Kritika Povodom obilježavanja 25 godina djelovanja Plesnog centra TALA i otvaranja novoopremljene dvorane, u prosincu 2025. u TALA PLE(j)Su održan je program pod nazivom TA-LAjt 25. U sklopu programa, a u čast oblikovatelju svjetla i dugogodišnjem suradniku Miljenku Bengezu, pripremljena je svjetlosna instalacija kojom su rekreirane njegove metode i radovi, a izvedbena dvorana preimenovana je u Dvoranu Miljac.
TALA je kroz četvrt stoljeća rada obilježila i redefinirala nezavisnu plesnu scenu, a kroz svoje programe nastavlja odgajati generacije polaznika_ca, umjetnika_ca i publike. O samim počecima djelovanja, prostorima koje su naseljavale te brojnim izazovima i postignućima, razgovaramo s jednom od osnivačica, Larisom Lipovac Navojec i voditeljicom umjetničkih programa Ivom Nerinom Sibilom.
Obje djelujete na plesnoj sceni više od 25 godina. Kakva je bila situacija krajem 1990-ih i početkom 2000-ih na sceni u Hrvatskoj, odnosno iz čega je proizašla potreba za osnivanjem umjetničke organizacije kao što je TALA?
Larisa: S obzirom na to da smo i Tamara Curić i ja studirale vani, bile smo nekako, recimo, zaražene time kako se to i u kojim uvjetima radi vani, to smo si priželjkivale i ovdje na našoj sceni. Nakon rata bilo je pomanjkanja svega pa tako i prostora za rad, prostora za izvedbu, bilo je pomanjkanje autora i uopće uvjeta da se mladi autori pokrenu na tržištu. Postojala je jedna strukovna škola, Škola suvremenog plesa Ane Maletić i dva velika ansambla, Studio za suvremeni ples i Zagrebački plesni ansambl. Ja sam otišla na studij u New York s namjerom da se vratim i promijenim ovdje stvari. U meni je oduvijek postojao taj neki pokretački motor.
Iva Nerina: Ja sam počela plesati još za vrijeme Jugoslavije, kasnih 1980-ih, tako da pripadam generaciji koja je rasla na Eurokazu, Tjednu suvremenog plesa… Bila je to živa, progresivna, avangardna scena sa snažnim studentskim centrom. Kada sam se sredinom 1990-ih vratila u Zagreb sa studija u Engleskoj, bilo je stvarno teško. Neki kontinuiteti su preživjeli i počele su nove inicijative, ali nije još bilo samostalnih organizacija niti mikro struktura niti “know how” kako voditi projekte kao danas. Kad su Tamara i Larisa rekle: “Ajmo napraviti svoju platformu…”, to je bila bomba.
Larisa: Platforma mladih koreografa, kasnije Platforma HR, pokrenuta je prije same registracije umjetničke organizacije, prvo kao pilot projekt koji je trajao jedan dan. Kada smo vidjele da funkcionira, da postoji potreba, želja, da je interes tu, krenule smo hrabro razvijati i projekt i organizaciju. Puno smo razgovarale, osluškivale potrebe scene. Shvatile smo da smo sposobne napraviti nešto novo i korisno te na taj način doprinijeti razvoju suvremenog plesa.
Iva Nerina: One su prve osnovale organizaciju, imale statut. I počele su otvarati nove prostore. Prvi je bio…?
Larisa: Westin. Mi smo na bazenu Westina vodile aqua aerobik da bismo mogle dobiti plesnu dvoranu na dva sata. U biti smo odmah htjele smjestiti ples u neki prostor. Čeznule smo za prostorom u koji možeš ući, boraviti u njemu, razvijati projekte, prostorom koji ima uvjete za rad i izvedbu. Zato smo od početka nomadski naseljavale prostore, prvi je bio Westin, drugi Tvornica dugmadi, treći prostor Vjesnika na Odranskoj i sada je naš četvrti ovaj prostor, TALA PLE(j)S u Radničkoj.
Koliko je i u kojem pogledu osnivanje Plesnog centra TALA bilo značajno za plesnu scenu u Hrvatskoj početkom 2000-ih?
