Blic Nezavisna scena stripaške umjetnosti i izdavaštva uglavnom je podzastupljena i previđena u kontekstu institucionalne podrške na prostoru Balkana, a održava se mrežom gostovanja na festivalima i međusobnom suradnjom te podrškom kolektiva. OHOHO Festival, koji se održao u prostorima AKC Medike od 21. do 24. rujna, usmjeren je na povezivanje, izlaganje i predstavljanje stripaša, street artista i vizualnih umjetnika te kolektiva iz regije. Na ovogodišnjem izdanju festivala svoj su rad i ideju kolektiva Partizan print predstavili Biljana Dimitrova i Miloš Stojanović. S Dimitrovom smo razgovarali o počecima kolektiva, pronalasku radnog prostora za aktivnosti radionice sitotiska i održavanju neformalnih kolektiva u Skoplju.
Možeš li nam reći nešto više o kontekstu kako je i kada pokrenut kolektiv Partizan print? Jeste li pri osnivanju kolektiva bili inspirirani ili upoznati s djelovanjem lokalnih ilegalnih ili tajnih partizanskih tiskara u Skoplju?
Partizanska print je štampa, a kolektiv Veternica [koja djeluje u istom prostoru], osnovana je 2013. godine i bavi se izvedbenim umjetnostima. Veternica je službeno registrirana kao udruga 2015. godine, a njena osnovna djelatnost je rad s mladima kroz teatar, uglavnom se fokusirajući na neverbalnu komunikaciju ili fizički teatar. U sklopu Veternice je i radiona za sitotisak, Partizan print, koja funkcionira kao istraživački laboratorij i producira u oblasti sito grafike.
Naš rad sa sitotiskom počinje 2014. godine, kad smo u decembru organizirali zadnji FRIK Festival. To je bio festival koji je predstavljao različite oblike umjetnosti i te godine je na njemu gostovala Matrijaršija iz Beograda s radionicom sitotiska. Oni su nam ostavili sito, koje je ostalo kod nas naredne dvije godine, a nakon toga smo ga izvadili i počeli štampati. Zato uvijek i kažemo da je naša majka Matrijaršija.
U sve što radimo je uključeno puno ljudi, sigurno nas je 30-ak koji sudjelujemo u štampi, ne samo u Skopju, već i iz regije. Shvatili smo da nam zajednički rad pomaže da se razvijamo kao kolektiv, a usput pridonosimo stvaranju subverzivne i marginalizirane umjetnosti te njene vidljivosti. Što se tiče Partizan printa, ime je došlo od uslova rada koji su bili improvizirani, čak nesigurni. Jednom je naš prijatelj i umjetnik Ivan Ivanovski komentirao da radimo kao neka partizanska grupa i vičemo gore-dolje, gasi struju, puštaj vodu, juriš [smijeh]. Na početku nismo imali toliko znanja, više volju da uradimo nešto dobro. Nedavno smo našli knjigu Prva partizanska preša izdanu oko 1940., koja govori o ilegalnoj štampariji koja je tiskala razne stvari tijekom NOB-a i u puno opisa smo prepoznali sebe i naš rad. Preuzimamo puno odgovornosti, ali kao kolektiv trudimo se da brinemo o svim aspektima proizvodnje.
Kako naziv kolektiva rezonira s (mlađom) publikom u Makedoniji i ostalim državama Jugoslavije?
Od početka smo razmišljali hoće li zvučati previše jugoslavenski, znali smo dobiti pitanja o imenu. Dio kolektiva jeste bio posljednja generacija pionira i držimo se te zakletve, naročito što se tiče drugarstva i poštovanje za starije. Naziv nismo uzeli iz pomodarstva, nego zato što smo osjetili teže uslove za rad. Nezavisna kultura u Makedoniji se i dalje ne njeguje, te je još uvijek posmatrana kako nepedantna, nedovoljno vrijedna ili naivna. Naše kolege su naša pokretna snaga, FIJUK sajam objedinjuje sve nezavisne izdavače u regionu, a preko takvih događaja koji podržavaju nezavisnost malih izdavača stvara se mreža koja ima puno kapaciteta.
Možeš li pojasniti što vam predstavlja etiketa neformalnog umjetničkog kolektiva? Kako ste se odlučili na takav tip organizacije i kako je on utjecao na odabir radnog prostora?
Trenutno imamo super prostor, u prizemlju je studio za rad koji funkcionira kao mjesto okupljanja za umjetnike i publiku, a u podrumu imamo radionu. Smatramo se neformalnim kolektivom jer spajamo umjetnike koji se inače bave različitim medijima – scenografe, slikare, dizajnere, kazalištarce, filmaše i s njima radimo plakate, a surađujemo i s puno muzičara pa organiziramo slušaonice vinila. Volimo da su izložbe žive, a ne toliko formalne i nastojimo surađivati s autorima koji možda i nemaju toliko iskustva.
