Tema Sedmu festivalsku međunarodnu izložbu glitch arta /’fu:bar/ umjetničke organizacije Format C čini preko petsto digitalnih djela sto četrdeset i devet umjetnika, umjetnica i kolektiva iz četrdeset i četiri zemlje svijeta. Nakon listopadske multimedijske izložbe dostupne u prostoru Francuskog instituta u Zagrebu, online postav ostaje dostupan do kraja godine. Izgradnja ovog virtualnog izložbenog prostora kroz kodiranje i programiranje, mapiranje i 3D oblikovanje prostora, uz primjenu fotogrametrije na prostoru u potresu oštećenog doma /’fu:bar/ festivala – AKC Medike, trajala je dvije godine.
Kustosi_ce dijela ovogodišnjeg postava su Zoe S. a.k.a. Ras Alhague, jonCates, Kaspar Ravel te Dina Karadžić i Vedran Gligo. Karadžić i Gligo su iz velikog broja prijava prihvatili sve koji su pratili temu i propozicije izložbe, nakon čega su gostujući_e kustosi_ce i odabrali kolekcije kojima su se bavili i oblikovali u vlastite kustoske koncepte.
S gostujućim kustosi(ca)ma ra Zoe S. a.k.a. Ras Alhague, jonCates, Kaspar Ravel razgovarali smo o njihovim konceptima, ali i razvoju višegodišnjih veza s /’fu:bar/ festivalom, značenju glitch estetike u suvremenoj umjetnosti, kao i temi ovogodišnjeg festivala koja je obuhvatila i kontekstualizaciju raznih oblika održivosti digitalne umjetničke prakse.
U ovogodišnjem izdanju imate kustosku ulogu, ali vaše veze s /’fu:bar/ festivalom uključuju i prijašnja izdanja. Kako biste opisali razvoj te povezanosti s festivalom, ali i s fizičkim i virtualnim prostorom Medike?
ZS: Sudionica sam /’fu:bar/ festivala od 2016., čini mi se. Dolazak u Zagreb postao je vrhunac godine i jedan od najiščekivanijih događaja. I dok je za mene značajan na osobnoj razini, postoje i razlozi zbog kojih je to najdugovječnije glitch art događanje na svijetu. Bilo online ili offline, svake godine okuplja mnoštvo ljudi iz raznih zemalja, otvarajući tako sve više mogućnosti povezivanja za sve sudionike. Posljednja dva izdanja održana su uglavnom online. Ne samo zbog COVID-a, već i zbog potresa u Zagrebu koji je Mediku pretvorio u sigurnosni rizik. Tužno je promatrati kako je stanje sve gore i gore zahvaljujući zanemarivanju od strane grada. Na neki se način to odrazilo i na izgled ovogodišnje online replike prostora. Uživam u ideji da internetski prostor postaje sve više polomljen i glitchan, što duže fizička Medika prolazi bez ikakvih popravaka.
jC: Moje sudjelovanje u najdugovječnijem glitch art festivalu /’fu:bar/:
umjetnik u 2015. s radom (k)NEW.ERR▷ (2013.),
govornik u 2017.,
(AKA glitchActual) (2017.)
i umjetnik s radom 
(Raw Archive).
Na posebnom izdanju /’fu:bar/ festivala 2018. U 2019 /’fu:bar/ je ugostio europsku premijeru mog glitch vesterna 鬼鎮 (Ghosttown), a u 2021. predstavio sam kustoski koncept naziva Cyberpsychedelic Abstraction in the World of Glitch!
KR: Glitch zajednica uvijek je bila prilično čvrsto povezana. Ljudi sudjeluju kao umjetnici, sudionici konferencija, moderatori radionica, ali i kao javnost, spontano pomažući oko offline i online sitnica kako bi pomogli festivalu. Uvijek je bilo ovako, stoga mi je pomaganje u formalnijim uvjetima ove godine bilo potpuno prirodno, pogotovo jer sam tim i mjesto održavanja, bilo offline ili online, uvijek osjećao obitelji i domom.
Vaša početna pozicija kustos(ic)a /’fu:bar/ 2021. bila je širok izbor radova koje su za ovogodišnje izdanje izabrali Vedran Gligo i Dina Karadžić. Možete li opisati svoj proces odabira koji je doveo do kolekcija s kojima ste kasnije radili?