Iva Nerina: U tom trenutku, ako nisi bio član ansambla, nisi imao gdje vježbati. Upravo su Tamara i Larisa pokrenule novu ideju kako se okupljati u plesnoj zajednici, a nakon njih je to nastavila ekscena na jedan drugačiji način. Njihova inovacija bila je ta ideja da možemo imati vlastiti prostor i ne u potpunosti ovisiti o institucijama ili trenutnoj kulturnoj politici. TALA je uvijek bila tu kao mjesto stabilnosti, mjesto podrške i mjesto gdje se ideje i projekti mogu slobodno pokrenuti i izgraditi.
Larisa: To je valjda uvijek tako na obljetnice, jer inače ne razmišljaš koliko doprinosiš, samo radiš, svi mi samo idemo i proizvodimo. Ali sad kad razmišljam, otvoreni prostor koji smo stvorile, u kojem su svi dobrodošli bez obzira na estetike, različitosti i politike, bio je nužan. Trenutni naziv TALA PLE(j)S definira našu 25-godišnju misiju, u nazivu imamo PLES i PLEJS (mjesto), odnosno prostor za ples koji udomljuje i daje podršku umjetnicima, djeci, mladima i odraslima te razvija njihove kreativne kapacitete.
To je tada bilo jedino takvo mjesto?
Larisa: Još uvijek je. Nema drugog mjesta koje funkcionira na način da nudi podršku u punom smislu, od ureda koji mogu koristiti različiti subjekti do infrastrukture i dvorana za rad, proces te izvedbu, edukacije i savjetovanja. Dakle, prijepodne je prostor na raspolaganju nezavisnoj sceni. Imaju siguran i pozitivan prostor za rad. Imaju izvedbenu dvoranu gdje mogu izvoditi ono na čemu ovdje rade ili dolaze umjetnici koji samo izvode svoje predstave, to Nerina kurira. A onda u poslijepodnevnim satima počinje edukacija koja je uvijek bila motor plesnog centra. Djeca, mladi i odrasli koji kroz plesne treninge, radionice i edukacijske aktivnosti razvijaju svoje kreativne potencijale. Mogu se baviti plesom rekreativno ili profesionalno, naša su publika i podrška te snažna zajednica.
Teško je odgojiti i zadržati kazališnu publiku, mi se stvarno trudimo. Imamo programe razvoja publike koje je Nerina pokrenula, da i roditelji koji vode dijete na ples budu direktno ili indirektno zaraženi plesom, da dođu na neku predstavu, da se uključe, da ta djeca koja su tu na edukaciji ostanu u plesu, upisuju strukovne škole, odlaze na akademije. TALA je uvijek bila nekako drugačija i jedinstvena po tom pitanju.
Tijekom 25 godina TALA se selila četiri puta. Koliko je model nomadskog naseljavanja prostora zahtjevan? Svaka selidba je zahtjevna, ali čini mi se da je selidba cijelog jednog plesnog centra koji ima polaznike_ce, rezidente_ice i publiku posebno zahtjevna.
Larisa: Kad smo znale da trebamo u novi prostor, bilo bi nam jako stresno. Prvo trebaš naći novi prostor, preseliti sve stvari, trebaš izgraditi taj isti prostor. Meni bi bilo lakše da sam imala građevinsku firmu. Sve sam naučila o baušteli. To je jedan takav lom u srcu i duši kad napuštaš jedan prostor, ulaziš u drugi. Neizvjesno je, ne znaš hoćeš li uspjeti. Moraš početi graditi praktički iz nule. Ali svaka nova selidba nam je donijela još više mogućnosti. Ne znam od kud nam uopće snaga za to nomadstvo. Kad sam prvi put došla ovdje u TALA PLE(j)S, rasplakala sam se. Hala od 600 kvadrata, prazna, što sad, opet graditi? I evo imamo opet neku novu predivnu priču.
Koji su izazovi trenutne lokacije na Radničkoj cesti?
Larisa: Kad su ljudi počeli ulaziti u ovaj prostor, rekli bi pa ovo je New York ili Berlin. Mi smo adaptirali prostor od poda do stropa da ljudima i umjetnicima bude ugodno. Tako da imamo reprezentativan prostor. Unatoč tome, moramo intenzivno raditi na vidljivosti jer se nalazimo u poslovnom kvartu, a mi se bavimo kulturom. Ljudi ne očekuju takav jedan multifunkcionalni izvedbeni prostor ovdje.
