

BADco.-ovu predstavu Nemogući plesovi osobitom čini u nju upisana ljubav prema originalnoj izvedbi čikaške skupine Goat Island koja je obilježila začetke njihova djelovanja.
Ove (kompozicije) su namjerno teške toliko koliko sam ih mogao načiniti jer smatram da smo okruženi vrlo ozbiljnim problemima u društvu i skloni smo misliti da je situacija beznadna te da je nemoguće učiniti nešto što bi sve okrenulo kako treba. Stoga mislim da ova glazba, koja je gotovo nemoguća, nudi trenutak prakticiranja nemogućeg.
John Cage
Prije puna dva desetljeća čikaška je izvedbena skupina Goat Island u sklopu kultnog i neprežaljenog Eurokaza izvela predstavu The Sea & Poison, koja je materijal gradila na motivu trovanja u različitim obradama, započevši izvedbu segmentom inspiriranim plesnom epidemijom svetoga Vita. U publici su tada sjedili neki od članova budućeg BADco.-a, čiji osnivač Goran Sergej Pristaš svjedoči da ga se rad toliko snažno dojmio da je vlastitu autorsku poetiku dijelom počeo graditi na pogonu upravo tog “transformativnog iskustva”, koje ga je usmjerilo k drugačijem pristupu izvedbenosti i suvremenom plesu.
Goat Island osnovan je 1987. godine i imao je životni vijek od dvadeset i tri godine kao važna i nadaleko inspirativna kazališna skupina, a ove im je godine rodni Chicago odao počast velikom “semi-retrospektivom” koja je usustavila arhiv njihova rada. U sklopu ovoga događanja nazvanog goat island archive – we have discovered the performance by making it devet je odabranih izvedbenih kolektiva pozvano razviti i prezentirati nove radove, inspirirane pojedinim predstavama Goat Islanda. Zagrebački je BADco. tim povodom u svibnju premijerno izveo rad Nemogući plesovi, domaća premijera kojega se održala na jubilarnoj i posljednjoj Platformi, koja je tom izvedbom proslavila i punih dvadeset godina suradnje s nekim članovima toga kolektiva, na dirljiv način zaokružujući tu mrežu međusobnih podrški, inspiracija i ispreplitanja.
The Sea & Poison, prema riječima samih autora, sastavljen je od “nemogućih plesova, od serija neizvedivih pojedinačnih pokreta povezanih beskonačno kompleksnim uzorcima i formulama, koje predstavljaju izazov ograničenjima ljudskih sposobnosti”, što će činiti osovinu BADco.-ove izvedbe. Izvedbeni je prostor Nemogućih plesova u Hali V Tehničkog muzeja bio omeđen jednim redom stolica i nekolicinom ekrana na kojima se vrtjela snimka originalne izvedbe gostovanja na Eurokazu te je bio isprekidan dodatnim sjedećim mjestima za publiku (“negativnim prostorima”) unutar ocrtanog pravokutnika, poput otočića koji narušavaju koheziju onoga što bi inače bio konvencionalan prostor igre.
Pritom upravo igra prilično točno opisuje prirodu izvedbe, koja se gradi u blokovima, kroz gledateljima vidljive upute koje na notnim stalcima izvođačice Ana Kreitmeyer, Zrinka Užbinec, Nikolina Pristaš i Marta Krešić periodički okreću. Ove su note grupirane pod nemoguća tijela/uvezivanja/modele/dimenzije/eforte/skladove te sadrže upute poput ples blagih skokova čvrsto na tlo, imitacije nemogućih plesova, plesovi zaklonjeni glavom gledateljice ispred… Na takvim nemogućim temeljima izvođačice zatim iskušavaju zadane ne/mogućnosti, stvarajući izvedbeni tekst koji je više izvedbena studija negoli predstava, odnosno beskonačna vježba koja se odvija unutar fiksne i jasne strukture.
Funkcija jezika kao medija u ovome radu od iznimne je važnosti, ne samo zbog korištenih fragmenata Karen Brodine, Juliane Spahr, Johna Cagea i Đure Sedera, nego prije svega zbog utjelovljene činjenice da je jezik jedini prostor u kojemu ne figurira kategorija mogućega/nemogućega. Dok u tekstualnim notama kontradikcije mirno koegzistiraju, plesačka se tijela napinju da “između dva izbora, odaberu oba”. Koreografski vokabular, izveden dijelom iz originalnog komada, nosi prepoznatljiv pečat BADco.-ove estetike i poetike te su nemogući plesovi, riječima Nikoline Pristaš, ono čime se kolektiv zapravo oduvijek bavi.
