Nepotkupljivost na djelu

Piše: Dea Vidović

Kako smo već i najavili, uvodne riječi na tribini, održanoj u srijedu, 6. svibnja, dali su Emina Višnić (Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade), Emina Bužinkić (Mreža mladih Hrvatske) i Duško Ljuština (Gradsko poglavarstvo), a okupljeni predstavnici kulturne scene i mladih, kandidati za gradonačelnika na ovogodišnjim izborima te stručnjaci i zainteresirani političari razmatrali su uglavnom negativne aspekte trenutnog Ureda za obrazovanje, kulturu i sport, dok se Duško Ljuština, kao predstavnik tog Ureda pokušavao obraniti ističući one segmente koji su dobro obavljeni.

Popis nezadovoljstava je doista veliki i trebalo bi nam nekoliko kartica teksta da ih sve pobrojimo. No, kao problem kojem se tribina stalno vraćala i s kojim je završila nedostatak je prostora za djelovanje nezavisne kulture i mladih. Preciznije rečeno, gradska uprava nije održala svoja potpisana obećanja te potrebna infrastruktura nije dodijeljena već se išlo s polovičnim rješenjima. Pogledajmo o čemu je riječ i još jedanput ponovimo gradivo.

Naime, pred lokalne izbore 2005. godine pokrenuta je serija javnih rasprava koje su otvorile prostor razgovora o poziciji nezavisne kulture i mladih u razvoju grada Zagreba. Ovaj niz tribina je završio s Deklaracijom Nezavisna kultura i mladi u razvoju grada Zagreba koja je ponuđena svim političkim opcijama koje su se natjecale na prošlim lokalnim izborima. Svoj potpis na Deklaraciju su stavile mnoge političke stranke, a među njima i SDP, odnosno Milan Bandić koji se tako obavezao provoditi svih 9 mjera koje su navedene u Deklaraciji. Među tih 9 mjera tri su vezane uz pitanje prostora, jedna mjera se odnosi na rješavanje problema prostora klubova Močvara, mama i ATTACK!, druga na osnivanje i opremanje Centra za nezavisnu kulturu i mlade i treća na opremanje i uređenje kompleksa Jedinstvo.

Upravo je ovaj dokument prethodne 4 godine bio ključan akterima nezavisne kulture i mladih u borbi za ispunjenje njihovih zahtjeva te u pregovorima koje su vodili s Gradom Zagrebom. Međutim, odnos gradske uprave bio je potpuno neprimjeren. Emina Višnić ga je ovako opisala: “Najprije nastupaju obećanja, pa slijedi faza ignoriranja i opstrukcije. Zatim, kad se vidi da se ne odustaje, nego da se problem i dalje i to javno tematizira slijede neutmeljene optužbe i prokazaivanja kojima se pokušava uništiti. A kad ni to ne upali, onda se mijenja taktika, pa nastupaju podilaženje i djelomična rješenja. Međutim, ono ključno što bi dovelo do stvarne promjene – relevantna infrastruktura – to se ne da”

Nakon uspješno održane manifestacije Operacija:grad 2005. godine akteri nezavisne kulture i mladih su nastojali uspostaviti dijalog s Gradom Zagrebom koji bi vodio prema ostvarenju potpisanih mjera iz Deklaracije. Tako su započeli niz aktivnosti kroz koje su nastojali artikulirati svoje probleme i potrebe te ponuditi rješenja (o tribini na kojoj je predstavljen model Centra za nezavisnu kulturu i mlade možete čitati ovdje), ali i kritizirati nerješavanje zahtjeva (ovdje se možete podsjetiti kako su predstavnici ovih dviju scena reagirali na izjavu Milana Bandića – Strpljen – Spašen). Nakon mjeseci odugovlačenja i razvlačenja te izostanka bilo kakvih pomaka koji bi vodili ispunjenju zahtjeva, nezavisna kultura i mladi prvo osnivaju Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade da bi nepunih godinu dana kasnije (travanj 2007.) održali sljedeću manifestaciju Operacija grad, ovoga puta s dodatkom Jedinstvo. Tom prilikom je otvoren Privremeni ilegalni centar za nezavisnu kulturu i mlade, s kojim se, po tko zna koji put, željelo upozoriti na nerješavanje postojećeg problema nedostatka prostora za ova dva polja (intervju s Eminom Bužinkić koji smo tada objavili možete čitati ovdje).

Nakon toga je uslijedio totalni obračun i obrušavanje na klub Močvara (priopćenje Saveza za centar i URK-a o optužbama koje su iznesene na Gradskoj skupštini možete čitati ovdje, a demanti na objavljeni izvještaj gradskog Povjerenstva za kontrolu prostora ovdje), a koji je završio potpunim zatvaranjem Močvare (osvrt na 9 godina djelovanja kluba Močvare možete čitati u tekstu Andree Zlatar).

