Kritika Kada je započela i kako se razvijala ideja o Filmskim programima?
Priča je počela još davno, otprilike 1998. g., kada su Ivan Ladislav Galeta, Hrvoje Turković i pokojni Vjekoslav Majcan došli na ideju uspostavljanja Filmskog centra i izradili projektne materijale. Onda je to Hrvatski filmski savez predložilo Gradu i Ministarstvu i slijedio je čitav niz sastanaka na kojima je vijeće projekta proizvodilo nove materijale, stvaralo projekte i programe. Osnovna je ideja bila da se popuni «rupa» koja je nastala prestankom rada Kinoteke. Naravno, taj se Filmski centar zamišljao kao pravi filmski centar ili institut, ovisno kako se u kojoj zemlji zove. To je trebalo biti pravo filmsko središte grada Zagreba, a na neki način i Hrvatske. Trebao je obuhvaćati prikazivačku i izdavačku djelatnost te istraživački institut za područje filmske umjetnosti. Institut nije bio zamišljen kao mjesto za distribuciju i proizvodnju hrvatskog filma, već kao centar povezivanja i suradnje teoretičara, kritičara, studenta i zaljubljenika u film.
U to sam se vrijeme i ja uključila u projekt, prvo kroz Institut Otvoreno društvo, koje se htjelo uključiti u projekt iako je vrijeme značajnog financiranja u kulturi za IOD bilo pri kraju. No kako nije bilo financija iz drugih izvora IOD, nažalost, nikad nije ušao u projekt Filmskog centra.
Kako do novaca nije bilo lako doći, Hrvatski filmski savez, u kojem se stvorila ideja i koji je cijelo to vrijeme vodio projekt, odlučio je krenuti s realizacijom programa bez obzira što nema niti prostor, niti tehniku, a praktički nema ni novac. Prve projekcije krenule su 16. listopada 2001. u Kinoteci u Kordunskoj 1. Počeli smo s dva dana, odnosno 4 projekcije tjedno, što se vrlo brzo proširilo na treći dan, te osim utorka i četvrtka još tri dodatne projekcije bile su subotom. Dvoranu Kinoteke unajmljivali smo i plaćali termin za svaku projekciju. Suradnja s Kinotekom trajala je dvije godine. Istovremeno smo bez prekida pisali i slali projekte na grad i Ministarstvo, realizirali i razvijali programe, i napokon, prije dvije godine odlukom Gradskog ureda za kulturu, grad je otkupio kino Tuškanac sa još dva kina (Lika i Central) te kino Tuškanac dodijelio HFS-u i Zagreb filmu. No Zagreb film nikada nije ušao u prostor i nikada nije počeo realizirati programe. Participirao je kao i prije, besplatnim ustupanjem prava za prikazivanje nekih svojih filmova. Nikada se nisu uključili niti su počeli raditi svoje programe, a dolaskom novog direktora, redatelja Brešana, cijeli je Tuškanac prepušten Hrvatskom filmskom savezu. Zagreb film nije imao kapaciteta za dodatnu prikazivačku djelatnost jer u to vrijeme još donekle funkcionira i Kinoteka u Kordunskoj koju je vodio Zagreb film.
Ušavši u kino Tuškanac HFS kreće s programom tri puta tjedno ali kako filmski ciklusi (nacionalne kinematografije, redateljski ili glumački ciklusi) realizirani u suradnji s veleposlanstvima ili stranim kulturnim centrima traže kontinuitet svakodnevnog prikazivanja sve češće kino Tuškanac radi svaku večer!
Od proljeća 2005. imamo svakodnevne programe, osim nedjeljom. Nastojimo imati što više kinotečnog programa jer ipak nam je prioritet, barem dok smo zadržani isključivo na prikazivačkoj djelatnosti, prikazivati kinotečne programe kojih u Zagrebu nema. Tu naravno nailazimo na mnoštvo problema jer je kinotečne programe sve teže dobivati, a kopije su u jako lošem stanju. To nije samo problem Hrvatske kinoteke, koja ima značajan broj kopija, no one se ne obnavljaju. Vrlo slična priča je s većinom nacionalnih kinoteka. Posuđivanje kopija se naplaćuje i zapad to već odavno prakticira, a cijene kopija postaju sve više.
Na tiskovnoj konferenciji koju ste održali prije mjesec i pol dana, gospodin Kukuljica govorio je o problemu loših kopija i njihovog obnavljanja. Na kakve probleme tu nailazite?
Kukuljica je tada govorio o velikom problemu arhiva Hrvatske kinoteke. Oni dobivaju financijska sredstva isključivo od države, no naravno to nije dovoljno. Kopija ima jako puno i u jako su lošem stanju. Sada smo baš imali jedan ciklus stranih filmova iz fundusa iz naše kinoteke. To su bili najpopularniji evropski filmovi 70-ih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Kopije su s crvenkastim štihom, dosta loše… Hrvatska kinoteka je nekada, a uobičajeno je to i danas, nakon što filmovi odigraju po kinima Kinoteka dobiva korištene distributerske kopije. Naravno one su je prilično uništene.
