Višestruko nagrađivana književnica Dubravka Ugrešić smatra da "na brisanju kontinuiteta ne radi policija, nego kolege, istjerivači golubova". Više čitajte u razgovoru koji slijedi.
razgovara:
Darija Žilić
KP: Krajem prošle godine održali ste predavanje u prepunoj dvorani kina Mosor, gostovali ste na Ženskim studijima na kojima i postoji kolegij o vašem književnom radu, a o vašoj posljednjoj knjizi Baba Jaga je snijela jaje se dosta pisalo. Čini li vam se da ste postali kulturna ikona?
D. U.: Postavlja se pitanje čija sam ja to kulturna ikona, ako to uopće jesam. To što su me pozvale dvije neprofitne grupe, koje djeluju na kulturnom rubu, kao što su MaMa i Ženski studiji – govori više o samim tim grupama nego o meni. Činjenica da nisam integrirana u mainstream, govori više o tom mainstreamu, nego o meni. Pa ipak, to da su me pozvale dvije neprofitne grupe smatram očekivanim, normalnim. Da me je pozvao ministar kulture Hrvatske, na primjer, već bih se bila zabrinula.
KP: Vaše knjige se danas objavljuju i čitaju u Hrvatskoj, no tijekom devedesetih bile su izbacivane iz knjižnica, a vaše je prisustvo u javnosti raznim strategijama brisanja javne memorije bilo minorizirano…
D. U.: Ne radi se toliko o izdavačkom kontinuitetu koliko o brisanju kontinuiteta kritičkog mišljenja, a onda i svega drugoga, naravno. Danas, na primjer, neki hrvatski novinari i pisci pišu o temama o kojima su prije dvadeset godina (i daleko bolje!) pisali Boris Buden, Feral Tribune, Viktor Ivančić, i neki drugi autori. U tom međuvremenu od dvadeset godina spomenuti autori su izbrisani.
Ova situacija ne govori samo o katastrofalnom manjku solidarnosti. Ona više govori o današnjim autorima i novinarima, koji se indirektno postavljaju kao brisači kontinuiteta, računajući da se takvo što – to da sami budu izbrisani – nikada neće dogoditi njima.
Znate li, na primjer, da možete istrenirati goluba koji će, ako ga redovito hranite, služiti kao istjerivač drugih golubova s vaše terase? To je, usput rečeno, jedini efikasni način da se riješite golubje napasti. Na brisanju kontinuiteta ne radi, dakle, policija, nego kolege, istjerivači golubova. I to nije specifično hrvatska situacija. U malim, tijesnim kulturnim sredinama, gdje ideologija služi kao isprika, uvijek se ponavlja taj isti obrazac.
Postojao je jedan blistavi književni primjer iz devedesetih, knjiga Đermana SenjanovićaDorin dnevnik, gdje autor stavlja žensku pripovjedačku masku na lice i iz centra kaosa u kojem smo se svi tada bili našli pokušava, na svoj sumanuti, kaotični način, spasiti raspadnuti kontinuitet.
Postoji stvarni i lažni kontinuitet, i to su već pitanja kojima se trebaju baviti povjesničari. Umjesto povjesničara zloupotrebom kontinuiteta bave se svi drugi. Hrvatska spisateljica Julienne Eden Bušić kaže: “Dakle, koji je bolji način za Antu Gotovinu da odgovori prozirnim manipulatorima povijesti i oskrvniteljima duše koja pati, nego da uzme kist, i sa svakom svježom laži, sa svakom neutješnom istinom, povuče novi potez. Jedna laž, jedan potez, druga laž, drugi svijetli potez – boja, oblika ili pokreta – dok se sve laži trajno ne transformiraju umjetničkom pobjedom ljudskog duha nad najvećim zločinom od svih: osporavanja prava pobjedničkom narodu na svoje junake.” Ovaj citat prilično točno pogađa stvari: umjesto dekonstruiranjem Hrvati se služe premazivanjem, tako uporno i dugo, dok se ne uspostavi željeni, podobni, kontinuitet, ili fantazija kontinuiteta.