ZS: Nakon što sam se upoznala s prijavama, shvatila sam da ima dosta imena koje sam ranije vidjela na društvenim mrežama, točnije kroz grupu Glitch Artists Collective. To je ogromna zajednica s kojom sam prilično upoznata i s kojom sam povezana od 2014. Mislila sam da je to dobra prilika za razgovor o njezinoj povijesti, umjetnicima koji su u nju uključeni i ljudima koji su je izgradili.
KR: Odabrao sam neke od umjetnika koje već dosta godina pratim na internetu. Oni su umjetnici čiji mi je rad vrlo blizak, ali me također intrigira. Često u djelima o kojima biram govoriti, postoji i vrlo neobičan tehnički motiv složeno vezan za nenametljiv oblik figurativne poezije.
jC: “Novi susreti, s ekipom čiji rad mi je bio nov, posebno su važni za moj kustoski pristup. Ovaj tekst postoji kao moj doprinos kustoskom procesu, moje promišljanje o glitch umjetnicima s čijim sam se radom prvi put susreo ove godine. U ovom tekstu govorit ću o radu Allison Tanenhaus i Estebana Gutiérreza. Organizirat ću ovo troje umjetnika u okvir, ideju, koja služi kao naslov ovog teksta: Cyberpsychedelic Abstraction in the World of Glitch!”
Koje su bile dodirne točke u vašim konceptima? U kojoj ste mjeri surađivali i/ili utjecali jedno na drugo?
jC: Zoe, Kaspar i ja blisko smo surađivali s Dinom i Vedranom. Sastajali smo se tjedno kako bismo razgovarali, a između sastanaka slali e-poštu/čavrljali. Jako se dobro znamo tako da smo brzi i dobro se razumijemo.
ZS: Blisko smo surađivali i imali tjedne sastanke kako bismo razgovarali o napretku i pripremama. Razgovarali smo i o nekim potencijalnim projektima izvan festivala, kao i o budućnosti /’fu:bara/.
KR: Mislim da su se svi složili oko temeljnih principa i ključnih ideja procesa selekcije. Posljednjih desetak godina zajedno smo kurirali na internetu, tako da je sve poznato. Osim toga, nije bilo složenosti koju nosi ograničeni prostor za izlaganje ili tiskanje nekih radova. Ove dvije stvari obično otvaraju najviše pitanja.
Glitch glazba i zvuk kontinuirano su prisutni u ovom izložbenom prostoru i u interakciji su sa zvukovima pojedinih radova. Jeste li i na koji način utjecali na soundscape ove izložbe?
jC: Nisam bio uključen u odabir zvuka/glazbe.
KR: Ja ne!
ZS: Iako nisam bila odgovorna za predizbor, uključila sam glazbu u vlastito vodstvo jer je jedan od prijavljenih audio radova (BLESSED/CURSED) nastao u suradnji s mnogo ljudi iz Glitch Artists Collective. Slično kao i sam GAC, on predstavlja široku paletu umjetnika i žanrova. To je po meni vrlo kvalitetna suradnja, dobro sastavljena i masterirana.
Što mislite da definira estetiku glitcha kao ključni element suvremene digitalne umjetnosti?
jC: Zašto je glitch važan za suvremenu umjetnost? Medijska umjetnost je suvremena umjetnost. Glitch Art je važna utjecajna kategorija novomedijske umjetnosti. Doživljavamo glitch, glitcheve i estetiku glitcha u gotovo svim aspektima našeg tehnosocijalnog vremena.
KR: Nisam siguran da razumijem pitanje, ali suvremena digitalna umjetnost treba glitch art da bi bila relevantna. Ne možemo samo stvarati umjetnost slijedeći smjernice koje su nam dali softverski inženjeri, postoji vrijeme kada se moramo odvojiti od toga i dobiti inspiraciju od ispod slojeva naših korisničkih sučelja. Glitch umjetnost je jedan od tih načina na koji umjetnik može preispitivati svoj proces stvaranja.
ZS: Čvrsto vjerujem da će, dok god nam se pružaju nove tehnologije koje možemo kvariti, glitch art postojati. Možda pod različitim imenima i oblicima, ali koncept će prevladati i tehnologije koje je napravio čovjek uvijek će biti uništive. Ne mogu baš predvidjeti koliko će se politička klima promijeniti u budućnosti, ali teško je zamisliti svijet u kojem umjetnici ne bi htjeli nešto pokvariti.
Tema ovogodišnje izložbe bila je usmjerena na dokumentiranje, kontekstualizaciju i širenje različitih oblika održivosti digitalne umjetničke prakse. Ako se vratimo osnovama, koje je značenje održivosti u digitalnoj umjetnosti i što je po vama za nju najveća prijetnja?
