Neću da budem poetesa

Šejla Šehabović članica je redakcije časopisa za kritiku i i umjetnost teorije Razlika i stalna suradnica elektronskog časopisa za književnost i umjetnost Treći trg. Diplomirala i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Bavi se pitanjima književne povijesti i feminističkim studijama. Objavila je knjige Make up, Car Trojan ima kozije uši i Priče, ženski rod, množina. Dobitnica je stipendije za pisce William Joyner Centra Univerziteta Massachusetts, nagrade Best Cyber Story internet stranice Pincom 2003., nagrade za najbolju knjigu poezije u okviru regionalnog programa Sajma knjige u Sarajevu 2004., pobjednica natječaja za Priču godine Nezavisnih novina u 2006. godini. Dobitnica je nagrade Društva pisaca TK BiH za najbolje djelo iz oblasti književnosti, književne kritike i nauke o književnosti za 2007. godinu. Polaznica je doktorskog studija Gender Studies na CEU (Central European University) u Budimpešti.

KP: Zanimljivo je da mnogi razgovori s tobom započinju podsjećanjem na tvoju pjesmu Neću da budem poetesa u kojoj britko ironiziraš očekivani model spisateljice i poetski propituješ žensko autorstvo.

Š. Š.: Zanimljivo je, također, i da ta pjesma još nije objavljena u knjizi, iako je postala moj zaštitni znak. Poetesa je naziv kojim se u našim kulturama (što će reći: unutar granica međusobno razumljivih jezika – ali i, kako sam nedavno saznala – mnogo šire od toga) na indirektan i društveno prihvatljiv način oduzima glas ženskom autorstvu. Feministička umjetnost danas ima svoju povijest – te je neophodno prema toj povijesti uspostaviti odnose koji su formativni za identitet. Kad nešto postane dovoljno ozbiljno i kad ga više nije moguće izbjeći, tek tad se unutar toga pokreta, teorijskog pravca ili aktivističke mreže mogu uspostavljati razlike i razlučiti pogledi. To je osobito važno za feminističku umjetnost, koja, kao i feministička teorija, danas mora da odgovara na pitanje da li pripada umjetnosti kao žanru (ili, u slučaju teorije, akademiji kao žanru) – ili nastaje i opstaje zahvaljujući feminističkom pokretu kao aktivističkoj i socijalnoj inicijativi. Naravno da odgovori na ovo pitanje nisu, i ne smiju biti međusobno isključivi. Tako ni moja ironija o poetesi ne ismijava niti negira postojanje različitih kulturalnih obrazaca u koje se žensko autorstvo ugrađuje i u kojima sudjeluje. Biti spisateljicom, međutim, za mene ne znači zauzeti predviđeno i konstantno mjesto unutar dominantne kulture, ma šta ona značila i ma koja u danom trenutku bila. Historijski gledano, spisateljica nastaje u trenutku kad se žena odlučuje za subverziju vladajućeg modela jezika – i zadnje što ću sebi dozvoliti je da pristanem na betoniranje kategorija koje čekaju spremne. Lijepo je imati vlastitu, žensku, povijest, ali joj ja ne namjeravam biti relikt.

KP: Autorica si i nagrađivane zbirke priča Priče – ženski rod, množina u kojoj se baviš sudbinama obespravljenih, onih koji su zbog raznih (rodnih, seksualnih) razloga marginalizirani i ušutkivani. Zanima me tvoje mišljenje o tome zašto se tako lako gubi pamćenje na žensko kolektivno iskustvo i da li si svojim pričama željela i sama utjecati na formiranje pamćenja u koje bi to iskustvo bilo upisano?