Međutim sasvim je drugačija priča s hrvatskom baštinom. Tu Hrvatska kinoteka ulaže veliki novac i veliki trud i značajan broj kopija je restauriran. U to se može uvjeriti naša publika koja prati cikluse hrvatskih filmova.
Slična je priča i u većini svjetskih arhiva i kinoteka. Sve nam se češće događa da pri posudbi filmskih kopija dobivamo račune za tkz. manipulativni odnosno administrativni trošak.
U posljednje se vrijeme mogle čuti zbunjujuće vijesti u medijima, kako je zatvaranjem Kinoteke prestalo prikazivanje kinotečnih programa u Zagrebu. Možete li to prokomentirati.
Tu je naprosto zbunjujući naziv dvorane jer Kinoteka u Kordunskoj 1 je davno prestala biti kinotečna dvorana! U većini zemalja u svijetu je uobičajeno da je uz nacionalnu kinoteku kao filmski arhiv vezana i dvorana. Ali kod nas to nikada nije bio slučaj, Hrvatska kinoteka nikada nije imala svoju dvoranu. Ova dvorana u Kordunskoj uvijek je bila u vlasništvu Filmoteke odnosno fuzijom Filmoteke i Zagreb filma prešla je u vlasništvo ovog potonjeg. Takva kinotečna dvorana prvo je bila i u domu JNA, zatim u Jadran kinu, a onda se preselila u Kordunsku. U toj su dvorani do 90-ih prikazivani kinotečni programi dva dana tjedno. Ali početkom rata kada su prestale veze s Beogradom, a time i dobivanje kopija, kinotečni programi nestaju s platna Kinoteke. Zamjenjuju ih novi distributerski program, uvjetno rečeno europskog filma. No to su uglavnom bili filmovi koji su izigrali u drugim dvoranama pa je u Kinoteci stalno bio prisutan problem publike. Zbunjujuće informacije u medijima plod su fame koju je stvorilo ime te dvorane koja 15 godina nosi neodgovarajuće ime.
U početku su današnji Filmski programi nosili ime Filmski centar. Zašto je došlo do promjene?
Kao što sam maloprije rekla ideja Filmskog centra rodila se u Hrvatskom filmskom savezu i pokretači projekta bili su Turković, Galeta i Majcen. Već sam naglasila da Filmski centar nikada nije trebao biti producentsko i distributersko mjesto hrvatskog filma. Nakon smrti Vjekoslava Majcena predsjednik Vijeća Filmskog centra postaje Hrvoje Hribar koji, nažalost, projekt skreće prema distribuciji i produkciji.
Ta sasvim druga priča od prvotne ideje Filmskog centra dovodi do razilaženja. Mi smo promijenili ime i postali Filmski programi. Zbog toga se i sada jako čuvamo termina Filmski centar i govorimo da bi htjeli da ovaj prostor postane Filmsko središte.
Kada ste ušli u prostor zatekli ste ga u katastrofalnom stanju. U kojoj je trenutno fazi njegova potpuna sanacija?
Ušli smo u totalno devastiran prostor. Stolice su bile počupane, a platno zderano. Zahvaljujući Kinematografima dvoranu smo u vrlo kratkom periodu doveli u red, odnosno učinili nužne zahvate da bi prve projekcije mogle krenuti. Postavili smo platno, stolice i donijeli projektore iz zatvorenih kina. Bila je to uistinu „hitna intervencija“ i rezultat nije bio zadovoljavajući. Ali kino je kako tako funkcioniralo.
Ali u zadnjih godinu dana učinjeno je uistinu mnogo! Polako prostor postaje sve ugodniji i ugodniji.
Napravljeni su neki radovi koji se ne vide, sanirane kanalizacijske cijevi, odvodi i dovodi. Prostor je oličen, osiguran je osnovni namještaj, aparati za tople i hladne napitke. Ali ono što je najvidljivije su nove udobne stolice u kino dvorani i uređena mala dvorana u prizemlju.
To je samo prva faza, očekuje nas saniranje vlage, krovišta, rješavanje problema grijanja… Grijanje je veliki problem jer upuhivanje zraka u dvoranu stvara stalni šum i ometa koncentrirano gledanje filmova. Naročito smeta kod projekcija nijemih filmova.
Upravo ste osposobili malu dvoranu. Koja će biti njena namjena?
Da, u sklopu ciklusa iranskog filma u maloj je dvorani održan susret i razgovor s iranskim redateljicama. Bila je to svojevrsna promocija novog prostora u kinu Tuškanac. To smo se prilikom povezali sa Ženskom infotekom kako bismo napravili malo širi kontekst projekcija. Fascinantno je da smo mogli ugostiti tri iranske redateljice, što je značajna brojka i za druge zemlje. Treba uzeti u obzir da aktivnih žena redateljica u iranskoj kinematografiji ima desetak!
U prostoru se od siječnja održavaju radionice za učenike Umjetničke gimnazije.
Po kojem kriteriju birate program i tko odlučuje o tome?