Izvan prostora unutar kojega se odbija gledateljska raspršena (eksplodirana) pozornost postavljen je stol za kojim sjedi Goran Sergej Pristaš, čija će prisutnost biti osviještena samo njegovim povremenim izgovaranjem referenci na mikrofon, što poziva na promišljanje Pristaševe uloge i njegove inače nevidljive prisutnosti u izvedbi. Takav redatelj je prisutan moment ambivalentan je budući da je njegova gotovo occhio del principe pozicija takva da vidi i izvedbu i gledatelje, dok je sam zakriven faktički onoliko koliko prostor Hale V to može dopustiti, što će reći da ništa ne poziva pogled gledatelja prema njemu, no ipak njegova prisutnost – njegovo oko i glas – koji drže privilegiranu poziciju unutar izvedbenog tkanja, titraju u iskustvu predstave. Bariton koji odbrojava segmente predstave koju odigravaju izvedbeno moćne žene u poziciji koja je istovremeno suverena i ranjiva oblikuje vrlo potentnu tenziju između autonomije plesačica koje rezoniraju kao ravnopravni kolektiv i redateljeve pozicije koja je višeznačna te inherentno problematična zbog upisane hijerarhičnosti te autorske singularnosti.
Međutim, izvedba se opire konvencionalnoj interpretaciji ove dinamike prije svega već spomenutim intenzitetom komunikacije među plesačicama čiji je materijal donekle improviziran te koje su posvjedočile o važnosti da tijekom predstave jedna drugu zamjećuju kako bi se osjetile sigurnijima u izvođački vrlo zahtjevnoj situaciji. Kako je to artikulirala Zrinka Užbinec, pogledom i dodirom jedna s drugom potvrđuju: “Ja sam tu za tebe i ti si tu za mene.” Dok ih improvizacija oslobađa od stega fiksne koreografije, ona ih i uzemljuje – misaono, tjelesno i koreografski – jer ne dopušta popuštanje u koncentraciji i stvaranju, što izvođačice približava koreomanskom konceptu originala. No možda najrevolucionarniji trenuci čitave predstave bile su zgode u kojima su se plesačice spontano nasmijale, razbijajući cerebralnu napetost, koja je inače toliko karakteristična za BADco.-ove predstave, te skrećući pažnju na užitak zajedničke igre i izazova koji je a priori nemoguć.
Na početku teksta navedeni citat Johna Cagea odabran je kao svojevrsni moto predstave te reflektira implicitnu političnost BAD.co-a, koji zazire od izravnih političkih gesti te izravnih tematizacija pojedine aktualne problematike, no upisuje određena promišljanja o društvu u radove, često upravo posredstvom citata i referenci s područja humanistike i umjetnosti. Stvarajući u karakteristično umjetničkom prostoru suspenzije između slobode i ograničenja, prostoru opsesije, zaraze, trijumfalnog neuspjeha, Sea & Poison i Nemogući plesovi pristupaju umjetnosti donekle u kodu deridijanske ideje o pharmakonu u trojnom značenju otrova, lijeka i žrtve, sukobljavajući kroz izvedbeni ritual tekst i tijelo, snimku koja djeluje pomalo fantomski i živu izvedbu koja je temeljno i temeljito neponovljiva.
Bijući bitku da nemoguće postane moguće, činjenicom da u njoj neće pobijediti, umjetnost upravo postaje – nepobjedivom. Ono što Nemoguće plesove prije svega čini osobitim radom je u njih upisana ljubav prema originalu koji je obilježio začetke umjetničke prakse koja je danas odavno artikulirana i (možda čak predobro) situirana, te topla sinergija triju plesačica koje odavno dijele pozornicu s ravnopravnom mlađom kolegicom koja im se posvećeno pridružuje. Njihova je koncentrirana opuštenost zarazna, kao i njihova strast u pokretu, koja uvlači publiku u koreomanski vrtlog za koji se čini da bi mogao trajati zauvijek, pretvarajući se iz jedne zavodljive nemogućnosti u sljedeću i sljedeću, bez mogućeg razrješenja, bez prepoznatljivog luka, dok Zrinka Užbinec ne okonča beskrajnu izvedbu, u još jednoj gesti neposrednosti i autonomije, naglim povikom – Dosta!
Objavljeno