Iva Nerina: Iz mog iskustva rada ovdje posljednje tri godine, ovaj prostor je zaista zahtjevan. Jedna razina rada je održavati visoku kvalitetu umjetničkih programa, pratiti što je važno u suvremenoj izvedbenoj umjetnosti, što donosi novu vrijednost. S druge strane je pitanje na koji način ovaj prostor kapacitirati do maksimuma, koja je specifična logika održivosti koju ovaj prostor traži. Nije lako dovesti publiku na ovu lokaciju, Radnička nije “usput”. Stalno je pitanje kako i koje programe kreirati i producirati, za mlade, za djecu, a da ljudi stvarno dolaze, da interes bude postojan.
TALA ima edukativne programe, rezidencijalne programe, kao i cjelogodišnji izvedbeni program. Ona je mjesto za sve generacije, za amatere i profesionalce, izvođače i publiku. Na koji način usklađujete tu količinu raznovrsnih programa?
Larisa: TALA se od početka čvrsto definirala kroz tri programske linije. To je edukacija i plesna škola, onda festival koji se naravno transformirao kroz godine u skladu s potrebama naše plesne scene i zatim treća linija u koju smo prvo krenuli s autorskim produkcijama predstava, a onda kasnije i koprodukcijama te produkcijama tuđih predstava. Od početka smo kroz festival gradile i mrežu partnera, krenule smo prvo s individualnim, odnosno pojedinim zemljama, festivalima i razmjenama. Htjele smo našim mladim umjetnicima omogućiti da ne prezentiraju rad samo ovdje, nego i vani, tako da smo se počeli umrežavati. Educirali smo se za pisanje europskih projekata, 2013. smo dobili prvi europski projekt Life Long Burning, tada smo se u biti počeli intenzivnije nuditi i na inozemnom tržištu.
Što vam je donijela ta raznovrsnost?
Larisa: Čini mi se da nekako vrijedi to pravilo, još i danas, u toj našoj izvedbenoj umjetnosti, a to je što si svestraniji to ti je bolje i lakše preživjeti na tržištu. Nama je od početka raznovrsnost TALE bila jasna, našim kolegama i ljudima oko nas nije, tek nakon deset godina Platforme smo u biti dobile priznanje. Kad sam došla iz New Yorka, uključila sam se u reality show na televiziji. Naši prvi novci, za prva tri mjeseca najma u Tvornici dugmadi, plus prvo kupovanje poda i ogledala išli su iz tog komercijalnog projekta. Dobila sam posao kao stručni žiri, Tamaru sam uključila kao asistenticu koreografije, tako da smo mi u tom projektu zaradile neke prve ozbiljnije novce i investirale ih u umjetnost i to nam je ostao model.
Kolege su nas znali pitati kako uspijevamo umrežavati umjetnički i komercijalni sektor, danas bi se reklo da je to poduzetništvo u kulturi. Sve to što smo osmišljavale i danas osmišljavamo je ispred naših kulturnih politika. To je zanimljivo s TALOM, što smo mi uvijek bili samoodrživi.
Iva Nerina: Ono što je nevjerojatno kod TALE i tog modela samoodrživosti je da su pare koje su uspjele zaraditi komercijalnim poslovima ulagale nazad u organizaciju, a time u scenu. Ne u sebe. To je jedinstveno.
Larisa: Nisam si kupila ništa, u najmu sam, u stanu, nemam vikendicu, kuću na moru. Imam ovo, ovo je prostor kojih bih voljela da možemo kupiti. Da ga kupimo i kad odlučimo otići u mirovinu, ostavimo ga sceni. S tim bih voljela umrijeti. Da, to je kapitalizam, što smo kapitalizirali? Za sebe ništa, a za scenu ja mislim puno.
U odnosu na početak 2000-ih, što smatrate najznačajnijim promjenama na plesnoj sceni u Hrvatskoj? U kojem pogledu mislite da je mladim umjetnicima_ama danas lakše ili teže?
Iva Nerina: Kod nas je, čini mi se, prijelomno bilo otvaranje plesnog odsjeka na Akademiji, kojemu je isto TALA omogućila prvi prostor. Zanimljivo je promatrati što je to donijelo sceni. To je sigurno profesionalizacija plesne profesije. Doduše, još nema MA programa pa plesači nastavljaju studij na dramaturgiji izvedbe, produkciji, novim medijima, a mnogi odlaze van. No, sam ulazak u plesnu profesiju je danas moguć u Hrvatskoj i puno je lagodniji nego što je bio naš.