Programe sastavlja Vijeće Filmskih programa, a glavni nam je kriterij obrazovni. Nastojimo iz kinotečnog fundusa zahvatiti opuse velikana svjetskog filma, retrospektivama predstaviti značajne svjetske kinematografije, a u izboru recentnih filmova vodimo se njihovim umjetničkim kvalitetama. Izbjegavamo komercijalne programe i nastojim prikazati sve ono vrijedno čega nema na redovnim projekcijama komercijalnih kina.
Osim Hrvatske kinoteke koja nam je partner u realizaciji programa surađujemo sa stranim kulturnim centrima i veleposlanstvima, te preko njih s filmskim centrima i institutima u njihovim zemljama, zatim s domaćim distributerima i producentima. Vrlo je dobra i suradnja s Jugoslavenskom kinotekom.
Kako ugošćujete neki program, kao što je na primjer Queer Zagreb ili festivalski programi?
U takvim smo programima samo domaćin koji daje tehničku podršku. Iznajmljujemo dvoranu po nekomercijalnoj cijeni, naplaćujemo režijske troškove projekcija i prostora. U programe se ne miješamo, tu imaju potpunu slobodu!
Kako se financirate?
Filmske programe financira Gradski ured za kulturu s najviše sredstava, s njima vrlo dobro funkcioniramo. Bez Grada ne bismo mogli ovo nikako raditi. Skromnije nas pomaže Ministarstvo. T-com je generalni pokrovitelj.
Kakav je suživot s barom Hemingway?
Suživot nije baš najsretniji. Oni doduše počinju raditi kasnije, no već se za vrijeme druge projekcije može čuti vrlo jaka buka koje dolazi iz bara. Glasnoća muzike je upravo neizdrživa u projekcionoj kabini!
Navodno imaju ugovor do 2008 ili 2010. Hoće li ostati ili otići u neki prikladniji prostor, doista ne znamo.
Možete li prokomentirati izjavu Ladislava Galete i njegov prijedlog da se kino dvorana Europa podijeli te da u njoj nastane novi Filmski centar.
Kako je gospodin Galeta član našeg Programskog vijeća ostali smo zatečeni njegovom izjavom!. Naročito kad je spomenuo kako su u kinu Tuškanac grozni stari stolci, a stolice su već tada bile promijenjene. Ne samo što je bio jedan od inicijatora ideje nego je i jako, jako puno napravio u „osvajanju“ Tuškanca. Zbog toga ovo sadašnje „miniranje“ našeg programa je uistinu čudno! Ja osobno mislim da je kino Europa prekrasna dvorana i da svakako treba ostati kino. I to arhitektonski nepromijenjena samo, naravno uređena i dotjerana. Prepolovljavanje u dvije dvorane bila bi velika šteta. Kino Europa mora ostati reprezentativno kino za festivale i premijere hrvatskog i evropskog filma. Naše je kino za takva događanja premaleno. Kino Europa je stvarno predivna dvorana!
Koji su još segmenti filmskog centra ili središta u planu?
Osim prikazivačkih programa širimo i nove aktivnosti. Radionice su već počele. Održavaju se dnevne radionice s umjetničkom gimnazijom iz Krajiške. Ciklusom iranskog filma krenuli smo sa razgovorima i tribinama. U dvoranici ćemo napraviti nekoliko radnih mjesta i veza na internet te nekoliko mjesta za gledanje dvd-a i video kazeta. Plan nam je u slijedećoj godini otvoriti taj prostor za javnost. Radit ćemo svakodnevno, najvjerojatnije od deset sati ujutro pa do početka prve projekcije. Radimo na obogaćivanju videoteke, sastavljamo popise svjetskih klasika koji ovdje nisu izdani, tako da ih počnemo nabavljati u inozemstvu. Time bi se mogli služiti studenti koji rade diplomske radove, magisterije i sl. Naravno i videoteka i biblioteka bit će otvoreni i za sve zaljubljenike u film. Ali neće to biti javna posudbena videoteka i biblioteka, naime filmovi, knjige, časopisi se neće moći iznositi iz prostora! Naprosto želimo otvoriti prostor gdje se može sjesti, pročitati knjiga ili pogledati film.
Za sada je ulaz na projekcije besplatan. Jedino što se plaća je programska knjižica koja obzirom na ono što sadrži košta uistinu malo, svega 10 kuna.
Ali širenjem ponude, odnosno djelatnosti pripremamo članske iskaznice kakve imaju sva slična mjesta u svijetu. Trudit ćemo se da cijena godišnje iskaznice ne bude viša od 150 kuna. U tom bi slučaju počeli naplaćivati kino ulaznicu od 10 kuna, onima koji nisu članovi, dok će članovi imati besplatan ulaz, besplatnu programsku knjižicu, niže cijene surfanja po internetu, posudbe filma, na kućnu će adresu dobivati obavijesti o programima, a imat će i popuste na knjige i časopis koje izdaje HFS.
http://www.filmski-programi.hr
http://www.hfs.hr
Foto: Vatroslav Miloš i arhiv HFS-a
Objavljeno
