Kritika Razgovarao: Stjepan Jureković
KP: Što je s tezom Dicka Hebdidgea koja govori da supkulture umiru kroz svoju komodifikaciju i implementiranje u masovnu kulturu? – Koliko ona odgovara realnoj situaciji?
B.P.: To je stara teza. Ona donosi mnoge "teške" riječi poput kooptacije u sustav, rekuperacije, reifikacije, postvarenja ili komodifikacije. Sve su to marksistički termini naslijeđeni iz hegelijanske filozofije. Govorilo se o integraciji u sustav, govorilo se o prodaji duše; "selling soul" je izraz koji su i sami akteri koristili kako bi izrazili da je nešto postalo komercijalno, da se nešto prodalo. Sve te pojmove navodi Hebdidge, međutim naivno je ne očekivati da su stvari koje ti pojmovi predstavljaju u uvjetima kapitalizma i svjetske slobodne trgovine neminovne. Svaki spontani buntovni pokret prije ili kasnije dospije u taj proces komercijalizacije, proces u kojem ga se tržište dohvati. Ja mislim da je to točno, ali i da ne pokazuje svu istinu jer ne govori o tome što se događa kada dio te supkulture dođe u mainstream kulturu, i što je uopće mainstream kultura.
Mainstrem ne postoji u smislu homogenog aktera, to je također zbir različitih supkultura u sociološkom smislu, pa bi bilo zanimljivo vidjeti kako su, kada i gdje, neke ideje preživjele upravo zato što su ostale barem na nekom svom simboličkom nivou. Možemo se za primjer poslužiti nekim kontrakulturnim intencijama. Tvrdilo se da je kontrakultura doživjela poraz, a možda je upravo zato što je prešla u supkulturu, pa i u neku medijski i tržišno posredovanu kulturu mladih koja se zasniva ne samo na različitosti nekakvih autentičnih podzemnih supkulturnih stilova, nego i stilova koji na neki način postaju i potrošački stilovi, kontrakultura zapravo pobijedila. Jer sve se te stvari kao što su CD-ovi i plakati, pa makar i plakati Che Guevare ili plakati "Destroy the system, fuck the system", ipak svode na to da ih je netko proizveo, tiskao, farbao i kupio za određenu lovu. Sve su one bile s tržišta, osim proizvoda nekih malih grupa otpadnika i kasnije DIY kulture.
Ako pogledamo istini u oči, svi su ti klinci na tržištu i klinci koji se smatraju supkulturnim, subverzivnim i revolucionarnim zapravo ovisni o tržištu. Oni predstavljaju različite potrošačke stilove, ili jezikom nekog tko je underground akter, to su sve šminkeri pa makar nosili ne znam kakve irokeze, crne kožne jakne i slično. Tu se negdje može prepoznati čak i neka domaća interpretacija Hebdidgeovih teza jer mislim da je svatko tko je sa svojih šesnaest, sedamnaest ili dvadesetsedam godina bio jako emotivno vezan uz različite glazbene pravce, prošao tu vrstu nijansiranja tipa "ovo se prodalo, a ovo nije". Na primjer, recenzije prvog albuma Nirvane objavljivane su samo u opskurnim fanzinima dok su se recenzije "Neverminda" objavljivale čak i u tadašnjem Vjesniku i Večernjaku.
Tu se točno vidi koliko su s druge strane, The Clash toga bili svjesni i koliko su se trudili da spase svoju dušu. Optuživali su ih da su se prodali potpisivanjem ugovora s CBS-om, no činjenica jest da kada su Strummer i ekipa vidjeli da je to CBS, da je to velika kompanija, masovna proizvodnja, oni su u ugovoru tražili svoje pravo da po cijeni jednostrukog albuma objave dvostruko više glazbe. Odrekli su se nekih honorara, ali je zato sljedeći album bio dupli album po cijeni jednog, a sljedeći je bio čak i trostruki. Time su fanovima htjeli reći, evo vidite, mi se trudimo, mi radimo nešto što ipak nije cijena i nije tržište nego smo dali svoju lovu i uložili smo svoj rad i vi ćete imati dvije ploče što zapravo znači da je ta ploča 50% jeftinija.
Objavljeno
