Blic Jedna mala i fluidna skupina entuzijasta za nekonformističke i alternativne načine izražavanja, rada i života općenito, okupljena oko kolektiva Rad.Ni.K., okupila se u Redakciji, malom društvenom prostoru u Splitu koji objedinjuje tisak, izdavaštvo, organizaciju radionica, tribina i filmskih večeri, pružajući zajednici priliku za kreativni i intelektualni angažman izvan gabarita masovne produkcije.
Kao udruga pod nazivom Društvena Tiskara Split u sklopu Doma mladih djeluju od 2020. s ciljem, kako kažu, “pretakanja optimizma svakodnevice u grame celuloznog anarhizma”, ali više o tome kako je nastala, od čega se sastoji i koje su vrijednosti ljudi koje okuplja reći će nam Ruđer, Peća i Maja, predani članovi ove razgranate priče.
U 14. broju vašeg fanzina Beta Vulgaris spomenuto je kako je zapravo inicijativa iz koje je proizašla Redakcija nastala kroz kolektiv Rad.Ni.K. Možete li nam reći nešto o kolektivu i razlozima njegova nastanka?
Ruđer: Priča o Rad.Ni.K.-u – što znači Radnički nihilistički kolektiv – seže u vrijeme prije same Redakcije i fanzina Beta Vulgaris. To je bila grupa ljudi unutar Doma mladih koja je, u vremenima kad je prostor kao društveni centar bio u krizi, nastavila na margini s aktivnostima vezanima za sitotisak, nalazila se neformalno i neredovito, te koristila mali prostor niše u podrumu koja je prokišnjavala i bila dom jednom divljem plemenu golubova. Može se reći da korijeni grupe sežu do generacije koja je skvotirala prostor Doma mladih krajem devedesetih, ali bez namjere da se inzistira na nekom kontinuitetu s tim periodom. Možda jedino po pitanju vrijednosnog sustava. Rad.Ni.K. je danas neformalni kolektiv od petnaestak osoba koje su na ovaj ili onaj način uključeni u aktivnosti u prostoru Redakcije. Nastanak Redakcije direktno je povezan s fanzinom Beta Vulgaris koji počinje izlaziti 2019. godine te se kroz druženje s Rad.Ni.Cama javlja potreba za novim prostorom, prvenstveno tiskare. Golubovi nam nisu dali mira… Skučili smo se s druge strane u istom hodniku, ali u većem i suhom prostoru koji smo uredili u malu knjižnicu, tiskaru i radionicu sitotiska.
Kako izgleda prostor Redakcije? Tko su njegovi korisnici i koje aktivnosti podržava?
Peća: Prostor sadrži knjižnicu, točnije mali infoshop koji se još stvara, tiskarsku opremu, kopirke te dio za sitotisak. Prostor je dosta malen, ima jedno 20 kvadratnih metara, no dosta toga u njega stane. Ono što je važnije od prostora su aktivnosti koje nam je on omogućio. To su najčešće radionice sitotiska i izrade fanzina i pamfleta, te predstavljanja fanzina, prijevoda, knjiga i drugih izdavačkih projekata. Radionice tiska i sitotiska su uvijek besplatne, uglavnom traju dva dana – prvi dan je priprema, a drugi sam tisak. Bude dosta ekipe, naguramo se, a ako ne stanemo, organiziramo se u grupe. Imali smo i radionice šivanja, no to se malo usporilo.
Ruđer: Imali smo i dvije radionice uvezivanja – osnove izrade hrpta, uvezivanja konopom i toplim ljepilom – te predstavljanje nekoliko knjiga. Posljednja je bila knjiga Milana Čekrdžina Cefa Polutovoreno, o zatvorskom sistemu u Srbiji iz prve ruke. Osim toga svaki novi broj fanzina Beta Vulgaris najavimo kroz Ateneum – javno predstavljanje. Osim predstavljanja broja, Ateneum uvijek iskoristimo za druženje i uključivanje nove ekipe.