KP: Kako se to odrazilo na najmlađu čitateljsku publiku koja npr. nije čitala Kulturu laži i malo zna o tadašnjim napadima na vas?
D. U.: Što se mladih ljudi tiče, oni nerado slušaju priče o dinosaurusima. Kada ste mladi imate taj neponovljivi osjećaj da ste u samom centru zbivanja, da ste u totalnom dosluhu sa svojim vremenom, i sve što je bilo jučer čini vam se prašnim i neprivlačnim. S druge strane, mladi lako nasljeđuju zatečene stereotipe mišljenja i ne trude se previše da ih dekonstruiraju. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Ne tako davno, srela sam jednu mladu obrazovanu Čehinju i postavila joj, priznajem glupo pitanje, kako Kundera danas stoji kod čeških mladih čitatelja. Ona mi je odgovorila: “Uvijek sam smatrala da je Hrabal puno bolji pisac od Kundere”. Čehinja se nije ni rodila kada je Kundera napustio zemlju. Averziju prema Kunderi je naslijedila i prihvatila je kao opću činjenicu, zakamufliravši je tobožnjim personalnim stavom. Nije ni znala da sam tu rečenicu – Uvijek sam smatrala da je Hrabal bolji pisac od Kundere – čula od Čeha u nekoliko navrata. Ona je, dakle, usvojila čak i opći odgovor za slučaj da je pitaju.
KP: Kako biste ocijenili recepciju vaših knjiga, kakva je komunikacija sa čitaocem?
D. U.: Uzbudljivost književničkog posla je u komunikaciji sa čitaocem. Ako, zahvaljujući prijevodima, preskačete nacionalne, geografske, kulturne i vremenske zone, onda se susrećete s paradoksima te komunikacije. Jedan je u tome, na primjer, da bolje komuniciram s mlađim američkim, nego s hrvatskim čitateljem.
Mnogi ljudi s prostora bivše Jugoslavije, koji su se s ratom našli u emigraciji, doživljavaju neke moje knjige potpunije od onih koji nemaju to iskustvo. Mladi Poljaci pronalaze nešto u mojim knjigama, što ne pronalaze mladi Hrvati.
Kao spisateljica koja je prevedena na više jezika, imam veću mogućnost od mnogih svojih hrvatskih kolega da sa svakom novom knjigom testiram ako ne već njezinu vrijednost, onda njezinu vitalnost i relevantnost. Jer mnogi pisci, pogotovo oni koji su zatvoreni u svoje sredine, i ne slute da je njihova komunikacija s čitaocem zapravo prisiljena i lažna. Žanrovi lokalnih književnih večeri, lokalnih počasti, nagrada i odličja još uvijek ne znače komunikaciju s čitaocem, niti potvrđuju vitalnost knjige.
KP: U svojim esejima problematizirate i poimanje suvremene stvarnosti, posebno promjene doživljaja vremena u kojem ne svjedočimo dijakroniji, već simultanitetu. Kako se ta internetska dostupnost odražava na poimanje prošlosti?
D. U.: Internet pruža lažnu, ali utješnu iluziju da živimo u vječnoj sadašnjosti.
KP: Bavite se i propitivanjem prostora, odnosno nestajanjem javnog prostora i njegovih pravila, čak naglašavate i otpor tome kroz figuru zabarikadiranosti. Nestalo je društvo i njegovi kodovi.
