Intervju Poslije urušavanja velikih narativa nakon Prvog svjetskog rata i usporedno s razvojem psihoanalitičke teorije i egzistencijalizma, književnost nam je ponudila likove poput Kafkinog Josefa K, Clarisse Dalloway Virginije Woolf, Beckettovog Molloyja – likove koji su bili simptom i ogledalo ondašnje društvene situacije, te čija je strategija nošenja s njom bio overthinking. Dakako, ljudi su overthinkali i stotinama godina ranije – radi se o egzistencijalnom fenomenu povezanom s identitetom, kolapsom sigurnosti i alijenacijom. Prekomjerno razmišljanje može nas otuđiti i od nas samih i od svijeta; proizvesti anksioznost, paralizu i apsurd jer misao više nije ona koja razjašnjava, već dodatno fragmentira stvarnost te ju destabilizira.
Najpoznatniji fiktivni overthinker, Shakespeareov Hamlet, plastično oslikava kako misao ne nalazi svoju kulminaciju u nekoj akciji već se um zatvara u samog sebe te postaje labirint iz kojeg ne možemo pronaći izlaz. Kada do toga dođe, vjerojatno najgori način da utješite overthinkera jest reći nešto u stilu “nemoj razmišljati o tome”, ili kako su Beatlesi pjevali: “don’t carry the world upon your shoulders”. Navedeni stih iz pjesme Hey Jude, metamodernistički istovremeno ironičan i pun nade, poslužio je kao naziv, ujedno i “odjavna špica”, nove predstave koreografkinje i izvođačice Martine Tomić.
Nakon svibanjske premijere, rujanske su reprize ovog izvedbenog predavanja koje je nastalo u produkciji UO Genijatora, izvedene u dvorani plesnog centra Tala u sklopu rezidencijalno – istraživačkog festivala Platforma HR. Uz koreografsku podršku Matee Bilosnić i dramaturgiju Ivane Đule, Don’t carry the world upon your shoulders nastavlja bavljenje Shakespeareovim opusom započeto u Il Sonettu (2024.), predstavi koja se bavi plesnim prijevodom njegovih soneta.
Ovaj put autorski tim poseže za likom Hamleta, no njime se ne bave dubinski – kako je navedeno u programskoj knjižici, od njega se udaljuju prema osobnim pričama i iskustvima autorica. Hamlet ostaje djelatan na razini interteksta, suptilno naznačen u kostimu koji nosi Tomić, kombinaciji prsluka koji podsjeća na korzet ili oklop, i formalnog odijela, što ide na ruku službenom tonu kojim započinje izvedbeno predavanje. Shakespeareov lik prisutan je i kroz snimljeni glas glumca koji kontemplira o tome kako ga utjeloviti, navodi da se u tom procesu gubi, ali i da smatra da se u njemu treba izgubiti.
Od prve minute ovog izvedbenog predavanja overthinking i prevođenje se postavljaju kao glavni dramaturški pogoni predstave. Izvedba započinje navođenjem i usporedbom više definicija glagola to overthink iz različitih engleskih rječnika. Budući da u hrvatskom jeziku službeni prijevod ne postoji, izvođačica osmišljava vlastite definicije, odnosno prijevode, no kako se ne može odlučiti ni za jedan, kombinira ih. Definiciju, primjerice, započne verbalno, a završi u pokretu, i obrnuto. Overthinking je mehanizam proveden i kroz sam pokret, koji je uslijed toga brz, isprekidan, fragmentiran, mijenja visinske razine, smjerove i vrste pokreta, čas je ilustrativan, čas apstraktan. U potrazi za adekvatnom domaćom inačicom termina, autorski tim izvedbom zapravo simulira sam proces overthinkinga, priručno ga nazivajući prekomišljajem.
