

Margareta Sinković je mlada plesna umjetnica koja je prošle godine završila studij izvedbenog smjera suvremenog plesa na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. S njom smo razgovarali o radnim uvjetima na plesnoj sceni u Hrvatskoj nakon završenog studija plesa te izazovima s kojima se mladi izvedbeni umjetnici mogu susresti u tom polju.
Nedavno si završila preddiplomski studij izvedbenog smjera suvremenog plesa na ADU. Kakve su mogućnosti daljnjeg obrazovanja plesača nakon akademije s obzirom da trenutno nema programa diplomskog studija, predstavlja li taj nedostatak ograničenje u vašim mogućnostima rada?
Nakon završetka preddiplomskog studija, neki se odlučuju za upis diplomskog studija izvan Hrvatske ili upis nekog drugog smjera na ADU koji je blizak suvremenoj plesnoj umjetnosti, npr. studij dramaturgije izvedbe ili produkcije. Međutim, puno je češće da se mladi plesači usmjeravaju na ulazak na scenu te da kroz rad dalje istražuju svoje interese. Nerijetko je slučaj da se na inozemnim MA studijima orijentiranima na izvođenje ili koreografiju traži već određeno radno iskustvo, sudjelovanje na projektima ili realizacija vlastitih autorskih radova u kojima postoji neki izražen smjer prema kojem plesni umjetnik ili umjetnica gravitira te im tako diplomski studij služi kao mjesto gdje taj interes mogu još dodatno pojasniti, rafinirati. Prema tome ne bih rekla da taj nedostatak trenutno predstavlja prepreku u dobivanju posla.
Kakvi su radni uvjeti u suvremenom plesu u Hrvatskoj, što bi izdvojila kao najveće poteškoće pri ulasku u profesionalni rad, a koji su najveći izazovi održavanja u polju?
S obzirom na to da sam tek prije par mjeseci završila Akademiju i upravo sam u razdoblju traženja svog ulaska na scenu, teško mi je govoriti na temelju vlastitog iskustva o održavanju u polju i općenito problemima scene. Netko tko je aktivniji na sceni mogao bi puno bolje pojasniti poteškoće s kojima se plesni umjetnici susreću. Ipak ono što vidim kao najveći problem svakako je nedostatak samostalne institucije za ples, nedovoljno financirani projekti, posebice mladih umjetnika koji vrlo često rade i za manju cijenu jer žele iskoristiti priliku, kakva god ona bila, a kada se projekti i realiziraju, imaju malen broj repriza upravo iz financijskih razloga. Ono što predstavlja poteškoću pri ulasku u profesionalan rad je svakako nesrazmjer broja profesionalnih plesača i plesačica koji izlaze s akademija i realnih radnih mogućnosti. Na samim počecima, potrebno je vrijeme da se rad mladih ljudi prepozna, da postanu vidljivi. Ukoliko netko ima afinitet prema autorstvu, prilikom prijavljivanja prvih vlastitih projekata postoji mogućnost da oni neće proći na natječaju jer je uz velik broj prijava logično da će prednost imati etablirani umjetnici čija je kvaliteta rada već prepoznata. Jedino rješenje koje mladi autori imaju za to je prema mojem mišljenju upornost. Ne treba odmah odustajati od svoje ideje zbog prvog neuspjeha – nerealno je očekivati da ćemo odmah po završetku studija svi dobiti jednaku priliku za rad uz toliki broj izvođača i autora. Ono što je problem za izvođače je mali broj audicija za sudjelovanje u projektima, predstavama. Kada se i objavljuje javni poziv za audiciju, u trenutnim uvjetima za plesače u Hrvatskoj ne možemo očekivati da će se tražiti cijeli plesni ansambl. Projekti koji se rade obično traže nekoliko izvođača/izvođačica, a ponekad je u pitanju i solo forma te prolaze oni koji u tom trenutku najbolje odgovaraju onome što se za određeni projekt traži.
