Od tajne dobro upućenih do općeg dobra – dr. Protić kakvog još niste upoznali

Tijekom takvih putovanja, čovjek često zapinje u dijelove tuđih života, a večeri nakon koncerta najčešće se provode u prijateljskim krugovima gdje se izmjenjuje sve ono što nas kroz život inspirira: presnimavamo jedni drugima najdražu glazbu i filmove, preporučujemo knjige, prepričavamo putovanja, događaje, važne punktove… Mreža je to podataka temeljena na vlastitim iskustvima i nije diktirana nikakvom modom, trendovima ili ičim sličnim. Nekog romantičnijeg možda bi podsjetilo na one indijanske krugove oko vatre u kojima kruži lula mira (koja postoji i danas, samo u jednostavnijem obliku) i gdje se znanje, iskustvo i dobra volja velikodušno dijele sa svima nazočnima.

U jednom takvom krugu prijatelja u Novom Sadu nakon koncerta, prvi put sam imao prilike vidjeti radove Vladimira Protića (u daljnjem tekstu dr. Protić). Oduševljeni prijatelji puštali su nam tada nasumce razbacane odlomke njegovih seansi i odlomke njegove iščašene vizije dječjeg programa u vidu Jaganjca i u tom trenutku vremena, u tom djeliću svemira pod utjecajem svega čemu smo bili izloženi – stvari su se poklopile. Osjetili smo srodnost promišljanja, cinično-zajebantski pogled na ovaj ružni svijet koji plete bez dlake na jeziku. Ponijeli smo doma nekoliko zaprženih DVD-ova i dosta brzo se na našim druženjima počela pjevušiti naslovna tema Jaganjca te prepričavati fore koje smo čuli stotine puta. Za doktora Protića našlo se mjesta na polici gdje su se već smjestili Balkanski špijun, Maratonci…, Tko to tamo peva, Kako je propao r’n’r, Ratnici podzemlja, A je to, Pyhtoni ili bilo koji serijal ili film koji je, ovisno o afinitetu, napravio tu vrstu klika. Popularizacijom YouTube-a, slava dr. Protića samo se dodatno proširila poput požara u jadranskom zaleđu. Dr. Protić je prestao biti tajna rijetkih i dobro upućenih i postao je, na neki način, opće dobro.

Tijekom ovogodišnjeg RAF-a, organizirana je i trodnevna retrospektiva njegovog rada koja je pokazala da interes za njegov rad nije jenjao. Ljudi su došli ponovo gledati ono što su već mnogo puta gledali, ali došli su upoznati i autora i razmijeniti s njim koju riječ ili koje piće. Dr. Protić nije nikoga odbio, bio je izrazito pristojan i ugodan sugovornik, no nisam se mogao oteti dojmu kako mu sve to zajedno nije baš sjelo, kako se osjeća nelagodno kad je u špici pozornosti.

Njegova publika je vjerojatno očekivala raspojasanog tipa koji će se utaboriti na šanku i tamo valjati fore iz rukava i biti glavni u društvu. Umjesto toga, pojavio se pristojan, nenametljiv i šutljiv tip koji se poprilično rezervirano izjašnjavao o svom radu. Raditi interview s njim nije bilo lako, na trenutke sam se osjećao poput zubara koji se muči izvaditi dobro ukorijenjen zub. Prošlo je neko vrijeme dok nisam shvatio da je problem, zapravo, u meni i mom previše nametljivom i znatiželjnom načinu propitkivanja. Par pića kasnije dovoljno smo se opustili i on i ja pa smo od zadane forme intervjua spontano prešli na obični razgovor o običnim stvarima. I počeli uživati. Razgovor je vođen nakon druge večeri njegove retrospektive i prenosimo ga ovdje u njegovom integralnom obliku, bez cenzure, kraćenja i uredničkih zahvata.

. . .

M: Kako se osjećaš na RAF-u?

Dr. Protić: Ja sam potpuno iznenađen do koje mjere je ovo što radim ljudima zanimljivo. Nisam to očekivao. Bio sam prije dvije godine, evo me sada i još uvijek mi nije jasno.

