Blic Jedina veća slast i radost od čitanja smeća njegovo je analitički spretno, feministički nabijeno, metodološki uigrano i ljubavlju začinjeno raščlanjivanje. To potvrđuje i nova knjiga Parfimirano smeće (izdavač Disput) naše sugovornice Maše Grdešić, profesorice s Odsjeka za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta i jedne od osnivačica, i dalje obožavanog, portala Muf (2014-2018), koja nastavlja stvarati prostor za druge, posebno mlade žene, studentice, prijateljice i kolegice, koje zanima područje ženske pop-kulture. U novoobjavljenoj knjizi u devet poglavlja podijeljenih u tri cjeline, ukoričeni tekstovi istražuju odnos između popularne i visoke kulture u hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća.
Punite predavaonice na kolegijima zaokupljenim neshvaćenim ženskim likovima, odbačenim autoricama i tekstovima, njihovim “pogrešnim” čitanjima. Zašto je produktivno pridavati pažnju upravo tim aspektima književnosti i kako to uvjetuje etiku i dinamiku vašeg rada?
Zapravo je puno toga što me zanima proizašlo iz Flaubertove Gospođe Bovary, pri čemu se o Emmi uvijek govorilo kao o liku kojeg treba osuditi, koji je vrlo sebičan i “pogrešno” čita. Meni se činilo da načini na koje Emma čita imaju veze s načinima na koje i ja, i vjerojatno mnogi drugi, čitamo. U pitanju je čitanje koje se ne bavi samo formalnim aspektima nekog teksta, što je, naravno, važno, ali je njoj često bilo važnije što može naučiti iz nekog teksta, kako ga može koristiti u vlastitom životu, kako je seli u druge svjetove, prostore ili mjesta gdje može maštati o boljem životu, o boljoj budućnosti. Onda sam se počela baviti i teorijom afekta, odnosno kulturnom politikom emocija, a to se smisleno povezalo s feminističkom teorijom čitanja Rite Felski, koja pokazuje da smijemo govoriti o tome kako umjetnost utječe na nas, kako nas privlači, i da ponekad nemamo nadzor nad time kako nas aficira. Tu mi se onda činilo da konačno pronalazim i teorijski prostor, a ne samo svakodnevni popularni prostor, za razgovor o tome kako izaći na kraj s ljubavlju prema književnosti. Ponekad i opsesijom koju osjećamo prema pojedinim tekstovima, što nije nužno nešto loše, nego je motor naše struke koji stalno potiskujemo i skrivamo kao da je nešto sramotno ili neprimjereno.
Zanimljiv je okvir u koji postavljate i iz kojeg promatrate hrvatsku književnost, književnu kritiku i historiografiju. Bilo bi dobro početi razgovor o knjizi s time da objasnite taj pojam “srednjokulturno” (middlebrow), kojim se, s jedne strane, književnost ograđuje od jednostavnog “smeća” popularne kulture, a s druge, avangardnog pretjerivanja i “nečitkosti” visoke kulture.
Taj me pojam zainteresirao zbog eseja Virginije Woolf Srednjokulturni u kojem ona sebe pozicionira kao visokokulturnu spisateljicu koja se bolje razumije s niskokulturnim čitateljima dok prema predstavnicima “srednjokulturnog” iskazuje mržnju. Za nju to znači sve ono što je u kulturi osrednje, konformistički, malograđanski te je vrlo često povezano s prilagođavanjem društvenom statusu quo i s idejom profitabilnosti. S druge strane, pojam mi je zanimljiv jer se u feminističkoj teoriji često veže uz “žensko” pisanje. Zbog toga što spisateljice nisu uvijek imale pristup visokom obrazovanju, kao što su imali neki bolje društveno pozicionirani muški pisci, u pravilu se ono što su pisale žene stavljalo u kategoriju “srednjokulturnog”. Tako je pojam istovremeno povezan s ograničenim pristupom visokoj kulturi, kao i s ograničavanjem tog pristupa.