D. U.: Ono zaista nestaje. To vidite na ulici, gdje polako nestaju pravila ponašanja u javnom prostoru, odnosno ideja o tome da je taj prostor zajednički. Mnogi ljudi danas javni prostor koriste kao privatni: kao kupaonicu, kao šminkaonicu, kao telefonsku govornicu i slično. Mnogi javni servisi prešli su u privatne ruke i otada teško da više možete računati na efikasnost. U trenutku dok vam odgovaram na ovo pitanje, čekam paket. Prisiljena sam da ga čekam cijeli dan. Na listiću za dostavu ne postoji adresa gdje bih u slučaju da nisam kod kuće mogla podići svoj paket. Postoji telefonski broj, ali se na njega nitko ne javlja. Ako zazvoni zvono, ja se moram spustiti da pokupim paket, jer nema načina da dostavljač ispoštuje zakon i ostavi ga pred vašim vratima. Ukoliko se mimoiđemo, nema načina da dođem do paketa. Paket se vraća pošiljaocu. Pritom na listiću za dostavu ne piše tko je pošiljalac. U takvim privatnim agencijama – najčešće na crno – rade jedva pismeni dostavljači regrutirani tko zna odakle. Ovo je samo jedan sitan primjer kako se urušavaju sistemi svakidašnjeg života, i ako se erozija nastavi, mogli bismo završiti u urbanom divljaštvu.
KP: Povremeno dolazite u Zagreb, napisali ste jednom prilikom da ga doživljavate kao međuprostor. Možete li pojasniti?
D. U.: Međuprostor je ni tu ni tamo. Mnogi suvremeni pisci pišu iz međuprostora. Tako i gradovi vezani uz piščevu biografiju postaju međuprostor. Zagreb je samo jedan od tih međuprostora. Ova defamilijarizacija Zagreba dogodila se u onom trenutku kada su me moji bivši prijatelji, znanci i suradnici doživjeli kao stranca, i kada sam ja, shodno tome, Zagreb doživjela kao grad koji više nije moj. Ostatak priče je pregovaranje. Pri svakom povratku pitam se da li bih ponovo mogla živjeti u Zagrebu, i svaki put pojavljuju se detalji koji potvrđuju da bih mogla, ali isto tako i detalji koji me tjeraju na odlazak. S vremenom sam postala ravnodušnija, ulazim i izlazim iz međuprostora sa sve manje oštećenja. Zagreb nema tu sreću da je lijep grad, na način na koji je Dubrovnik lijep grad. Da biste zaista zavoljeli takav grad, on najprije mora zavoljeti vas. A kako je mala šansa da bi se takvo što moglo dogoditi u mome slučaju, Zagreb i ja smo u nekom prisilnom rođačkom odnosu. Znate da vas neki vaš rođak jedva podnosi, da vas potkrada, ali rođak spada u vašu širu obitelj, pa ga tolerirate.
U svemu tome zanimljiv je posredni govor. Mnogi ljudi, da bi izbjegli slinavu rodoljubnu retoriku, stvari rješavaju zamjenom, pa će tako reći – volim Zagreb. Ali ako ih natjerate da obrazlože svoju ljubav prema gradu, onda otprilike ispada da ga vole zato što ga ne vole.
KP: Pisci koji su nekad zagovarali autonomiju književnosti vrlo su rado prihvatili državne funkcije i zagovaraju brigu koju država treba pokazivati za kulturu. Nije li još uvijek u Hrvatskoj prisutna ta reprezentacijska kultura koja je ušutkana upravo tim bivanjem na državnim jaslama?
D. U.: Hrvati kulturu doživljavaju kao nacionalni nogometni tim, naprosto zato jer kulturu, kao i bilo što drugo, nisu u stanju razumjeti drukčije nego kao nacionalnu stvar, kao reprezentaciju nacije, države i slično. Većina pisaca, umjetnika, filmskih režisera svjesno se stavlja u položaj reprezentanata, jer im je samo tako – kao reprezentantima – omogućena komunikacija s inozemnom publikom.
Uostalom, slično kulturu shvaćaju i mnoge druge zemlje. James Joyce je pobjegao iz Irske i od Irske. Njegov duh danas prožima Irsku i čini dobar dio irske turističke ponude. Kanonizirala ga je irska nacionalna svijest i – turistička industrija. Njegov lik nalazi se na brojnim suvenirima, a svaki polupismeni turist vraća se iz Irske sa šalicom na kojoj se koči Joyceov lik.