M: Što misliš, zašto si tako prihvaćen? Iskreno, meni su tvoji filmovi jako ozbiljni, pogotovo seanse dr. Protića. Teme su jad, čemer, alijenacija, a ljudi ih nalaze zabavnima. Iznenađuje li te to?

Dr. Protić: Ja sam i krenuo s idejom tragikomedije. Nešto loše je podnošljivo samo kad je istovremeno i komično. Snimanje sam počeo 2004. godine, a završio 2007. Taman su se pojavili prvi digitalni fotoaparati pa se lako mogao napraviti filmić i ja sam to radio za svoje prijatelje. Tada još nije postojao youtube pa sam te filmove podijelio na CD-ovima i ljudi su ih odmah prihvatili što mi još uvijek nije jasno. Nemam točno mišljenje zašto je to postalo popularno, no primijetio sam da većina ljudi danas ima strpljenja za gledanje nečega otprilike od minutu i pol i za kratke forme tipa haiku. Nemaju strpljenja za nešto duže. Možda je u tome razlog popularnosti ovih filmova, to je jedini razlog koji mi pada na pamet. Youtube se pojavio nešto kasnije i popularizirao baš tu kratku formu, ni tamo nitko ne gleda ništa što traje duže od tri minute.

M: U redu, možda si pogodio formu koju ljudi žele no ne možeš ignorirati činjenicu da si pogodio i sadržaj. Ima hrpa drugih filmića koji su još kraći od tvojih pa nisu izazvali nikakvu pažnju ljudi.

Dr. Protić: Ljudima je najzanimljiviji taj prvi dio koji sam snimao. Meni taj dio baš više i nije nešto. Više pažnje sam posvetio drugom dijelu rada kao dr. Protić kada se sve pretvara u neku filozofiju, tu sam htio da stvari postanu ozbiljnije.

M: To se i osjeti. Večeras je bilo znatno manje smijeha u publici nego prve večeri tvoje retrospektive, a zasigurno će smijeha biti mnogo i na sutrašnjoj večeri kada je na programu Jaganjac. Svjestan si toga da imaš i veliku bazu fanova: puno ljudi citira odlomke tvojih filmova na način kako fanovi citiraju odlomke filmova kao što su Balkanski špijun, Maratonci trče počasni krug i slični, da se zadržim samo na regionalnom kulturnom krugu. Desilo ti se da si napravio jednu od onih stvari koje nehotice "pogode žicu" kod mnogih ljudi. Očito je tebi to uspjelo, no jesi li to htio? Koja je bila tvoja motivacija i za koga su rađeni tvoji filmovi? Za samog sebe?

Dr. Protić: Nisam to radio samo za sebe već za svoje prijatelje, a oni su to onda slali dalje. U meni je postojalo to neko nezadovoljstvo koje se očituje u tim filmovima. A da budem iskren, nisu to sve baš ni moje riječi, ima mnoštvo iskrivljenih izreka starih mudraca i tako to. Studirao sam filozofiju, probio se nekako do treće godine i onda odustao i dio toga se osjeti. Sat koji sam nosio na tim ranim snimkama je sat jednog poznatog beogradskog psihijatra, pokojnog doktora Nikole Wolfa. Do mene su, preko njegove udovice, došle neke njegove stvari. A i inače mi je zanimljivo koristiti predmete mrtvih vlasnika, tako imam ponešto od Vaska Pope – još nečiji kaput i sako pa dodao naočale s pijace. To je sve trebala biti neka sprdnja s obrazovanjem koje je meni, u stvari, jako bitno. Užasava me što obrazovanje danas postaje, na neki način, historija. Ja sam jako vezan uz razdoblje antike, grčki i latinski, i uzbuđuje me način njihovog razmišljanja. No, istovremeno sam htio napraviti i neko ruganje, zezanje na račun toga. Mnogo tih izreka nisam ja izmislio. Na primjer, rečenicu Jebeš mene. je izgovarao stvarni čovjek koji se raspao od alkohola i bio ukočen od strane svoje rodbine. Imao sam namjeru napraviti akumulaciju tako nekih strašnih misli i izjava raznih ljudi. Mislim da se to svidjelo toj nekoj publici i da je tako došlo do neke nesvjesne komunikacije između svih tih uključenih strana. Ja sam budist i vjerujem u to neko pomućeno Jedno, u kolektivnu zbunjenost koja, na neke iracionalne načine, biva prevaziđena.