Na početku izvedbe, Tomić rekonstruira svoje prvo prekomišljanje u životu. Kao djevojčica je stajala na vrhu tobogana, iza nje je rastao red djece koja su čekala da se spusti, a ona – nikako. Kroz glavu joj je prolazilo milijun “što ako”. Spuštanje se ovdje uspostavlja kao metafora donošenja odluke i/ili samo puštanja. Kazališni proces iznimno je plodno tlo na koje prekomišljaj može pasti jer je u njemu svaki pokret – od koraka u stranu, pogleda u publiku ili podešavanja visine uredskog stolca – odluka. A u prostoru u kojem je svaki korak podložan preispitivanju, nije ugodno.
Na suptilnim razinama kao što je ekspresivna glumačka izvedba Martine Tomić ili na trenutke munjevit tempo predstave, autorski tim gradi afektivni krajolik pretjeranog razmišljanja: atmosferu brige, melankolije i straha uslijed konstantnog preispitivanja prošlih i budućih odluka. Dinamična i nezaustavljiva, izvedba stvara osjećaj ostajanja bez daha, panike i nesigurnosti koja se iščitava iz komunikacije koju Tomić ima s majstorima zvuka i svjetla.
Važnost afektivnog iskustva nagovješten je prije početka same izvedbe programskom knjižicom u kojoj su gledateljici dane “upute za promišljanje”, partitura potrebna za izvedbu prilično neugodnog fizičkog iskustva.
„(…) stisni vilicu,
naboraj čelo,
podigni ramena,
obliži usne.
odaberi dva predmeta i brzo mijenjaj fokus s jednog na drugi.
tresi lijevom nogom 10 sek. (…)“
S obzirom na negativan osjećaj koji radnje iz uputa za promišljanje u nama proizvode, nije sasvim jasno želi li autorski tim i promišljanje, poput prekomišljanja, označiti negativnim predznakom.
Iako nisam primijetila da su članovi publike prije početka izvedbe slijedili opisane upute, neki od njih su možda i overthinkali. Subjektivni osjećaj prekomišljanja, intenzivan i kaotičan, na van je najčešće nevidljiv. Overthinking ne mora imati vanjsku manifestaciju na tijelu mislioca, a ni na temelju vanjske slike nije moguće sa sigurnošću odrediti što se u pojedincu događa – je li ono što vidimo ogledalo njegovog unutarnjeg svijeta ili nas svojom “izvedbom” samo želi na to navesti. Navikli smo gledati besprijekorne izvedbe koje teku i koje zapravo ne žele da publika bude svjesna mentalnog procesa izvođača jer bi ju to izbacilo iz iluzije. Na kraju, takva je uglavnom i ova predstava, no u par navrata nam ciljano daje uvid u mentalni tok izvođačice.
Predstava tako glatko izbjegava opće mjesto prekomišljanja, bacajući svjetlo na unutarnji izvođački proces i baveći se strahom od izvedbe. Izvoditi ili ne izvoditi, pitala se ljetos u Studiju Exit Matilda Fatur u svojoj predstavi Where is the Beat?, a slično pitanje prošle je godine u riječkom Exportdrvu otvorila glumica i redateljica Aleksandra Stojaković Olenjuk autorskim projektom Soft Skills. U njemu izvođači ispituju ono skriveno, nedovršeno, nesavršeno i inače nevidljivo – od nevidljivih uvjeta rada u kojima stvaraju, radnih sati i neadekvatnih prostora u kojima ih provode, do nevidljiva izvođačkog autorskog doprinosa, greški, strahova i kriza. Kao i ove dvije predstave, Don’t carry the world upon your shoulders nastaje kao pokušaj da se te stvari učine vidljivima.
U izvedbenim se umjetnostima događaju nepredviđene situacije, greške, izvođači_ce su na svakoj izvedbi malo drugačiji ljudi i makar svaki put gledamo istu predstavu, ona nikad nije jednaka. U slučaju tehničke ili izvođačke pogreške, ili pak treće neočekivane okolnosti, u dramskom će kazalištu izvođači_ce dati sve od sebe da se scena nastavi bez da gledatelj_ica išta primijeti. Da prekinu iluziju izvedbe, moralo bi npr. nestati struje, publika bi morala ometati izvedbu do mjere da ju je nemoguće nastaviti ili bi netko od izvođača iz medicinskih razloga morao prekinuti izvedbu. U takvim početnim uvjetima postaje teško napraviti da se greška uopće percipira kao greška, a ne nešto što je tako trebalo biti.
