – ako čovjek želi otvoriti bar a nema dovoljno prostora, mi ćemo izdubiti prostor za bar. To će izgledati kao saće u stijeni ispod zemlje.

Grad živi od talijanskih penzija

Emina: Rudnik i rudarenje je nešto što je oduvijek životno važno u ovim krajevima. Kako se na životu u Labinu odrazilo zatvaranje rudnika?
Dean: Labin je nekada bio jedna od najrazvijenijih općina u Jugoslaviji i to zbog rudnika. Nakon zatvaranja rudnika, napravili su supstituciju rudniku, 7-8 tvornica da te ljude zaposle. No, o svemu se tome odlučivalo politički, a ne ekonomski, pa su se ti pogoni nazivali “političke tvornice”. Bilo ih je raznih: te motokultivatora, te pločica, te bicikla, te igračaka te neka trikotaža… Njihovi proizvodi su bili namijenjeni ex-Jugoslaviji. Po raspadu Jugoslavije sve te tvornice su se zatvorile. I onda je nastala velika depresija. Sad nekako zbog turizma opstajemo, ali to zapravo nije ništa. Kapacitet cijele Labinštine je 10.000 ljudi na dan, što je ništa.

U Labinu danas, osim tih nekih privatnih firmi koje zapošljavaju 20-30 ljudi gotovo da i nema ozbiljnije firme. Labin je do prije par godina bio na dnu ljestvice, među najnerazvijenijim u Istri, a zadnjih godina se ipak malo popeo. No, da nije svaka familija dobila jednu talijansku penziju i da stvarno 80% ljudi ne radi u Italiji, to bi bilo katastrofa. Svi mlađi ljudi koje poznam trenutno rade u Italiji.

U Lamparni ima droge koliko i u Labinu

Emina: Je li istina da Lamparna u gradu ima jako loš imidž? Da su nastavnici u školi branili učenicima da tu zalaze?
Dean: Da, da! To je nevjerojatno! To ide u tolike krajnosti da se kaže da je dovoljno da uđeš u Lamparnu da bi se mogao nadrogirat. Zanimljivo je da mi nikada nismo imali niti jedan problem s time, dok se u zgradi Grada, prije 3-4 godine jedan dečko se overdozirao u wc-u. Ja nemam želju da se s tim borim, jer to mi je apsurdno: da je svatko tko izgleda čudno narkoman. To je njihov stav. Od samog početka imamo problem s imidžem. A ovdje ima droge onoliko koliko je ima u Labinu – kao i svugdje drugdje: na cesti, u kinu, svugdje. Po mojim informacijama ima barem 300 ovisnika o heroinu na 8.000 ljudi. I to su sve mladi ljudi od 16 do 30 godina. A što je najtragičnije njihov prvi kontakt s bilo kojom drogom je heroin. Tako npr. marihuanu ne možeš naći uopće, a heroina imaš na svakom uglu

Nemaš niti disko klub

Emina: A kakav je život mladih ljudi u Labinu inače?
Dean: Grozno je. Nemaš uopće gdje ni na po što ići. Pazi, u Labinu nemaš niti jedan disko klub! Kino je bez grijanja. Ovdje se klinci zabavljaju tako da kad, recimo, ni ovdje nema programa, sjede na autobusnoj stanici i piju vino. Po birtijama ne idu jer zato nemaju love.
Emina: A događa li se što u institucionalnoj kulturi?
Dean: Ništa. Bila je uspostavljena Labin Art Republika – to je projekt grada. Međutim, oni su iskoristili 2/3 našeg imena u tom projektu, u kojem smo mi na početku bili, kad smo krenuli sami proizvoditi neke ljetne programe. Ja sam izašao iz te neke komisije koja je trebala raditi na programu jer se nisam mogao složiti s njima da se radi po konceptu "što dobijemo dobijemo". Ja sam postavljao ključno pitanje da definiramo što hoćemo – da se odredi, bilo šta – folklor, jazz, festival… Da po tome Labin bude prepoznatljiv, no u tome nisam nikako mogao uspjeti. Tako da danas na programu imaš Lado i neke dječije zborove i to ti je to. To radi Grad Labin.

Grad kulture?

Emina: Neki odjel za kulturu?
Dean: Nema odjela, ništa. Ja im već godinama govorim: Labin bi htio da je grad kulture. To je još floskula iz doba Tita – Labin je grad kulture i Matije Vlačića. Međutim, u Gradu ne samo da nema vijeća za kulturu, nema ni osobe koja se bavi kulturom. U prijašnjoj vlasti se gradonačelnik bavio kulturom, a sad je to dogradonačelnica. I ona, recimo, meni kaže kako bih ja trebao biti u Gradu zadužen za kulturu, ali da nema šanse da to prođe. (smijeh)

Emina: A što ćeš ti ako sve ovo propadne?
Dean: Ništa. Gotovo. Otići ću. Naći ću drugi rudnik! (smijeh)