M: Misliš da si ti, na neki način, artikulirao tu pomućenost, zbunjenost?

Dr. Protić: Naknadno sam se trudio u tom smjeru, da od toga napravim neki sistem. Taj sistem vodi ka propasti riječi jer je na riječi bazirana, kako kažu, zapadna civilizacija. Ona je započela pismom i komunikacijom, a kod mene bi trebala završiti napuštanjem Riječi. Nema više dualizma, to je sve pomućeno Jedno. Možda ovako izgovoreno zvuči pretenciozno, no to mi je stvarno bila Ideja. Postoje još neke stvari koje sam spomenuo više usput, tipa: Sve se događa u isto vrijeme, no time ću da se bavim kasnije, a možda opet i neću.

M: Koliko su te iznenadile pozitivne reakcije ljudi?

Dr. Protić: Apsolutno su me iznenadile. Neki ljudi su se ponašali kao opčinjeni. Na Youtubeu sam vidio snimku nekih ljudi iz Prijedora kako razvaljeni pjevaju Jaganjca, a danas su mi pokazali i snimku ljudi ovdje iz Zagreba kako pokraj studentskog doma "Stjepan Radić" zagrljeni i pijani pjevaju tu istu pjesmu. Pokazali su mi ovdje dva grafita vezana uz to, a znam da postoji i jedan u Beogradu. Sve mi je to nevjerojatno. Pogotovo zato što sam mislio da se neki smisao za humor razlikuje, npr. Ovdje i u Bosni.

M: Ne misliš da smo dio istog kulturnog prostora?

Dr. Protić: Mislim. To je zajednički jezik, a to je to. Doduše, za ovu retrospektivu sam izbacio neke odlomke za koje sam mislio da se ovdje neće moći pratiti, da imaju lokalni karakter. Vezano uz 9. mart 1991. – prve demonstracije protiv Miloševića i njegovog režima, tenkovi na ulici. Već tada se moglo osjetiti da je to jedan režim kojeg se nećemo lako riješiti. Izbacio sam i neke lokalne epizode vezane uz npr. neke drugstore gdje se često pije po Beogradu. Ali, izgleda da se mi, kao pripadnici različitih naroda, puno bolje međusobno razumijemo nego što to ponaosob znamo.

M: Misliš li da je to razumijevanje na intelektualnom ili emocionalnom nivou? Dijelimo li istu vrstu očaja, odustajanja od diskursa klasičnog vokabulara u korist odmaka ka apsurdnom?

Dr. Protić: Ja sam privatno potpuno emotivan tip, a dr. Protić je neka moja kriza i mislim da se to prepoznaje. Ne bavim se detaljno psihologijom, no mislim da sam ovdje nešto pogodio.

M: U svakom slučaju, kod tebe nije postojala namjera da budeš popularan s tim?

Dr. Protić: Ne bi ni uspjelo da je bilo te namjere. Ja tek sada imam problema s tom popularnošću. Počeo sam sâm sebi provoditi autocenzuru s Jaganjcem. Stalno mislim da nove stvari nisu dovoljno dobre i da će razočarati "publiku". Sad već razmišljam kako će tko reagirati. Snimam sada serijal s Jaganjcem u Haagu i skroz sam nezadovoljan. Koristio sam i novu kameru i ne sviđa mi se kako to izgleda, sve ću snimiti ponovo. Javila se tu neka autocenzura koja ne bi trebala postojati i to mi je užasno. Ja sam po prirodi nesiguran u sebe i povučen i nije dobro da se povodim za nečijim željama, a to mi se dešava. Kako se ono kaže: Tko igra za raju i zanemaruje taktiku, završit’ će karijeru u nižerazrednom Vratniku!. Sad se pokušavam riješiti toga.

M: Kako je izgledala nulta točka, prvi trenutak kad si stisnuo "rec" na kameri?