Međutim, nezavisna kultura i mladi su uporno nastavljali svoju borbu pa su tako krajem svibnja 2008. uputili otvoreno pismo gradonačelniku Milanu Bandiću kako bi, usprkos svim pritiscima, potaknuli konstruktivnu komunikaciju s Gradom po pitanju pronalaženja adekvatnog prostora za održavanje njihovih programa. Nakon ove akcije i niza drugih pritisaka u javnosti, ali i nadolazećih lokalnih izbora, Grad Zagreb je počeo mijenjati politiku, očito vođen parolom Nikad nije kasno da se ljubi strasno, koju je Milan Bandić u svom poznatom “pjesničkom duhu” izrekao na tiskovnoj konferenciji povodom osnivanja Centra za nezavisnu kulturu i mlade. Tako je započeta konstruktivnija komunikacija s klubom Močvara što je dovelo do toga da se klub ponovno otvara 21. svibnja 2009., konačno je osnovan Centar za nezavisnu kulturu i mlade o čemu smo detaljno razgovarali s Eminom Višnić trenutnom ravnateljicom Centra, dok je ATTACK! prvo izbačen iz prostora Medike koji je osvojio da bi mu ubrzo nakon toga taj isti prostor bio dodijeljen.  

Pa ipak, ova recimo pozitivna razrješenja problematična su iz nekoliko razloga. Prvo, svi su nekako (ne)obično i (ne)očekivano, zamislite!, koincidirali s lokalnim izborima. Drugo, Centar je osnovan, ali još uvijek nema prostora u kojima bi se programi nezavisne kulturne scene mogli realizirati, a Medika je privremeno rješenje iz kojeg će Attakovci morati izaći onoga trenutka kada se započne s gradnjom Kongresne dvorane.

Upravo su ova tri pomaka (otvaranje kluba Močvara, useljavanje u Mediku i osnivanje Centra) bili ključni argumenti s kojima je Duško Ljuština na tribini branio Ured za obrazovanje, kulturu i sport. Njima je još nadodao „kotač velikih prostora“, među kojima je posebno izdvojio nekadašnja kina, Liku kao mjesto budućeg Plesnog centra, kino Europa i Apolo te programsku podršku za Studio i Mosor. Priznao je Ljuština da nije napravljeno Sve, ali je naravno istaknuo da je učinjeno Mnogo, a ono što nije će se obaviti do jeseni, jer će naravno, prema njemu, ista politička opcija ostati na vlasti. Ovo bahato razmetanje budućnošću ne samo da je politički očekivano, nego ujedno pokazuje stvarni odnos gradske vlasti prema nezavisnoj kulturi i mladima – puka obećanja koja tko zna kamo će odvesti i kako će završiti. Istovremeno je Duško Ljuštinja bio iznenađen kritičnošću scene, od koje se očito očekivalo da je kupljena s navedena tri pomaka te da će zauvijek šutjeti. Međutim, nezavisna kultura i mladi su još jedanput pokazali da ih se ne može kupiti i da klijentelizam nije opcija koja se u njihovom dvorištu može gledati. Od prisutnih kandidata za gradonačelnika riječ su uzeli Jasen Mesić i Josip Kregar (prema redu javljanja, op.a.), koji su svojim izlaganjima pokazali nerazumijevanje polja nezavisne kulture i mladih pa osim općih mjesta raspravi nisu uspjeli nadodati ništa vrijedno spomena.

Nezavisna kultura i mladi su se u prethodnih desetak godina itekako razvili te su, kako je to na tribini istaknula Andrea Zlatar, “na sebe preuzeli teret s leđa Ureda za obrazovanje, kulturu i sport koji funkcionira sporo i neučinkovito” te se prema ovim poljima nije odnosio kao prema partnerima. Ova nesposobnost Uprave da prepozna nezavisnu kulturu i mlade kao područja od javnog interesa ih dovodi u polje antagoniziranja i suprotstavljanja. Ključni problem na koji je ukazao Nenad Romić iz Multimedijalnog instituta je činjenica da politika kulturu vidi isključivo na simboličkoj razini, u rasponu od Rolling Stonesa do Thompsona. Tako izostaje shvaćanje kulture kao polja novih modela i načina upravljanja koje nadilazi simboličku razinu i otvara prostor dijaloga i rasprave, kao jednih od ključnih karakteristika upravo nezavisne kulturne scene. Sve dok ne dođe do ovog ključnog pomaka u pristupima i tretiranju polja kulture, posebice nezavisne kulture, a onda i polja mladih, teško je očekivati da će politika aktere ovih scena vidjeti kao partnere. Tek će suodnošenje s ovim izazovom Zagreb približiti suvremenim kreativnim promišljanjima gradova, ali i kulturnim politikama koje se temelje na građanskoj participaciji, kao neizostavnom elementu svake uspješne demokracije.