Š. Š.: Unutar feminizma kao spoja najraznorodnijih praksi, postoji otklon prema bilo kojem identitetu koji je esencijalizirajući. Ovaj otklon jest opravdan – jer feminizam, ne smijemo to zaboraviti, počiva na, jednostavnim jezikom rečeno, pogledu na život u kojem se propituju i demaskiraju sve manifestacije “prirodnog”, “normalnog”, “uobičajenog”. Vjerujem da taj otklon, i promišljanje o pitanjima kao što je, na primjer, kolektivni identitet pa i kolektivni ženski identitet, nije razoružavajući po sebi. Međutim, istina je da političke i kulturalne prakse koje ni u jednom trenutku nisu u stanju uspostaviti bilo kakvu vrstu subjektiviteta i, shodno tome, založiti se za neku vrstu kolektivnog identiteta, teško mogu biti plodne i produktivne. Mislim, dakle, da sjećanje na kolektivno iskustvo i pitanje kolektivnog iskustva po sebi ne smije i ne treba biti prizivanje i formiranje monolitnog i nepromjenjivog identiteta – ali da pritom imam pravo i obavezu na sjećanje i pravo na konstrukciju kolektivnog identiteta. U pričama na kojima trenutno radim, kao i u onima objavljenim u knjizi Priče – ženski rod, množina upravo insistiram na iskustvu marginalizacije kao uporišta za formiranje sjećanja i sjećanju kao osnovu za određenu vrstu identiteta. To što ženski identiteti nisu kolektivni u smislu da postoje u nekoj “suštini”, nego se određuju i konstruiraju prizivanjem sjećanja na bol, prizivanjem solidarnosti koja nastaje iz bola, za mene je dragocjeno. Dragocjeno mi je, također, i da to pravo na sjećanje uvijek iznova pokušavam konstruirati otvoreno, ne glumeći da nudim istinu, nego obrazlažući takav postupak kao projekt, kao prijedlog i ponudu. Kao poziv na potpuno bjelodanu i neskrivenu solidarnost.

KP: U jednom intervjuu sjajno si naglasila kako je “besramno glumiti poziciju ‘lijepe duše'”, no ipak čini se da je to dominantno, mnogi autori bježe od angažiranosti, ili se pak boje da bi se njihov angažman mogao odmah pripisati tome da su dio nekog političkog projekta.

Š. Š.: To je veliko i važno pitanje. Dnevna politika nudi instant-način za postizanje književne karijere. S druge strane, strah od angažmana je također dobra preporuka za postizanje “velike” karijere – što je, također, razumljivo – jer u turbulentnim društvima se šutnja, vrlo često i sasvim razumljivo – tumači kao mjera opreza, kao mudrost “velikana” koji čekaju nekakav povoljan historijski moment da konačno progovore o onome što im je zaista bitno. Ja sam preživjela rat, i, što je mnogo gore od toga, ove godine poslije. Ko u tome nije vidio da nema objektivne historije i da niko neće doći da nas spasi istinom, taj bi se trebao ostaviti pisanja, jer nema šta da kaže. Svjesna sam da postoje politički projekti koji su spremni apsorbirati mnoge angažirane umjetničke prakse. Jedino što preostaje je govoriti sa sviješću o postojanju takvih projekata ili zauvijek zašutjeti. Onog momenta kad strah od političkog “prisvajanja” bude veći od želje da se govori i vjere u to da se izgovoreno ima kome reći – pošteno je zauvijek zašutjeti – i ne stvarati buku koja nikom ništa ne znači u instituciji koju zovemo književnost.

KP: Kritična si i u analizi obrazovnog sistema u BIH, a za književnu scenu u BIH ističeš kako te podsjeća na “državni ustroj zbog kojeg patimo”. No ipak, naglašavaš kako ipak postoje neki koji razaraju tu internost – a to su spisateljice. Možeš li pojasniti?

Š. Š.: Da, književna scena, jednako kao i obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, danas izgleda poput Dejtonskog mirovnog sporazuma – svako u svom ataru urliče do neba, a vani vlada geto i tišina. O bosanskohercegovačkim spisateljicama se više zna u inostranstvu nego u Sarajevu. Ponosna sam da lično poznajem, na primjer, pjesnikinje kakve su Adisa Bašić i Tanja Stupar. Nedavno smo, spomenute pjesnikinje i ja, učestvovale u jednom regionalnom programu koji je okupio teoretičarke i teoretičare iz regije. Čudesna je istina da smo na skupu čitale svoju i poeziju Feride Duraković i da smo se osjećale legitimnima da vlastitu poeziju tumačimo. Ne postoji nikakav pokret spisateljica u Bosni i Hercegovini. Književna sijela izgledaju kao tradicionalne svadbe – na vrhu stola sjede starješine, a oko njih mlade nade te pokoja poetesa što se zatekla na repu događaja. U gužvi oko vrha stola i najboljeg mjesta na sećiji, dakako, prvo se izgubi pokoja zalutala poetesa. Međutim, to nije jedini sto za koji je moguće sjesti. Mimo svadbenih stolova postoji cijela jedna kultura koja pretendira na legitimitet.

