Blic Iskustva skupina koje su slabije uključene u politički život, poput mladih i migranata, rijetko se čuju u kontekstu donošenja važnih odluka. I dok se politički akteri mladih još prigodno sjete u predizborno vrijeme, migranti nemaju ni tu simboličnu vidljivost. Manjak takvih perspektiva onemogućava rješavanje specifičnih problema s kojima se te skupine susreću i koje smatraju bitnima. Tko ima pravo odlučivanja? Tko zapravo sudjeluje u demokraciji? Koje su strukturalne barijere političkog djelovanja?
Na ta pitanja pokušalo se odgovoriti na forumu Centra za mirovne studije pod imenom Who Has a Voice? Youth, Migration and Political Participation koji se održao 15. travnja u Centru kulture Ribnjak. Dok je prvi panel otvorio prostor za raspravu o političkom sudjelovanju mladih i izazovima poput manjka interesa i trajno niske izlaznosti na izbore, drugi panel pozabavio se sve relevantnijom temom strukturalnih i intersekcionalnih barijera u političkoj participaciji s kojima se suočavaju migranti_ce.
Iskustva koja su prenosile panelistice s migrantskom pozadinom upućuju da Hrvatsku čeka dug put prema implementaciji konkretnih rješenja koja bi olakšala njihovu integraciju u društvo. Migrantsko iskustvo sa sobom nosi karakteristične prepreke, posebice u kontekstu borbe za stjecanje i održavanje stalnog boravka ili državljanstva, koja bi mogla biti dodatno otežana direktnim političkim izlaganjem.
Stjecanje državljanstva, koje u konačnici donosi puna politička prava poput glasanja ili izdavanja putovnice, uz poznavanje hrvatskog jezika i kulture, zahtijeva neprekidan boravak koji u pravilu traje osam godina. Uz to, proces naturalizacije (pravni proces dobivanja državljanstva) nešto je dulji nego u drugim državama, a podnositelji_ce se pritom često susreću s raznim popratnim problemima – od zastarjelih dokumenata i dugih procesa obrade, do nedostatka transparentnosti, jezičnih prepreka i drugih strukturalnih barijera.
Na takve barijere naišla je i Kamerunka Octavie Florette Pouabe Ndeugoue, suosnivačica Panafričkog društva u Hrvatskoj, koja ovdje živi više od petnaest godina, a još uvijek nema državljanstvo. Tek je nedavno dobila stalni boravak, a kada se prvi put prijavila za njega, uvjet je bio neprekidan boravak od deset godina. Iako je bila sigurna da je prikupila sve potrebne dokumente, zahtjev joj je odbijen zbog nedostatka jednog dokumenta za koji nije ni znala da ga treba pribaviti. Uz sve to, na odluku se nije mogla ni žaliti.
Kenijka Lynder Musimbi Libese, članica vladinog participativnog tijela Advisory Group of Third-Country Nationals and Persons with a Migrant Background te udruge Afrikanci u Hrvatskoj, danas je hrvatska državljanka, ali se i sama susrela s nepotrebno teškim zahtjevima – na primjer, dobiti potvrdu o nekažnjavanju iz matične države u kojoj nije bila godinama.
Takvi otežani procesi koji stvaraju životnu neizvjesnost odbijaju migrante_ice i strane radnike_ce od političke participacije, a stvari se dodatno kompliciraju kada vidimo kojim smjerom ide Europa i svijet – pooštravanje migracijske politike, kažnjavanje mirnih prosvjeda, proglašavanje propalestinskih organizacija terorističkim skupinama, prijetnje kriminalizacijom “Antife” – a sve to s većim rizikom za marginalizirane skupine.
Linda Al Rajabi, profesorica i pripadnica druge generacije palestinskih migranata, susreće se sa sunarodnjacima koji žive u Hrvatskoj, a izričito su oprezni oko javnog izlaganja i pružanja otpora dominantnim politikama jer se boje ugroziti sebe i svoju obitelj. S druge strane, Al Rajabi je aktivna članica Inicijative za slobodnu Palestinu koja na prosvjede vodi i svoju djecu jer im, kako kaže, od malena želi otvoriti taj prostor i naučiti ih da nepravda zahtijeva djelovanje.