KP: U jednom eseju zapitali ste se – jesam li ja izsanjala balkansku stvarnost ili je balkanska stvarnost izsanjala mene? Ta snovitost gotovo da nas ostavlja u okvirima mita i ne nudi vjeru da je moguće razumjeti ono što nam se dogodilo, ili?
D. U.: Posve intuitivno, 1991. godine, uzela sam ponovo u ruke Markesov roman Sto godina samoće. Bilo je to potresno otkriće. Roman je odjednom govorio o nama, o jugoslavenskoj stvarnosti; čitala sam ga kao da čitam golu istinu o jugoslavenskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Drugo takvo, iako književno daleko manje potresno otkriće, bilo je ponovno čitanje romana Ksavera Sandora GjalskogaU noći.
Iako suvremenu hrvatsku stvarnost od stvarnosti opisane u tome romanu dijeli više od stotinjak godina – meni su one iste, ili gotovo iste. I treći književni primjer je Miroslav Krleža. Kada čitate Na rubu pameti imate osjećaj da se zagrebačka svakidašnjica nije nimalo promijenila, da je, kao muha u jantaru, ostala zaglavljena u fenomenu palanke.
KP: Pisanje je kreiranje virtualne realnosti; kako ste uspijevali svih ovih godina biti između pisati i živjeti, odnosno kako je tekao proces stalnih prilagođavanja novim sredinama?
D. U.: Moj prioritet bio je opstati, i ništa se u tom smislu nije promijenilo ni danas. U tom smislu prilagođavam se onoliko koliko mi je potrebno da ostvarim minimum mira i koncentracije za pisanje.
KP: Danas se o vašim romanima pišu doktorati, teoretičari analiziraju kako ste pisali o jeziku, naciji, egzilu. S obzirom na vaš univerzalistički pristup književnosti, kako gledate na feministička i psihoanalitička čitanja vaših djela?
D. U.: Sva čitanja imaju svoju relevantnost, i kada se sva uzmu u obzir ona obogaćuju djelo. Isključiva čitanja, pogotovo ona koja se temelje na ideološkoj matrici, djelo u pravilu osakaćuju.
KP: Žene i dalje imaju autsajderski status u našoj patrijarhalnoj kulturi. Izbrisana su sjećanja na žene u partizanskom pokretu, još uvijek ne postoji neki sustavan prikaz ženskog mirovnog pokreta devedesetih na ovim prostorima. Postoji li opasnost da to iskustvo bude ponovo prešućeno i nisu li nekad i žene same “krive”, jer aktivistice često imaju otpor prema pisanju, teorijskom pristupu? Uz to, treba istaknuti i kako još uvijek traje stari sukob između aktivistica koje su na terenu i tzv. akademskih intelektualki koje tumače priče žena koje su bile ratne žrtve.
D. U.: Žene imaju autsajderski status. Ako uspiju osvojiti neki punkt vlasti, onda je to uglavnom zato jer podržavaju svijet kakav jest, dakle, muški svijet. Ako pogledate hrvatske žene na pojedinim punktovima vlasti (od političke do medijske), na primjer, onda ćete vidjeti da nema ni jedne koja glasno i jasno zastupa prava žena. Po nekoj gruboj tipologiji jedna će steći popularnost boreći se za prava muškaraca (branitelja, političara, moćnika), druga će se odjenuti u narodnu nošnju (što nije činio čak ni FranjoTuđman) i staviti križ oko vrata, a treća će se razodjenuti (i ostaviti na sebi samo križ) da bi stekla pravo na javni glas. Dok god žene same ne shvate da je njihovo pitanje u suštini klasno, dotle neće biti značajnih pomaka.