Peća: Organizirali smo i projekcije filmova, a sama Redakcija je također dio Ulice, odnosno prostora koji se nalazi između nas, skate parka SK Kolo, kluba Kocka, i drugih manjih korisnika. Neke smo projekcije i druženja imali i u tom zajedničkom prostoru.
Ruđer: Ideal bi bio imati društvenu knjižnicu i biti ozbiljniji oko tiska, izdavanja i promocije konkretnih materijala, možda čak i knjiga, ali realnost je da kao kolektiv za to nemamo kapaciteta. Zbog toga koristimo i radionice i izradu fanzina kako bismo se samoeducirali. Korak po korak. Ciljamo na neke sporije načine realizacije ideja. Glavno je da to radimo zajedno i solidarno. Ovdje se moramo zahvaliti i ACT Grupi iz Čakovca koja nam je donirala dio svog fundusa društvene knjižnice Tabula Rasa pa nam je to postao poticaj da krenemo s Infoshopom.
Peća: Što se tiče posuđivanja knjiga iz naše knjižnice, nemamo nikakvo radno vrijeme, nego se ekipa javi i dogovorimo se oko posudbe.
Peća, spomenula si da ste vi dio Ulice, odnosno tog većeg prostora. Što je zapravo Ulica? Radi li se o nekom skupu udruga ili aktivnosti na tom području? Što znači biti dio Ulice?
Peća: Pa, Ulicu je naravno najbolje opisati kao komunikacijski kanal. To zapravo i nije ulica, nego hodnik u podrumu i ideja je kroz taj zajednički prostor potaknuti sve kolektive koji ga dijele da više surađujemo.
Ruđer: Ulicu smo prepoznali kao nešto što mi svi dijelimo kao nekakav servisni prostor, a također i kao kontakt s prostorom okolnog kvarta – dakle, lako bi se mogao pretvoriti u pravu Ulicu. Pokušali smo se međusobno povezati kroz taj hodnik koji dotad nije bio korišten zato što su svi programi u Domu mladih i u Splitu općenito u zadnje vrijeme dosta formalizirani i dosta institucionalizirani. Ideja je bila u toj podrumskoj etaži napraviti prostor za DIY kulturu, a skejteri su isto dio te priče kao i fanzinaši, ekipa s ateljeima i tako dalje. Zamislite: prvi mjesec, bura, nemaš vani gdje sjest jer su sve pojeli turizam i komercijalizacija, a onda ušetaš u nešto što je nekoć bilo garaža i otkriješ Ulicu u kojoj ekipa skejta, rade se fanzini i sito, na šanku uzmeš pivu, penjači treniraju, na buvljaku uzmeš majicu i tko zna što još – sve na jednom mjestu. Onda izađeš s druge strane zgrade u sivilo splitskog urbanog leša. Ulica je raj za nas i golubove.
Već spomenuti Beta Vulgaris možda je i trenutno najaktivniji fanzin u Hrvatskoj. U Retrovizoru, pregledu povijesti fanzina kod nas iz 2018., u više navrata spominje se pad fanzinaške aktivnosti u posljednjim desetljećima. Pratite li druge fanzine i ukoliko da, uočavate li te promjene? Koji bi mogli biti njihovi uzroci?