Kako onda “srednjokulturno” uvjetuje suvremenu književnu produkciju i oblikuje zahtjeve, dinamiku književnog polja?
Mislim da je taj pojam jako zanimljiv iz perspektive suvremene književnosti, posebno hrvatske, i da se može vezati uz izdavačku djelatnost i književnu kritiku, koje određuju trendove na književnom tržištu. Tu se uvijek traži neka sredina: pisanje ne smije biti previše zahtjevno i eksperimentalno, jer bi se time mogao odbiti velik dio publike, a s druge strane, ne bi smjelo biti treš zato što to nije kulturno prikladno. Mislim da se kod mnogih izdavača može primijetiti trend da se biraju romani, rijetko duži od dvjestotinjak stranica, koji bi spadali u kategoriju “srednjokulturnog” u smislu izbora aktualnih tema i realističke poetike.
Koliko se teško baviti popularnom kulturom s obzirom na to da se ona stalno mijenja, proizvodi nešto novo?
Nije lako jer stalno morate biti uključeni u suvremena zbivanja, poznavati kontekst, a s obzirom na to koliko je popularna kultura danas široko rasprostranjena i fragmentirana, nemoguće je pratiti sve i uvijek vam nedostaje dio slike. Čini mi se da s godinama i starenjem nužno ispadnete iz jednog dijela popularne kulture, posebno življene kulture mladih, tako da je morate pratiti iz druge ruke, putem izvještaja o njoj. Ne mislim da postoji rok trajanja ili dobna granica za bavljenje popularnom kulturom, ali mislim da se ono mijenja iz nečega što doživljavate na vlastitoj koži prema tome da dio suvremene popularne kulture za vas postaje “dokumentarna kultura” jer joj više nemate izravan pristup.
Kako se razlikuje taj tip rada od bavljenja “visokom” kulturom, koja je dio dominantnijeg, stabilnijeg diskursa?
Bavljenje visokom kulturom zahtjevno je u smislu da je takva kultura formalno, tekstualno zahtjevna. No u tom kontekstu uvijek pomislim na izjavu Sare Ahmed koja piše da je i “teorija” jezik koji se može naučiti i savladati, a da je puno zahtjevnije objasniti probleme roda, rase i klase u našem društvu, što se često ni ne smatra teorijom, nego politikom. Slično je i s popularnom kulturom jer se tu stalno s tekstualnom analizom isprepliću pitanja proizvodnje, potrošnje, svakodnevnog života – kao što bi Stuart Hall rekao, “prljavosti” semiotičkog procesa koji je uronjen u ekonomsko, političko i društveno, a vi sada morate rasplesti to klupko.
Navodite kako političko čitanje mora proizlaziti iz pomne formalne analize teksta, a naratološka analiza treba uključivati interpretaciju opisanih postupaka. Kako su političko i formalno isprepleteni, jesu li uopće odvojivi? Koliko je problematiziranje te veze važno za recepciju umjetnosti?
S obzirom na to da me zanimaju i formalna i politička analiza književnih tekstova, uvjerena sam da one mogu funkcionirati zajedno. U tom smislu mislim da dvije stvari mogu biti točne u isto vrijeme: da je umjetnost autonomna, odnosno da nije jednostavna refleksija društvene stvarnosti, ali i da isto tako ima svoju političku ulogu. Književna forma, odnosno formalni postupak sam po sebi nema jedno političko značenje, nego u različitim književnim tekstovima može proizvoditi različita značenja, ovisno o kontekstu povijesnog razdoblja. Mislim da je politički naboj pripovjednih postupaka najjednostavnije pokazati na primjeru fokalizacije, ne samo zato što se već teorija pripovijedanja zanimala za ideološki aspekt točke gledišta, nego zato što je fokalizacija pojam koji se odnosi na problem znanja u tekstu. Čini mi se da je korisno povezati naratološku analizu s političkom analizom u tekstovima koji su, recimo, ispripovijedani iz maskuline perspektive pri čemu ženski likovi ostaju obavijeni velom tajne i na taj način nisu prikazani kao cjelovite osobe, nego su u prvom redu funkcija muških likova.