Mnogi liberalni Holanđani (ali i Holanđanke) podržavaju prijedlog da se izgradi zasebna muslimanska bolnica u Amsterdamu. Ako postoje muslimanske džamije i škole, logično je da postoji i muslimanska bolnica, ponajviše zbog specifičnosti muslimanskog odnosa prema liječnicima, osobito kada su pacijentice muslimanske žene.
Što liberalni Holanđani u suštini podržavaju? Oni podržavaju praksu po kojoj Musliman, muž, ima pravo da odlučuje hoće li njegova žena na carski rez ili neće.
KP: Nedavni predsjednički izbori bili su parada kiča, pretenzije i egomanije u kojoj uglavnom dominiraju mušketiri dodvoravajući se biračkom tijelu. Ponovo se pokazalo kako su države, kako ste zapisali, toys for boys. Država sve više gubi svoj suverenitet, no ipak itekako jača otpor prema toj pokvarenoj Evropi, a uhvaćenost u fantazme o Evropi, nije nikad niti nestala. Kako uopće izgraditi zdrav temelj za izgradnju transnacionalnih identiteta?
D. U.: Iskreno rečeno, ne znam. Prema državi kao konstruktu nemam nikakav odnos. Država bi trebala biti neka vrsta servisa koja omogućava svim svojim građanima pristojan život. Za obavljanje tog serviserskog posla građani plaćaju porez. Jedino što mogu primijetiti da su naši serviseri totalno nekompetentni. To je kao da umjesto pravog vodoinstalatera pipe u vašoj kući popravlja totalni amater, koji kao svoju jedinu kvalifikaciju ističe svoju ljubav prema pipama. Od vas se očekuje da tu njegovu ljubav bogato honorirate, a u kući je poplava. Alternativnog servisa nema. Osim da se iselite iz kuće, što, naravno, nije lako. Tako građani postaju taoci svojih amatera. Što više, udobrovoljavaju ih kuhanjem kavice i otvaranjem boca piva.
KP: Sklone smo doživjeti vaše djelovanje i pisanje, kao i životne izbore kao – odgovor na (za)danu situaciju, premda to ne mora biti tako. Kakav je vaš životni i stvaralački credo u odnosu na tu dualnost koju živimo – kulturu mira i nasilja i potrebu njene promjene u kulturu mira i nenasilja? Posvuda nalazimo elemente njihova sraza, njihove nepodnošljive tenzije… Što bi bio kontrapunkt ratu i (svakodnevnom) nasilju?
D. U.: Najbolji odgovor na zadanu situaciju bio je onaj kada je netko početkom rata napisao na zidu pošte: OVO JE SRBIJA! A netko drugi je dopisao: NE, OVO JE POŠTA. Da su ljudi reagirali na ratničke provokacije na taj humorni način, možda ne bi došlo do rata. Odgovor: NE, OVO JE HRVATSKA već je uvod u rat.
Mislim da je rad na kulturi mira svakodnevan posao, baš kao i rad na kulturi nasilja. Svakodnevno smo izazvani, svakodnevno izloženi i svakodnevno u prilici da izazovemo ili prevladamo situacije koje se mogu izroditi u nasilje: od posjete banci, pošti ili na radnom mjestu.
U Holandiji, na primjer, za sprečavanje nasilja među adolescentima postoje grupe mladih volontera (obično multietničke grupe) koje svakodnevno, od kasno poslijepodne do ponoći, obilaze na biciklima gradske “no go” zone, kvartove gdje postoji opasnost od nasilja. Kada naiđu na takvu situaciju, volonteri najprije pokušavaju razriješiti sukobe razgovorom, uvjeravanjem, a kada to ne pomaže, zovu policiju. Čini se da je taj način prilično efikasan i da zaista smanjuje broj sukoba među adolescentima. Volonteri imaju svoje uniforme i oznake, tako da se građani osjećaju zaštićenijima i odmah znaju kome će se obratiti za pomoć ako zatreba.