Kod grassroots kolektiva mislim da je najvažnije imati strpljenja, svi želimo ugodan život, a uslovi rada su prekarni, nemamo fiksno radno vrijeme, plaću ni legalni odmor. Prema tome kako funkcionira kultura, postao je klišej da stalno upadaš u projektni rad, moraš pisati izvještaje i sve se više kreativno ograničavaš.
Nama je bitno da je proces rada horizontalan, no uvijek netko treba preuzeti odgovornost pa nastaje mala piramida u određenim trenucima što se uglavnom nametne prirodno, prema tome tko zna što bolje.
Kakvim se sve projektima i aktivnostima bavite i s kojom publikom ili sudionicima računte? Oslanjate li se primarno na suradnje s umjetnicima ili ste više otvoreni prema lokalnim/regionalnim zajednicama?
Trudimo se biti aktivni non-stop, od štampanja uživo za razne udruge, inicijative ili kao podrška za nove ideje. Vrlo često nosimo opremu sa sobom da možemo održati radionicu za monotipije [jedinstvenog otiska]. Kod tih procesa nam se sviđa i to što nekad krajnji rezultat nije predvidiv i ne bude onakav kakvim smo ga zamišljali, volimo slučajne pogreške.
Od suradnji bih izdvojila projekt Turbulator, gdje smo s Matrijaršijom i tri velike štamparske kuće – Arrara iz Portugala, La “S” Grand Atelier iz Belgije i Le Derniere Cri iz Marseilla. Za nas je ova suradnja puno značila i potaknula je nastavak našeg rada, a rezultati tih suradnji prezentirat će se na velikoj izložbi povodom zatvaranja ovogodišnjeg festivala Novo Doba.
Držimo i rezidenciju nazvanu prema napuštenom selu Papradište na Mokroj planini. Tamo se nalazi planinarski dom koji vodi eko-grupa Green power, aktivisti koji su uspjeli zatvoriti jednog od najvećih zagađivača u mjestu Veles. S njima surađujemo na radionicama monotipije. Nadamo se da će Green power uspjeti sačuvati dom, ovo je zadnja godina kad imaju koncesiju, a rezidencije koje u ovom domu radimo sa djecom i odraslima vrlo su nam prioritetne i značajne za naš identitet.
U procesu tiskanja sudjeluju i autori ili samo vi?
Kod tiskanja uvijek želimo da je autor prisutan i da zajednički radimo na bojama i prođemo kroz različite varijacije iste ideje. Produkciju dijelimo prema standardnim pravilima, a autorske radove kasnije prikazujemo na sajmovima i festivalima grafike, stripa i animacije.
Taj susret koristimo i kao priliku da predstavimo knjige, plakate i radove autora koje smo producirali, a i da gledamo što ima novo kod naših kolega kako bi se umrežili, razmijenili iskustva, što utječe na razvoj inspiracije kod nas i autora, a može služiti za ohrabrenje i kao poticaj na stilski izlazak iz vlastite komfor zone.
Možeš li ukratko opisati proces sitotiska? Kakvu opremu koristite u svom radu i koliko je bilo zahtjevno doći do materijala i resursa koje koristite?
Proces tiskanja podrazumijeva korištenje filma, tj emulzije osjetljive na svjetlo, zatim stvaranje neke slike ili uzorka koji se mogu umnožavati. Cilj je grafike za kolektiv taj da putuje i prenosi poruke – u našem slučaju to je prihvaćanje i stvaranje boljih uslova za život kroz angažirane suradnje. Imali smo sreću da smo u naslijeđe dobili masu za sitotisak od profesora i suvremenog umjetnika Dušana Pečinka, koji je u svom radu također koristio sitotisak. On je prepoznao naš rad i ostavio nam u naslijeđe svoju mašinu. Time nam je olakšao proces, mi koristimo poluautomatski stol koji nam omogućava da štedimo leđa, ali nemamo sušaru, tako da kod sušenja radova nakon tiskanja improviziramo, a nemamo ni pravilnu kadu za pranje sita, ali bit će. Grafika nije trauma, ona traži posvećenost, dosljednost i strast.
Materijale financiramo prodajom radova, samoodrživi smo i ne postoje neki veći projekti kojima se financiramo, nego podrškom scene i publike.
Planirate li koristiti i druge, slične tiskarske tehnike npr. eko tisak (tisak bilja) i kako se one uklapaju u vaš dosadašnji rad?
Tiskom bilja (monotipijama) se bavimo, a čak smo eksperimentirali sa prirodnim bojama od kave, borovnica, kopriva i crnim čajem. Materijale smo gnječili i trudili se što više ih procijediti. Taj nam je proces bio baš zanimljiv i iako smo bili skeptični oko trajanja boja, one su i danas postojane na radovima otisnusnutim 2018. godine.
U našem radu držimo do dobrobiti za sve članove: zdrave vode, dobre hrane, dobre glazbe i društva u kojem se cijene tijelo i čovjek kao cjelina. Radimo na odnosu njegovanja zajedničkih dobara. U svakoj boji ima malo krvi, malo plača, malo smijanja, to su sve intenzivni procesi puni ljubavi u kojima nikad nije dosadno, ali je potrebno puno truda i strpljenja.
ObjavljenoObjavljeno