Na sličan način razmišlja i Libese, čija se kćer naučila ponositi majčinom hrabrošću tijekom njezina sudjelovanja i medijskog izlaganja za vrijeme Black Lives Matter prosvjeda u Hrvatskoj. Iako su obje naišle na osudu, kako šire okoline tako i prijatelja zbog eksponiranja svoje djece, u današnje vrijeme ispravnije bi se bilo zapitati što je pogubnije za djecu – izlaganje prosvjedima, ili svijet u kojem više neće imati pravo na njih.
Sve panelistice barem su se jednom susrele s rasističkim ili islamofobnim komentarima – na poslu, u školi, na ulici ili u tramvaju, pa i u državnim institucijama. Iako često volimo misliti da “toga kod nas nema”, njihova iskustva pokazuju drugačije. A na pitanje zašto ne prijavljuju nasilje, odgovaraju s istim nepovjerenjem kakvo i druge ranjive skupine imaju prema institucijama koje bi im trebale pružiti sigurnost i zaštitu. Osim što ih često ne shvaćaju ozbiljno, nekad ni same ne znaju kome bi se točno obratile, niti koja su njihova prava.
Radi se o još jednoj, osobito u kontekstu stranih radnika_ca, sve evidentnijoj barijeri – manjku organizirane institucionalne pomoći i adekvatnog informiranja o pravima i mogućnostima. Kako ističe jedna od panelistica i koordinatorica grupe Filipinci u Hrvatskoj Vida Kličko, manjak informacija među stranim radnicima_ama prati i svojevrsna mantra koju bi se moglo svesti na “šuti i radi”, odnosno da što učinkovitije odrade posao zbog kojeg su ovdje i došli, zarade za obitelj i osiguraju dostojanstven život. Umjesto kao neophodan, politička participacija čini se kao dodatan angažman za ispunjenje tog zadatka.
Takav pogled postaje sve veći problem uzmemo li u obzir nedavne rezultate istraživanja koje je proveo Institut za istraživanje migracija (IMIN) od studenog 2024. do siječnja 2025. godine na uzorku od četiristo stranih radnika iz Azije i Afrike. Oni pokazuju da nemali broj njih (prema ovom istraživanju 41 %), planira u Hrvatskoj ostati do mirovine ili čak do kraja života. Jedna četvrtina ispitanih (24 %) planira u Hrvatskoj ostati između šest i deset godina, dok je kratkoročniji boravak u Hrvatskoj opcija tek za malo više od jedne trećine ispitanika (37 %).
Ovi podaci upućuju na to da privremeni rad više nije privremen, te da će veliki dio stranih radnika_ca u nekom trenutku postati trajni dio radne snage i društvenog života. Ako se sami ne budu uključivali u politički život, pitanje je tko će se boriti za njihova prava. Budući da na manjak informacija često ne mogu utjecati sami, ljudima u takvoj poziciji ključna je pomoć institucija i organizacija civilnog društva, ističe Kličko.
Dodatan je problem, kao što su istaknule sudionice oba panela, to što se politika i među mladima i među migrantima_cama (a možemo dodati i u velikom dijelu hrvatske populacije) doživljava samo kroz čin glasanja na izborima, bez svijesti o drugim oblicima participacije. Demokracija je u Hrvatskoj, kao i u većini “demokratskih” država, u tom smislu samo prividna jer ako nije izravna, ovisi o privilegiji, odnosno pristupu informacijama koje nisu svima jednako dostupne.
U tom kontekstu, važnost ovakvih foruma nadilazi samu razmjenu iskustava: oni otvaraju prostor za drugačije oblike političkog djelovanja – od samoorganiziranja i uključivanja u rad udruga do sudjelovanja u savjetodavnim i radnim tijelima. Pitanje koje pritom ostaje otvoreno jest tko ima pristup tim prostorima i pod kojim uvjetima.
ObjavljenoObjavljeno