Peća: Da, mislim da je jako slab taj medij. Razlog ne znam. Valjda smo svaki dan bombardirani s velikon količinom nebitnih informacija. Naviknuti smo biti zasićeni informacijama bez da ih skladištimo. Komunikacija koju imamo je površna, teško je usporit’ i obradit’ sve to. A i dosta ekipe razmišlja individualistički, prije će šerat nešto svoje na instagramu i slično nego poslat u fanzin i tako distribuirati art ili poeziju ili što god… Uglavnom, samo treba shvatiti koliko veću moć i intimnost ima jedan fanzin od bilo koje prolazne informacije na netu. Ali ima ljudi koji kuže, a i spomenut treba neke – npr. legendarni Nigdjezemska zin iz Zadra, Čebula od Maše, Pavle iz Zagreba izbacuje dosta foto zinova; Pedal Shot, SviTak’… Gajo, također iz Zagreba, dugo piše IOSC (International Old School Conspiracy) i WRIMTW (What Remains is More than Words), novi fanzin Radionica fanzina iz knjižnice Pippilotta, Spletka od Trine Mint iz Zagreba… Ako sam koga zaboravila, ubijte me!
Ruđer: Mislim da je ključan taj moment fokusa, ne na predmet, nego na proces, samu izradu nečega – da se ljudi skupe, rade, lijepe, pišu, umnažaju pa si to šalju poštom – taj moment je skroz nestao kroz digitalizaciju, ali i bez nje. Kad smo počinjali Betu, imali smo dvije ideje: prvo, da probamo izlaziti svaki mjesec, neovisno o sadržaju, i da kroz taj kontinuitet stvorimo neku obavezu. Redovitost nam je prije svega bila garancija da se redovito vidimo i da druge obaveze stavimo po strani kako bi što češće radili na fanzinu, ali i da u gradu – u kojem je u tom trenutku bilo jako malo signala da postoji neki interes za anarhističkim temama i potreba za druženjem – stvorimo nešto na što se ljudi mogu referirati, da znaju da će Beta izać svaki mjesec. Da znaju da postoji barem jedna konstanta u periodu kad se u Splitu svaki dućan preuredi dva puta godišnje.
Kad smo počinjali, nismo imali pojma tko će to čitati, nismo imali ciljanu publiku, nismo imali ideju kako ćemo ni kome taj fanzin dati, ali smo znali da postoje ljudi kojima malo nedostaje da se pokrenu, da su tamo negdje s druge strane neki ljudi koji žele akciju. Zato je druga ideja bila da fanzin nema nikakvu uređivačku politiku. Sve što dobijemo izlazi, točno onako kako je poslano, bez lekture ili bilo kakve intervencije. Osim što smo htjeli sami sebi olakšati posao, htjeli smo da ljudi imaju stvarno maksimalno otvoren prostor da se izraze i da ih motiviramo da sudjeluju. Prvih par brojeva je bio baš konkretan taj trud da se uključe neki novi ljudi, da pišu i crtaju. Ti prvi mailovi, od Pieroota, od Svagija, od ljudi iz drugih gradova – to nam je bio znak da je sjemenka proklijala. I upravo na tom principu otvaranja prostora za djelovanje počela se stvarati neka zajednica.
Ubrzo nas je bilo i preko deset koji bismo “nešto dobacili” svaki mjesec. Nedugo zatim svaki je mjesec druga osoba izrađivala ilustraciju za naslovnicu, počeli smo imati redovite kolumne i, naravno, češće se viđati u Redakciji. Neki skinhead iz Mravinaca, neka cura koja vozi skejt i strejta, neka ilustratorica iz Meksika koja živi u Splitu, neke “kožne glave” iz Kaštela, neke treperice i ljubitelji Ariane Grande, neki autostoperi i budući prijatelji na duge staze. Ljude koji se nikad prije nisu upoznali povezala je izrada fanzina. Dvadeset i dva broja kasnije najtvrdokorniji su i dalje tu.
Bavite se i drugim vidovima izdavaštva. Koliko je to složen posao za skupinu entuzijasta s ograničenim materijalnim, vremenskim i prostornim resursima? Koliko volje je potrebno da ustrajete u prevođenju i pripremi naslova? Koji su vam planovi za budućnost?