Mladi danas ulaze u scenu ili profesiju koja postoji, ali čini mi se da, nažalost, misle da postoji puno više nego što zapravo “postoji”. TALA postoji dok Larisa ulaže ogromnu energiju u nju. I drugi projekti izgledaju kao da postoje kao stabilne strukture, a zapravo ih održava energija i veliki rad vrlo malo osoba. Često razgovaramo o tome kako komunicirati s novim generacijama i uključiti ih u održavanje ovoga što postoji. To nije jednostavno.
Larisa: Ti moraš prihvatiti legacy (ostavštinu). Mi smo osjećali tu nekakvu dužnost, kako bih rekla, gledali smo što je sve postignuto. Naravno, htjeli smo i mijenjati stvari. Starijim kolegama nekad to nije bilo drago, ulazili smo ponekad u konflikte, puno smo razgovarali, ali nismo gazili preko onog što već postoji, nego smo pokušavali to nadograđivati. Uz to, zasukati rukave i raditi 24/7. Mi svi radimo kao da nema sutra. I dalje je to tako, nema vikenda, nema praznika, nema slobodnog dana, jednostavno se radi od 0 do 24. Ne znam da li smo mi napravili medvjeđu uslugu mlađim generacijama. Mi se ubijamo da stvorimo neki projekt, da pokrenemo nešto, da okupimo ljude…
Mi ne želimo raditi bez mladih, nije to za nas, to je za budućnost, ali čini mi se da je njihov stav da a priori očekuju da neke stvari već budu postavljene. Što je meni drago, ali čini mi se da se nekako zaboravlja što je sve potrebno da bi projekt dalje živio, da bi se išlo naprijed, potrebna je i ova naša ludost i upornost i rad, potrebno je i što su svi prije nas postavili, ali potrebna je i ova nova generacija koja diktira potrebe i postavlja trendove. Mi smo svi jedni drugima još uvijek jako potrebni. Moja je nada da će oni shvatiti da trebaju preuzeti ovakav jedan skup svega što mi ostavljamo, da ne kreću iz ničega, nego da nastavljaju taj neki put dalje.
Iva Nerina: Mislim da ne možemo očekivati od ove generacije da ima tu vrstu otpornosti, niti ne treba. Kad se osvrnem na svoj život, 80% mog rada je neplaćeno. Mi ne možemo uzeti bolovanje jer smo još uvijek u tim pozicijama na kojima ako ja ne napravim, nema tko drugi. O tome je potrebno urgentno razmišljati, kako strukturirati posao da on nije vezan za jednu osobu. Mislim da je naša odgovornost sada da se zaista definira što je čije “radno mjesto” jer ako se ovo što smo izgradile ne odvoji hladnom glavom od naših energija i naših osobnih investicija, neće opstati.
Mi smo zaista generacijski nevjerojatno uporne, ponekad mi se čin da ne znam što bismo radile da ne radimo. Život i profesija su potpuno povezani, ali posljedično ove strukture mogu postati dugoročno neodržive. Danas je sve skuplje i sve je kompliciranije. To su neka moja razmišljanja nakon 30, 35 godina koliko radim na sceni, kako sistematizirati i strukturirati, učiniti prenosivim na neke nove ljude.
Larisa: Slažem se, ja se samo stavljam u ulogu mladih, jer svi smo bili mladi, ali napravili smo krucijalne stvari za suvremeni ples i nezavisnu plesnu scenu.
Iva Nerina: Pa izgradili smo ju. Osmislili smo ju.
Larisa: Zato ti kažem, to su krucijalne stvari. To je prostor za rad, prostor za izvedbu, to su bolji uvjeti, dizanje budžeta, stvarno smo se involvirali u politiku. Mene to nikada nije zanimalo, ali ideš, educiraš se, vijeća, radne skupine, protesti, aktivizam, jako smo bili prisutni u tome. Da mi sad odemo u mirovinu, mene zanima, što bi se dogodilo? Ne bih htjela reći da su mladi inertni…
Možda to jest neka vrsta inercije, ali ona sigurno proizlazi iz nečega…
Iva Nerina: Iz svega, iz svjetske situacije, prvo iz kapitalizma. Mislim, mi smo djeca socijalizma, mi smo djeca “par-nepar”, Titovi pioniri, to je bio potpuno drugi osjećaj kolektivizma. Mi smo generacija koja je imala povjerenje u budućnost i tako smo ju i gradili. Danas mladi nemaju budućnost, živi se u apokalipsi. I svatko mora štititi sebe. Svijet je različit, a zajednička odgovornost je susreti se i vidjeti kako dalje. To je zahtjevno, taj intergeneracijski prijenos.