ZS: U određenom smislu, teško je zamisliti bilo što kao prijetnju digitalnoj umjetnosti u svijetu koji gutaju kapitalizam, divovske korporacije i klimatska kriza. Pogotovo usred globalne pandemije. Mislim da smo već duboko zaglibili u tu distopijsku budućnost na koju su nas upozoravali holivudski filmovi. Moglo bi se tvrditi da je u svijetu kibernetičkog nadzora i algoritama za samoučenje, koji se stalno razvija, digitalna umjetnost sklonija cenzuri i eliminaciji nego nedigitalna. Ali u isto vrijeme, te vrste prijetnji su ono što potiče ljude da stvaraju umjetnost koja se bori protiv njih.
KR: Održivost u digitalnoj umjetnosti za mene je pronalaženje metoda za stvaranje/kuriranje/izlaganje/prodaju/… koje će funkcionirati za danas i sutra bez nanošenja štete ili ometanja bilo koga ili bilo čega. U području digitalne umjetnosti, sve to može izgledati vrlo apstraktno, ali mnoga velika pitanja koja su relevantna u fizičkom svijetu također su relevantna i ovdje. Na primjer, tržište kolekcionara digitalnih umjetnina i veliki skok NFT-a, koji smo vidjeli prošle godine, otvaraju ozbiljna pitanja o održivosti u vrlo različitim područjima, od vlasništva do očuvanja ekosustava našeg planeta. Najznačajnija prijetnja tome smo mi sami jer nisu svi zainteresirani za održivi dizajn, a mnogi će dati prednost osobnom probitku.
jC: Jedan od načina da se govori o prijetnjama je da se govori o nama: mi smo prijetnje, a također radimo na održivosti, tj. putem načina dostupnosti, arhiviranja i dijeljenja resursa.
Mi smo prijetnje jer mi, ljudi, uzrokujemo duboke probleme u ovim tehnosocijalnim vremenima. Također iz mog teksta koji sam napisao za festival: “Antropocen ove četvrte industrijske revolucije (ili drugog doba strojeva) karakteriziraju naše intervencije u nekoć prirodne svjetove. Generiramo klimatske katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem koje preslaguju fizički svijet. Imamo neprestano promjenjive odnose s ne-ljudskim sustavima koje smo izgradili, ali koji su sada postali previše složeni i autonomni da bismo ih razumjeli.”
Zapravo, ovo pre-složeno-za-razumijevanje izvor je pojma glitch u suvremenoj upotrebi. “Glitch” je popularizirao takozvani “američki svemirski program”. U kontekstu NASA-e (nacionalna uprava za aeronautiku i svemir, savezna agencija u nacionalnoj državi sada poznatoj kao Sjedinjene Države), znanstvenici i astronauti su počeli koristiti taj izraz da opišu svoja iskustva s elektronikom koju su izgradili, ali više nisu mogli razumjeti.
U kombinaciji smanjivanja (minuaritization), u kojoj elektronički sklopovi postaju iznimno mali, i cjelokupnog procesa usložnjavanja (complexification), kojim su elektromehanički sustavi postajali sve kompliciraniji, ljudi više ne mogu identificirati specifične izvore problema ili pogrešaka. Oni su te događaje nazvali “glitchevima”.
Ljudi su dizajnirali ovu elektroniku za vojne svrhe, poput putovanja u svemir. Ljudi su izgradili te sustave da budu toliko složeni, a opet tako krhki ili “skloni greškama” da su zasjenili sposobnost ljudi da ih razumiju ili opisuju pogreške (ili njihove izvore) specifičnim tehničkim terminima. Stručnjaci, znanstvenici, programeri, astronauti, inženjeri i vojno osoblje dali su nam ovo značenje pojma “glitch” kao oblika sistemske dvosmislenosti.
Evo jednostavnijeg i izravnijeg odgovora: greška je naš materijal i ponekad glitchevi uzrokuju ozbiljne stvarne probleme, a ne samo simboličke pogreške. Volim glitcheve i također poštujem utjecaj glitcheva. Tehnološka krhkost koju sam spomenuo ranije (kao izvor pojma glitch) susreće se s ljudskom slabošću u umjetnosti glitcha, umjetnosti iznenađenja, daru koji nam je dan kroz načine na koje se naši tehnosocijalni sustavi otimaju kontroli.
Tekst je dijelom suradničkog temata umjetničke organizacije Format C i Kulturpunkta o temama glitch umjetnosti.
ObjavljenoObjavljeno