Ruđer: Izdavašto je, kao i knjižnica, velik i jako ambiciozan projekt za tako malu grupu ljudi i u principu se učimo to sve raditi u procesu. Nitko od nas nije neki veliki ekspert, ali postoje entuzijazam i ideja o tome kakav tip izdavanja nas zanima – radimo proces od početka do kraja, a to uključuje odabir tekstova, prijevod, uređivanje, a zatim i sitotisak naslovnice, prelamanje, klamanje i slično. Dosad smo izbacili jedno 14-15 pamfleta u kopijama po 50-100 komada i dva malo ozbiljnija prijevoda dužih anarhističkih eseja, točnije tekst Colina Warda Anarhizam kao teorija organizacije te onaj dvojice Davida, Graebera i Wengrowa, naslovljen Kako izmijeniti tijek povijesti (barem onaj dio koji se dogodio). Ne radi se o ne znam kakvoj izdavačkoj produkciji, ali u općoj situaciji izostanka prijevoda mnogih klasičnih anarhističkih tekstova, a kamoli suvremenijih, definitivno se osjeti da ljudi imaju velik interes za takve tekstove. Ljudi još uvijek puno čitaju, vjerovali ili ne.
Maja: Ja bih dodala da je translokalnost našeg kolektiva jedan dodatan izazov, ali i poticaj kreativnosti u ovom procesu. Iako nam je “centrala” u Splitu, kolektiv smo poprilično pokretnih pojedinaca koji često osjećaj doma vežu uz više mjesta; neki puno putuju, drugi su značajan dio života proveli u drugim mjestima, a neki od nas žive van Splita, čak i na nekoliko mjesta. Osim toga, Rad.Ni.Ce ne bi bile ništa bez svih bliskih nam ljudi i kolektiva van Splita koji konstantno doprinose našem radu, bilo kroz ideje, proizvodnju, distribuciju ili nešto treće. U takvim uvjetima, običan WhatsApp grupni razgovor poprima dimenziju jednog virtualnog mjesta susreta bliskih ljudi, šale, opipavanja trenutnih želja i kapaciteta, razvijanja ideja, motiviranja…
Jedan dobar primjer te translokalnosti je kako smo se preko grupe studenata antropologije slučajno povezali s Jelenom Kupsjak, postdoktorandicom koja radi na zadarskom Odjelu za etnologiju i antropologiju i koja je odlučila uvrstiti naš prijevod Graebera i Wengrowa u silabus kolegija ekonomske antropologije. Zahvaljujući njoj tekst je dospio u ruke studenta i umjetnika Juraja Šantorića, koji ga je zatim iskoristio za osmišljavanje i provedbu svog performansa Sutra je novi rat u Zadru i Rijeci, a plan je da performans jedan posljednji put izvede u Splitu, da se krug zatvori. Ovakve suradnje djeluju kao vjetar u leđa i veliki poticaj daljnjem razvijanju tema i formata za koje vidimo da su traženi i zanimljivi, možda čak i potrebni. Nema tu puno mjesta za korporativnu logiku rasta i postavljanja kvartalnih ciljeva. Kad se pretvorimo u to, znat ćemo da je vrijeme da nas više nema.
Kako je anarhizam u fokusu Redakcije, a znamo da je anarhistička misaona tradicija (i praksa) utkana u temelje modernog Splita, pitao bih vas koliko ona danas ima za ponuditi suvremenom Splitu, ali i hrvatskom društvu općenito? Može li anarhizam dati svjež pogled na suvremene društvene procese?