Dr. Protić: Posudio sam od prijatelja fotoaparat i na njemu snimao, sviđa mi se ta mutna, neoštra slika. Ali ne znam točno koja je prva nastala. Snimao sam jednu po jednu i davao prijateljima na gledanje, a oni bi onda to odobravali ili odbijali. Tek kasnije sam vidio da bi od toga moglo biti nešto. Prvo sam htio to skupiti u četiri dijela, kao četiri jahača apokalipse. Prvi dio je trebao biti vezan uz slamanje ega, kao kad odeš u vojsku pa te tamo skroz razjebu, padnu lažne slike o tebi. Zatim sam htio razjebati jezik i krenuo ka poeziji, trudio sam se da to ima nešto u sebi.

M: Misliš li da ćeš moći ponoviti "nevinost" tih prvih radova?

Dr. Protić: Ne vjerujem. Dr. Protića sam završio i nema potrebe da se njime više bavim. Palo mi je nešto novo na pamet, ali nisam htio. Ovu ovcu ću još da radim, ali nemam pojma što nakon toga. Polako me hvata kriza identiteta, 33 godine i tako to. Ne želim nešto posebno dramiti, no stvarno nema više smisla da se vrtim po festivalima s dr. Protićem, možda još jedino Jaganjac.

M: Što ćeš onda dalje s "karijerom"? Imaš li planove ili ćeš pustiti da se sve dogodi spontano?

Dr. Protić: Pitat ću nesvjesno "ja". Prijatelj i ja smo napisali zajedno knjigu i sad nas zovu na neki festival krajem svibnja – Nesvakidašnji festival knjige. Prije jedno 6-7 godina u Sarajevu je raspisan natječaj za kratku priču na koji su se mogli javiti svi koji pišu ovim zajedničkim jezikom, znači s područja bivše Jugoslavije. Tako sam upoznao tipa iz Beograda, Tobićtobić – Idol mladih i još jednog odavde – Bogunović, pa su oni htjeli da napravimo neki zajednički nastup, promociju. Oni bi nešto i svirali, ali ja neću svirati s njima. Sviram trubu, ali sviram isključivo jazz pa se ne mogu nikako uklopiti s njima. Uglavnom, uz tu knjigu ću vjerojatno izdati i neki CD, ali dalje od toga nemam planova.

M: Po prirodi stvari, nekako uvijek ti izbiješ u prvi plan. No, tko su tvoji suradnici? Predstavi nam ljude s kojima radiš?

Dr. Protić: Moj prijatelj Nemanja Moravić Balkanski, s kojim sam napisao knjigu Telex, odselio se u Kanadu. On je sjajan strip crtač, a kako se kod nas ništa kvalitetno ne može objaviti, otišao je za Kanadu. I baš prije dolaska ovamo mi je javio kako je počeo crtati storyboardove za Universal i možda će imati i vlastitu izložbu. On je sa mnom snimao i ono s guslama što se vrti naokolo. Već duže vremena nas dvojica planiramo postaviti neki web sajt sa svim tim i uvijek nam nešto iskrsne: ili nema tko da nam to napravi ili nemamo para.

M: Zapravo su za promociju tvog rada više napravili ljudi koji te ne poznaju, fanovi koji svojevoljno stavljaju tvoj rad na internet ili ga prže naokolo. Osjećaš li se nekada kao da te zloupotrebljavaju ili krivo interpretiraju?

Dr. Protić: Ne, neka rade što hoće. Ja inače izbjegavam pričati o svojim filmovima. Čini mi se da sve što ja kažem može samo da im smanji doživljaj. Sviđa mi se fama. Sviđa mi se kad ljudi izmišljaju priče o meni: taj je tip bio na ratištu, pukao je, nosi jakne Bijelih orlova… Čim se razbije ta mistifikacija, dosadno je. Čim ljudi nešto provale, nije im više zanimljivo. Bolje je ovako.

M: Znači, nećemo ni u ovom razgovoru otkriti neke tajne tvog stvaranja?

Dr. Protić: Nema tajni. Nema tu ničeg spektakularnog i meni je sav taj odjek još uvijek iznenađenje. Vjerojatno ću se još dugo pitati kako se to desilo.