Što mislite da je u biti drugačije kod ove generacije u odnosu na vašu?
Larisa: Pokreću i oni svoje stvari, ali oni funkcioniraju u zajednici kao individue, oni jasno vide sebe, moja potreba je to, moje mišljenje je to i ja krećem od toga. Prvo žele zadržati svoju autonomnost i onda kreću zajednički raditi. Mi nismo tako radili. Imali smo neku drugu vrstu kolektivizma u sebi. Zajedništvo nije bilo jednosmjerno. Željeli smo stvarati s drugima i za druge. Zajedničkim snagama pokretati stvari s mjesta.
Iva Nerina: Toliko se stvari mijenja, svijet se promijenio. Mislim da ne možemo gledati ples izvan puno šireg konteksta. Za mene je u središtu bila i ostala potreba i strast da je baš to život koji želim živjeti, to su konverzacije koje želim voditi, to je to što želim raditi. Nitko nam neće garantirati uvjete da se bavimo suvremenom izvedbenom umjetnosti ili plesom ili bilo kojom umjetnosti ako sami ne držimo laktovima te prostore, simboličke i stvarne, otvorenima. To je svijet u kojem živimo i to je kontinuirana borba, rad i budnost, za budžete, za prostore, za mentalno zdravlje, za pažnju publike. Nitko ne garantira da se taj studij ili taj prostor sutra neće zatvoriti.
Larisa: Jer će netko reći da je nebitan.
Iva Nerina: Sutra netko može uzeti taj prostor, sutra ode u komercijalizaciju.
Uz nadu da će mlađe generacije znati preuzeti sve što će im biti ostavljeno, kako vidite budućnost Plesnog centra TALA?
Larisa: Ja ne volim govoriti o budućnosti, neka Nerina kaže.
Iva Nerina: Razmišljamo što je sljedeći nužan korak za ovaj prostor, u dvoranu se investiralo i sad je fenomenalna, ali nažalost, mi možemo imati predstave samo subotom i nedjeljom, u tom segmentu smo baš limitirani. Cijelo vrijeme smo u osluškivanju, to je kao neka slagalica, između kulturne politike, vizije svakog od nas u timu, povjerenja publike i umjetnika…
Novo u 2026. godini je rast programa za djecu, po čemu je TALA poznata, ali ti programi do sada nisu bili zastupljeni u ovom prostoru. Važni su nam projekti za srednjoškolce, to je vizija TALE kao “omladinskog plesnog centra”, rezidencije i koprodukcije se nastavljaju sada u boljim uvjetima, voljeli bismo imati jaču međunarodnu suradnju, ali to zahtijeva i veće budžete i nove suradnike koji bi se time bavili. TALA tim je sjajan, s Davorkom Škrlec koja vodi ured i administraciju, Sašom Fistrićem koji je tehnički direktor, ali definitivno nam fali ljudi u produkciji. Više programa znači i veći organizacijski tim, veće troškove…
Larisa: Mi smo ovdje ušli u neku dugoročnu priču, ali meni nije izvan glave da za deset godina nećemo kupiti zemljište i izgraditi kazalište, negdje.
Znači sve je moguće.
Larisa: Sve je moguće. Sad trenutno radimo ovo što radimo ovdje, mislim da to dobro radimo. Ovaj umjetničko-kuratorski dio je vrlo važan, da smo u skladu s trendovima, željama i potrebama nove generacije. Jačanje infrastrukturnog sektora i ljudskih resursa je isto jako važno, Svatko treba raditi svoj posao unutar jedne organizacije, svi sektori trebaju biti ojačani. Ljudski resurski, umjetnička programacija i ispunjavanje maksimalnog kapaciteta prostora kroz sve moguće aktivnosti, na sve moguće načine. Treba razvijati kontinuirano i međunarodni segment suradnje koja je nama na plesnoj sceni jako važna jer ti daje referentni kontekst.
I na kraju, što biste rekle, koja je tajna dugovječnosti Plesnog centra TALA?
Larisa: Zasukati rukave i raditi. Puno razgovora, jako nam je važan feedback. Što vi želite, što osjećate, jeste zadovoljni, niste, recite kritiku. Otvorenost za čuti. Spremnost na promjenu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