Ruđer: Dakle, anarhizam i Split… Posebice na početku prošlog stoljeća bilo je dosta izdavačkih i radničkih akcija koje su na različite načine bile usko vezane za revolucionarni socijalizam i anarhizam. Međutim, s Drugim svjetskim ratom to je dosta zamrlo. Primat je preuzela borba protiv okupatora, a kroz antifašizam su se formirale i neke nove struje i projekti. Nadalje, socijalistička Jugoslavija je bila potpuno nov društveni projekt u kojem je bilo puno manje prostora za anarhističke ideje u smislu društvenog organiziranja, tako da on već tad postaje prilično marginalan. Ali opet, Split je uvijek imao taj neki kontinuitet anarhističkih ideja u raznim formama, primjerice kroz radnički nogometni klub Anarh iz 1912., koji je danas poznatiji kao RNK Split koji s originalom nema mnogo veze. Zatim kroz Splitsku društvenu tiskaru koja početkom 20. stoljeća izdaje prijevode Kropotkina i druge tekstove protiv monarhije. Kroz likove kao što su Roko i Cicibela i kroz figure poput Tome Bebića, anarhizam ima svoj neki antropološki, politički i povijesni kontinuitet u Splitu.
U recentnijim godinama ima tog anarhističkog špirita među stanarskim inicijativama od Geta i Trstenika do Kopilice, među legendarnim Puntarima iz Tri Volta, u druženjima s pokojnim Darkom i među pankerima svih generacija, oblika i veličina. Danas je svakako anarhizam kao teorija političke organizacije – kako u nas tako i svugdje u Europi – na niskim granama, no u posljednje se vrijeme kod mladih javlja možda ne toliko konkretan interes, koliko znatiželja prema idejama proizašlim iz anarhizma, poput radikalne ekologije ili kritike velikih birokracija. Ali postoji i taj opći stav da država ne funkcionira, da je došla do kraja puta i svi vide da su sve češće samoorganizacija i uzajmna pomoć način da se stvaraju pravedniji odnosi. Ljudima se anarhija ne mora objašnjavati; oni često sami djeluju kad moraju. I onda otkriju žar koji primjerice nas u Beti stalno gura naprijed. Anarhizam je optimizam.
U nedavnoj sociološkoj studiji o glazbenim preferencijama mladih na Jadranskoj obali, autori su se u pokušaju teorijskog zahvaćanja aktualne situacije osvrnuli na uvide Frederica Jamesona o sve većoj dominaciji potrošačke logike u stvaranju (ali i distribuciji) kulturnog sadržaja i rastućem estetskom populizmu. Uočavate li spomenute procese?
Peća: Ta tema je bila dosta relevantna, od fanzina do gigova i čega god, ne znam od čega da počnem… Omladini je jako teško odvojiti vremena i novaca za te stvari. Nemamo nikakvu financijsku potporu, sami financiramo svaki gig i jako je teško dovesti nešto dobre glazbe, pogotovo jer se nalazimo skroz na jugu gdje bendovi obično ne idu – ako rade nekakve turneje nema im smisla vraćati se do Zagreba, pa dalje u Sloveniju ili Mađarsku. Mislim i da je dobrom dijelu publike izlazak postao više neka socijalna stvar, nije toliko bitno doći na gig da se podrži bend na turneji, pročitati koji zanimljiv naslov, načeti neki razgovor… pa makar da se i naslijepo dođe na koncert, za 30, 40, pa i 50 kuna i podrži ta lokalna scena.
Kakav je odaziv mladih, ali i ostalih, u Splitu na aktivnosti i događaje u organizaciji Redakcije? U Kolumni Ruđer spomenuli ste kako Infoshop s razmjenom tekstova i održavanjem projekcija teži interaktivnosti. Imaju li oni koji dođu do Redakcije želju nešto stvoriti ili najčešće ostaju u ulozi zainteresiranih posjetitelja?
Peća: Ima li nade, a? [smijeh] To je isto jako čudno. Mislim, Split je sam od sebe jako depresivan grad i nema jako puno kulturnih sadržaja. Publika je kod nas takva da se uglavnom godinama radi o jednim te istim ljudi dok ne krenu izlazit mladje generacije. Ljudi koji dolaze na radionice dolaze više iz neke znatiželje. Sad ne znam je li to zato što ljudi nemaju vremena, dosta rade, ili se radi o nekoj neugodi, ali rijetko se dogodi da netko ostane stvarati i sudjelovati u kolektivu.