Plesu je potrebna specifična infrastruktura. Koliko joj je lako pristupiti iz perspektive mlade umjetnice i kako misliš da bi trebalo riješiti nedostatak samostalne plesne institucije?
Uz suvremene plesne umjetnike često se veže atribut snalažljivosti te je to snalaženje vidljivo upravo u pronalasku prostora za rad. Činjenica je da je dostupnost dvorana Zagrebačkog plesnog centra koji bi trebao biti centralno mjesto plesnih umjetnika vrlo vremenski ograničena zbog velikog interesa i održavanja drugih programa. Kreiranje umjetničkog djela proces je koji uključuje istraživanje, pokušaje i pogreške da bi se naposljetku došlo do idealnog rješenja koje podržava ideju, a takvi procesi zahtijevaju određeno vrijeme. Privilegija vremena kod nas nažalost ne postoji upravo zbog nedovoljnog prostornih kapaciteta. Često se umjetnici odlučuju za druge prostore, bilo kazališne ili nekazališne na drugim lokacijama u svrhu održavanja probi. No, osim vremena potrebna je i adekvatna tehnička opremljenost, što nije svugdje omogućeno. Opcija za rad na projektima su i rezidencijalni programi na koje se možete prijaviti, od kojih neki jesu usmjereni upravo na rad mladih umjetnika.
Upravo je aktualno da se u potrazi za mogućim rješenjem dosadašnjeg problema plesne institucije unutar redova struke pojavio prijedlog potencijalnog modela institucije u javno-civilnom partnerstvu. Unutar takvog modela, scena bi imala mogućnost upravljanja ustanovom, kreirao bi se program koji bi proizlazio iz potreba scene u određenom trenutku, osim centralnog mjesta postojala bi mogućnost suradnje s drugim izvedbenim prostorima gdje bi se mogao odvijati program te bi se izbalansirale potrebe profesionalnih plesača i njihovog istraživačkog rada te edukativnih sadržaja za amatere i razvoj publike. Zasad mi kao mladoj umjetnici to zvuči prilično idilično i čini mi se kao dobar smjer kojim bi scena mogla ići. Međutim, ova inicijativa je u vrlo ranoj fazi te postoji niz stvari koje se moraju raspraviti da bi se uopće to iznio kao službeni prijedlog, a kamoli realizirao.
Pandemija je posebno teško pogodila izvedbene umjetnosti. Kako je utjecala na tvoj rad i u kojoj mjeri si ga uspjela prilagoditi novim uvjetima?
Za vrijeme studiranja smo kao generacija prošle iznenađujuće dobro s obzirom na sve okolnosti. Najviše nas je pogodio sam početak pandemije za vrijeme karantene kada je sva nastava prešla u online oblik te se svatko morao snalaziti unutar svojih privatnih prostora. Rad u dvorani s grupom ljudi jednostavno se ne može ničim zamijeniti. Srećom smo pred kraj godine dobili dopuštenje za održavanjem nastave uživo zbog specifičnosti studija, što se nastavilo i godinu poslije. Naravno, s određenim mjerama, nošenjem maski, dezinficiranjem dvorana nakon svakog sata te vrlo smanjenim brojem publike na ispitima. Nažalost smo izgubili mogućnost susreta s nekim gostujućim pedagozima čiji je dolazak bio spriječen zbog epidemiološke situacije te nam se jedan projekt prebacio s druge na treću godinu, što nam je odužilo studiranje. Izuzev toga, uspjele smo odraditi sve svoje obaveze i realizirati završne radove unutar svojeg polja interesa. Sada nakon studija vodim tečajeve izvan Zagreba i, osim malog broja ljudi, problem su izolacije zbog koje polaznici ne mogu kontinuirano pohađati satove, ali uspijevam to nekako održavati. Svjesna sam situacije i pokušavam ostati strpljiva i optimistična spram onog što slijedi.
Objavljeno