KP: Radiš u Tuzli, no dosta si putovala, pa imaš iskustva s raznim akademskim zajednicama Uočila sam kako se baš u Tuzli, pri Univerzitetu, razvija kritična masa mlađih znanstvenika koji žele stvoriti teorijsku akademsku i kritičnu zajednicu. Možeš li navesti neke projekte ili suradnje koje ste pokrenuli?

Š. Š.: Od prije nešto više od godinu dana ne radim u Tuzli, fizički, ali tvoje pitanje nije promašeno, jer i dalje, mada sam upisala doktorski studij na rodnim studijama na Central European University u Budimpešti, radim na Tuzli. Živim u Budimpešti, ali ono što se u Tuzli događa na akademskom, aktivističkom i drugim planovima i dalje je dio mog života. Iako ovo može biti shvaćeno kao puki izraz lokal-patriotizma, želim da kažem – Tuzla je danas centar u kojem se održava i producira kultura koja nešto znači. Taj mali grad, za koji sam ja vezana i kad ne živim blizu Bosne i Hercegovine, u stanju je da producira stvari koje su u ostatku države nezamislive. U vrijeme potpune privatizacije i otimanja javnog prostora, u tom gradu se, da navedem primjer iz popularne kulture, koja je, treba i to napomenuti, prva podlegla spoju najcrnjeg nacionalizma i tranzicijske pljačke – koncert regionalno popularnog repera Frenkie-a ne održava u skupom noćnom klubu, nego Na Jali – pored rječice, tamo gdje se skupljaju srednjoškolci i studenti, tamo gdje nema tajkunskih potomaka i brze zarade. Za mene je sasvim logično (i sad da progovorim o akademskoj praksi) da se tamo rodila ideja okupljanja akademskih, umjetničkih i aktivističkih praksi koje su spremne da brane javni prostor i društvo od “privatizacija”. Ovih dana je u Tuzli pokrenut regionalni projekt Front slobode – nazvan prema časopisu koji je 1943. imao svoj prvi broj na prvoj slobodnoj teritoriji u Tuzli. Projekt ima regionalni značaj i obuhvata antifašističke prakse u ovim našim komunalnim zajednicama (teško ih je nazvati društvima) koje su nastale raspadom Jugoslavije.

KP: Urednica si u časopisu Treći trg, svojedobno si sudjelovala u projektu antologije kratkih priča u regiji pa bih te na kraju razgovora zamolila da nam teorijski ocrtaš mlađu književnu scenu u BIH.

Š. Š.: Nedavno sam, ovdje, u Budimpešti, imala priliku da sudjelujem u razgovoru s mlađim mađarskim piscima i spisateljicama. Razgovarali smo, naravno, o književnosti, i meni je posebno ostala u pamćenju činjenica da smo svi oduševljeni savremenom književnošću u regiji. Naše kulture na ivici su uništenja, sluđene lažnom modernizacijom, obeshrabrene tradicionalnim dogmama i mučene prividom napretka koji razjeda socijalnu mrežu do srži. U takvim uvjetima danas nastaje sjajna umjetnost. Koliko god to zvučalo čudno, u uznemirenim i neriješenim društvenim odnosima u kojima zauzimanje vlastitog mjesta nije pitanje udobnosti, nego pitanje opstanka, nastaju sjajna književna djela.

U Bosni i Hercegovini i u onome na šta se računa kao na blizak kulturalni prostor, a što uključuje i ono što obično nazivamo dijasporom, danas se mnogo i dobro piše. Problem koji se postavlja pred takvu vrstu produkcije je da li će ona sebi dozvoliti da se osuši i izumre zbog nedostatka institucionalne podrške – ili će na horizontalnom nivou shvatiti da traženje korijena u besplodnom tlu nema više nikakvog smisla te da je jedino što nam preostaje izgradnja mreže.

Objavljeno 30.11.2009.