Ruđer: Moja perspektiva je drugačija. Gore smo spomenuli da nas je napočetku bilo dvoje, samo tri godine kasnije nas je 15-ak. Od tih ljudi možda sam tri osobe znao od prije. Smatram da smo ustvari jako velik broj ljudi privukli za tako malu scenu. Ljudi dolaze i odlaze, općenito imaju kratak fitilj za stvari koje zahtjevaju trud, ali uz koronu i period od godinu i pol izolacije, jako depresivan đir u gradu koji nudi samo diskoteke i shopping centre, te stalni odlazak mladih u inozemstvo, da mi je netko rekao da će nas biti više od deset u tako kratkom roku i da ćemo nastaviti raditi fanzine, a sad još i radionice, pa koncerte s po 200 ljudi u publici, ili da će netko htjeti napravit intervju s nama, aj bok. Sljedeći cilj je da nas u sljedećih par godina bude 50, onda počinje prava priča.
Kako smo se već dotakli ograničavajuće materijalne situacije, pitao bih koriste li Redakcija ili kolektiv neki oblik institucionalne podrške – postoje li mogućnosti za to, ali se možda iz svojih principa kolektiv na njih ne odaziva ili pak koristi neki oblik institucionalne podrške? Gdje ste po tom pitanju?
Peća: Pa, dosad je sve uglavnom bilo samofinancirano. Dogodi se da ekipa nekad od projekata dobije nekakvu podršku. Primjerice, često surađujemo s kolektivom QueerAnarchive, a i dosta njih je dio Rad.Ni.K.-a. Oni stvarno imaju odličan i šarolik program, no nas mogu uglavnom podržati doniranjem materijala, ne radi se o novcu, a kamoli onom s kojim se može nešto ozbiljno raditi. Međutim, ni mi ne težimo bit toliko ovisni o projektima, EU podrškama ni novcima od ministarstva, koliko god nam je teško, jer sve dosad smo sami radili. A mislim i da ekipi to nije toliko napeto jer bi se institucionalizacijom izgubilo dosta toga, ulijenili bi se i izgubila bi se sama politika toga da autonomno stvaramo.
Kako percipirate vlastitu ulogu u postojećem društvenom kontekstu? Do čega vam je stalo i čega biste više voljeli vidjeti u svijetu koji vas okružuje? Imate li neku poruku za čitatelje Kulturpunkta?
Ruđer: Jedna stvar kojoj se nadam je da će kao što su vinili doživjeli revivial i fanzini doživjeti svoj. Da će ekipa posvuda početi raditi svoje brojeve i izdanja, svih formata i tehnika, da ćemo ih početi razmjenjivati, pisati kritike i odgovore na kolumne. Nadam da će to postati alternativa manjku dobrih medija u državi – da budemo sami svoji mediji. Tako da se nadam da će netko od čitatelja razmotriti ideju da uzme olovku, škare i ljepilo i samo krene.
Peća: Htjela bih vidjeti više solidarnosti. Vraćam se na temu Splita, koliko malo daje i kako zna pojest’ ekipu koja išta radi nakon nekog vremena. Svi se sele, idu u Zagreb ili dalje u Europu. Ovdje graditi nešto je Sizifov posao, ali na kraju vi što stvarate postanete prijatelji i nekako ojačate zajedno. Htjela bih također vidjeti više intimnosti – da nema toliko nihilizma, već da jedni druge dižemo u toj patnji. Te ambicije ovako kad ih kažem zvuče maleno i jednostavno, a toga zapravo dosta fali i važno je za išta možete raditi. Mislim, htjela bih i svakakve muzike čuti, ali to mi je sekundarno. Prvo trebamo ozdravit’ ekipu, a onda sve ostalo. Poruka čitateljima je – ne znam, ljubite svoje drugove, drž’te se zajedno, volite se i to je to – bit će sve OK!
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