M: Nesumnjivo posjeduješ solidno filozofsko, filološko, povijesno, zemljopisno znanje i s time se u svojim filmovima zezaš. Smatraš li možda da si privukao pažnju onog dijela publike koja također posjeduje određeno znanje u tim kategorijama, a koji su nezadovoljni onim što im se kao zabava nudi s drugih medija, pogotovo televizije? Misliš da su oni u tebi prepoznali nekoga tko se zeza s određenim fundusom znanja? Otrcano mi je vući usporedbe s Montipajtonovcima, no kad se sjetim njihovog skeča o nogometnom susretu grčkih i njemačkih filozofa, ne mogu ne povući paralelu. I je li taj gerilski pristup promociji rada (Youtube, prženje i dijeljenje Cd-ova, usmena predaja…) utjecao na "Fama volat" filozofiju koju zastupaš?

Dr. Protić: To je sve povezano. Uobičajeni mediji rade sve za nivo najglupljeg i većina tih stvari ne očekuje od gledatelja znanje niti da išta poduzme s sobom nego se dodvoravaju ljudskim… maltene neuspjesima. Puno toga je na ponudi, ljudi ne mogu odabrati pa obično idu linijom najmanjeg otpora i biraju ono što je najlakše, najpitkije. Ljudi ne žele gledati ni nove stvari, pogledaj samo gledanost repriza. Sve se ponavlja: i serije i školski programi. Ljudi s kojima se družim skoro više i ne gledaju televizijski program, sve skidaju s interneta i sami se obrazuju. Primjećujem i porast interesa za dokumentarni film. U Beogradu su festivali dokumentarnog filma posjećeniji od onih igranog filma. Puno ljudi više ne zanimaju te budalaštine, sve te priče su im već ispričane pa se okreću prema pravom životu.

M: Koliko je odabir popratne glazbe za serijal dr. Protića utjecao na sliku o tebi? Kao da si svjesno odabirao glazbenike koji su počinjali kao potpuni outsideri, čak i opjevali svoju gubitničku poziciju, da bi se probili do uspjeha i popularnosti: The Smiths, The Doors, Beck, Nirvana…

Dr. Protić: To je glazba koju inače slušam, ali to je, po meni, i neka nova opća kultura. Meni su s 19 godina Smithsi bili jako značajni.

M: Ono što želim reći je kako mi se čini da je upravo rock glazba možda lansirala tu ideju kako se nečija tuga, bijes, očaj ili emocija mogu zapakirati u dvominutnu ili trominutnu formu lako prihvatljivu potencijalnoj publici. Tako i ti u nekim svojim filmovima obradiš npr. neku misao Heraklita ili Nietzschea, u formi koja je već prepoznatljiva, a time i lakše prihvatljiva gledatelju.

M: Naravno, to je već postao univerzalan jezik. Vidim to po ljudima koji u Beogradu izlaze na ista mjesta gdje i ja, slušaju sličnu glazbu i mi se puno bolje razumijemo nego s nekim tko, recimo, ide na muziku na splav, s kim nemam nikakvih dodirnih točaka. Za mene je glazba neka nova opća kultura, ljudi koji satima sjede po kućama pa slušaju i komentiraju glazbu. Ja sam htio i kroz to, zato sam i uzeo nešto poput Les misarables, razraditi lik doktora Protića do više uloga. Zato sam i spominjao iz pjesme Doorsa uzimanje maske i slično. Gledano iz današnje perspektive, kao da sam htio da to bude bliže nekom video artu, Marini Abramović recimo. Zato je dr. Protić i preuzeo neke likove, a samim tim sam htio da i on sam, kao lik, bude uništen. Pa mi se sada postavlja pitanje: Kamo dalje?. Dok sam studirao filozofiju, stalno su nas uvjeravali kako treba zauzeti pozu, zauzeti stav pa sam htio napraviti lik bez uporišta, koji mijenja maske i stavove.

M: I? Kamo dalje?

Dr. Protić: Prvo moram naći neki posao (smijeh). Trenutačno se ponašam kao neko potpuno infantilno biće koje nesvjesno živi i koje paralelno djeluje na različitim poljima, a na svakom od njih imam planove koji se razlikuju kao nebo i zemlja. Već neko vrijeme se nadam da će se jedna od tih opcija iskristalizirati kao najbitnija i da će mi na tom planu krenuti, no već dugo se ništa ne kreće. Očito imam loš sistem.

. . .