U formatima bez četvrtog zida i koji prakticiraju direktnu komunikaciju s publikom, izvođači_ce će lakše “priznati” grešku, a publika će ju najčešće i pozdraviti kao autentičan trenutak po kojem se izvedba koju gledaju razlikuje od svih ostalih. No pitanje je kako grešku s jednakom svježinom i autentičnošću zadržati i u svakoj idućoj izvedbi? Ona time prestaje biti “greška” i postaje inscenacija. Kako učiniti da izvedba overthinka, a ne ilustrira overthinkanje? Ni u jednom trenu Don’t carry the world upon your shoulders nisam pomislila da se izvođačica doista prekomislila – izvedba se zadržava u okviru inscenacije overthinkinga proizvodeći već opisani afektivni krajolik te slijedeći logiku overthinkanja u oblikovanju pokreta, strukturiranju materijala te režijskim prijelazima između scena.
Akumulacijska priroda overthinkinga proizvodi beskonačno mnogo različitih opcija ili ih, bez obzira na broj, beskonačno preispituje. Konačno odlučivanje za neku od njih zato se čini osvježavajućim i spontanim jer se niz prekomišljaja mogao nastaviti, a stao je. Izvedbene posljedice overthinkinga su kratkog vijeka jer prekomišljanje konstantno gura dalje (bilo to unaprijed ili unatrag), osigurava konstantnu mjenu, tj. dinamičnost predstave. Don’t carry the world upon your shoulders kombinira čvrstu strukturu izvedbenog predavanja u pet činova, s lepršavom i nelinearnom logikom overthinkanja u strukturiranju materijala. Time postiže da izgubimo osjećaj te čvrste strukture u koju ćemo se vratiti s idućim činom, te se neko vrijeme utapamo u afektivnom krajoliku overthinkanja.
U jednom od iskliznuća iz glavne linije predavanja izvođačica traži pomoć tehnike oko mikrofona. Nešto kasnije, kad nas natpis na Power Point prezentaciji koja prati predavanje obavijesti da ulazimo u četvrti čin, izvođačica kratko traži potvrdu od tehnike da je zaista to na redu, odajući dojam da se toliko uživjela u izvođenje da je izgubila pojam o vremenu. Navedeni izbačaji nisu značajni za razvoj radnje ili argumentacije, poput bljeskova su koji služe osvježavanju pažnje, da naglase da slušamo tok misli izvođačice te da simuliraju njegovu autentičnost, koja će, ako bude sreće, u gledateljskoj recepciji zahvatiti i druge trenutke koji se unutar izvedbe izdaju za prekomišljanje, ali su zapravo ilustracije ili rekonstrukcije prošlih prekomišljaja.
Prije nego što se posljednji put u izvedbi prekomisli, Tomić zatvara kružnu kompoziciju sjećanjem na još jedno “što ako” koje se pitala stojeći na vrhu ljestava u dvorani PC Tale, vjerojatno par dana prije premijere ove predstave. Spustiti se ili ne spustiti. Izvoditi ili ne izvoditi. Biti ili ne biti. To je prekomišljanje promijenilo njezin kraj, pretvorilo ju iz predstave u izložbu koju je publika pozvana razgledati ulaskom na scenu. Scenografija i rekvizita rasprostrta po njoj postala je postav muzeja prekomišljaja potrebnih da ova predstava ugleda svoju publiku. Iako pri početnom definiranju termina Tomić kaže da je jedna od značajki overthinkinga njegova neproduktivnost, do svog završetka ova predstava postaje iznimka koja potvrđuje pravilo – neka prekomišljanja završe predstavom.
Objavljeno