U knjizi navodite Foucaultovu koncepciju produktivnog aspekta moći kako biste objasnili izraz subverzivnosti u popularnoj kulturi na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Možete li pojasniti taj koncept i primjećujete li potencijal za njegovu realizaciju i u suvremenom kontekstu?
Ukratko, to bi značilo da ne postoji neka pozicija koju možemo zauzeti izvan sustava moći, nego da se naše djelovanje nužno odvija unutar tog sustava. U tom su smislu veliki lomovi ili revolucije rijetka pojava, a puno su češći sitni lomovi i otpori, koji se zbrajaju i nakupljaju te eventualno mogu dovesti do promjene ili preokreta, pa makar samo u životu pojedinke ili određene društvene skupine. Premda sam se time bavila u kontekstu lika Mirjane Grgić u Zagorkinom romanu Kamen na cesti koja nakon niza svakodnevnih, sitnih lomova odlučuje napustiti nasilnog muža, i u suvremenom kontekstu to vidim kao pouku, nadu ili upozorenje koje trebamo osvijestiti kad nam se čini da naše “male” taktike otpora ne znače ništa u širem političkom kontekstu.
Dotičete se i Zagorkinog polemičkog teksta Napredna žena i današnji muškarci o odnosima između spolova iz 1909. godine. Tko je bila napredna žena tada?
Taj esej iz današnje perspektive zapravo izgleda relativno konzervativno. Zagorka piše da žena ne bi trebala biti ni preblizu prirodi, zato što je onda previše žena, ni težiti tome da bude isključivo čovjek odnosno muškarac, jer time iznevjerava svoju prirodu i pretvara se u čudovište, odnosno biće koje je u tadašnjim društvenim uvjetima još uvijek bilo nespoznatljivo. Napredna žena zapravo je ideja čovjeka-žene, koja je za Zagorku značila sklad ili pomirenje maskulinih i femininih rodnih karakteristika, što bi onda ženi omogućilo da ostane ženstvena, ispunjava ono što se tada smatralo njezinom temeljnom društvenom ulogom, ali da joj se također omogući sudjelovanje u javnom životu, putem odgoja djece, ali i u širem smislu borbe za društvene promjene. Od muškaraca također traži da prihvate koncepciju napredne žene i da se prema svojoj ženi ne odnose kao prema sluškinji, nego kao prema – kako Zagorka kaže – svojoj drugarici.
Tko su danas napredne žene?
Uvijek se radi o ženama koje predstavljaju društveni problem, kao što je to bilo sa Zagorkom. Jezikom Sare Ahmed, to bi bili svojeglavi, svojevoljni subjekti – feminist killjoys. Voljela bih podcrtati da su to one žene koje ne nastupaju iz potrebe da se dopadnu muškarcima. Ako se u nekom trenutku riješite te, uglavnom kroz odgoj naučene želje i žudnje, mislim da vam to može donijeti veliku slobodu. Ta mogućnost jednim dijelom ovisi, naravno, o privilegiranom ekonomskom položaju, a ponekad o čistoj hrabrosti. Ako se još uvijek bavimo feminizmom tako da se istovremeno pokušavamo dodvoriti muškarcima, onda taj feminizam nikad neće imati potrebnu političku oštricu. Muškarce treba tražiti da se u feminističku borbu uključe pod našim uvjetima, a ne da mi moramo biti neke kul, zabavne, neopterećene djevojke s kojima se sve može dogovoriti. Trebamo ići protiv našeg odgoja u smislu da prigrlimo sve one epitete koji nam se prišivaju – da smo naporne, svadljive, problematične, nesuradljive. Mislim da se tu krije potencijal stvarne promjene.
Prilično je živa struja razmišljanja o tome kako su kolegiji vezani uz feminističku, marksističku ili postkolonijalnu teoriju štetan trend jer se tu ne bavi estetskim pitanjima forme, nego sadržajem čime se narušava bit bavljenja književnosti. Zašto je tako?
Tu bih probala razmišljati u dva smjera. Prvo, meni se čini da većina ljudi od kojih čujemo takve izjave nije svjesna svoje privilegirane pozicije jer morate biti u toj poziciji ako se vaš ukus potpuno poklapa s kanonskim ukusom i ako čitajući te književne tekstove nikad niste osjetili da vas tekst odbacuje, da vas ne priznaje, da nije pisan za vas. To se najčešće može vidjeti na primjerima usputnih seksističkih, rasističkih ili homofobnih komentara iz usta muških likova koji su ili fokalizatori ili pripovjedači. A kada vas tekst na taj način isključi, kako nastaviti raspravljati samo o formi? S druge strane, taj se problem neosviještenog privilegija može naći i u feminizmu i na ljevici kada su ljudi neskloni promijeniti svoj ustaljeni način razmišljanja i naučiti nešto novo. Da, neugodno je kad vas kritiziraju zbog nečega što ne vidite ili smatrate nevažnim. Da, jasno je da se ljudi boje da će ostati bez privilegija koji su neki od njih teško stekli. Međutim, rješenje ne smije biti da zbog nelagode i straha zatvorimo vrata iza sebe.
Što s takvim stavom, kako mu se oduprijeti?
Treba dobro razmisliti o tome kako na to odgovoriti, a da se potpuno emocionalno ne raspadnemo, što je naravno jedna od mogućih reakcija. Meni se čini da njihov stav zapravo dokazuje da feminizam u nekim kontekstima još uvijek može biti subverzivan i radikalan, izazvati snažnu negativnu reakciju. Da su stvarno na tako čvrstoj poziciji moći na kojoj ih ništa ne može dodirnuti, ne bi uopće vodili računa o feminizmu. Znači da se nešto klima, nešto se mijenja. Možete se nastaviti odupirati tako da koristite platforme koje već imate, da o tome razgovarate sa svojim kolegicama i kolegama, ali i da pišete o tome, tako da sve što se događa bude jasno izrečeno i javno dostupno. Ključno je zauzimati prostor za sebe, a onda ga otvarati i drugima.
Osvježavajuće je i utješno to što ste eksplicitno ukazali na vlastitu samokritičnost i nesigurnost vezanu uz bavljenje predmetima koji su značenjski neiscrpno, živo, sklisko područje. Intelektualni rad nužno podrazumijeva privilegiju, zahtijeva pozornost i temeljitost, a ipak se, pišete, često šutira kao nevidljiv i prozračan. Čini mi se da je to i jedan od problema s kojim se mi, studentice i studenti, bakćimo pokušavajući opravdati i dokazati važnost, uopće svrhu bavljenja tim područjem. Kako gledate na taj problem?
Voljela bih da mladim ljudima koji se počinju baviti književnošću na stručan način bude jasno da nijedan tekst ne može biti zadnja riječ o predmetu kojim se bavite, što je još kompleksnije kad je u pitanju popularna kultura koja se stalno mijenja. Mislim da je važno voditi računa o tome da je sve work in progress. Iako bih danas neke svoje tekstove napisala na drugačiji način, to ne znači da ti tekstovi nisu bili validni ili važni u trenutku kad su napisani, jer bez toga ne bih danas bila tu gdje jesam u teorijskom i političkom smislu.
Što se tiče problema intelektualnog rada, važno je naglašavati koliko fizičkog i materijalnog rada u njega ulazi, da je intelektualni rad isto tako rad, a ne nešto što je izdvojeno iz kapitalističkog sistema. Važno je pokušati objasniti svima koji sumnjaju u smisao bavljenja umjetnošću, književnošću ili teorijom umjetnosti i književnosti koliko su one još uvijek ključne za naše društvo. Čak i realistička umjetnost vrlo često osvješćuje naš trenutačni društveni, politički i ekonomski položaj, kritizira status quo i pokazuje koji su problemi aktualni u današnjem društvu. No još važnije od toga, umjetnost može ponuditi pogled u moguću budućnost i zamisliti promjene koje trebaju doći, pri čemu su mašta i fantazija presudne.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.
ObjavljenoObjavljeno
