Tema Piše: Matko Vlahović
Prema podacima UNCHR-a u svijetu je sredinom prošle godine bilo 80 milijuna raseljenih ljudi, od čega je 26.3 milijuna izbjeglica. Ti visoki brojevi vjerojatno su tek blijeda naznaka nadolazećih masovnih migracija, koje će biti jedna od posljedica klimatskih promjena. Dok je potreba za koordiniranim i solidarnim politikama nikad veća, bogate zemlje globalnog sjevera, koje su u velikoj mjeri pridonijele trenutnoj krizi, zatvaraju se unutar svojih granica. Pristup u kojem se jasno isticao humanitarni karakter migrantske krize, zahvaljujući rastu i pritisku “nacionalističke internacionale” populističke desnice, ustupa mjesto žilet žicama na europskim granicama i prešutnim i nelegalnim politikama odvraćanja. Osim nasilnih policijskih pushbackova, mehanizmi odvraćanja mogu imati i mnogo suptilnije oblike – na primjer, kada neka osoba zatraži azil u Hrvatskoj ubrzo se nađe zaglavljena u labirintu birokracije.
U zagrebačkoj je Močvari sredinom lipnja održana tribina Primjeri migrantskog otpora u Hrvatskoj. U ležernom razgovoru, koji je organizirao Centar za mirovne studije (CMS) u sklopu 8. Tjedana IZBJEGLICAma, sudjelovalo je petero osoba s migrantskom pozadinom i iskustvom svakodnevnog života u hrvatskom društvu. Chandrelle Salamiat, Commi Balde, Salam Al Nidawi, Prince Wale Soniyiki i Awudi Atitsogbui opisali su svoje dojmove o procesu prilagodbe u novoj zajednici kroz razgovor koji je moderirala Lucija Mulalić. Između ostaloga, izrazili su svoje zadovoljstvo prilikama i sigurnošću koje im život u Hrvatskoj pruža, ali i frustracije koje izaziva susret s birokratskim aparatom. Te frustracije su se zapravo iskristalizirale kao lajtmotiv iskustva prilagodbe hrvatskom društvu.
Salam Al Nidawi nedavno je diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, i to upravo na temi integracije. Njegov pregledni diplomski rad Integration of Persons under International Protection in Croatia izuzetno je vrijedan izvor o migracijama u hrvatskom kontekstu – naročito jer je riječ o znanstvenoj refleksiji sustava koji je sam upoznao i proživio iz prve ruke. Al Nidawi tako napominje da je “proces integracije dugotrajan jer započinje od trenutka kada državljani trećih zemalja stignu u zemlju konačnog odredišta, a završava kad postanu aktivni članovi društva. Integracijski proces je također višedimenzionalni proces jer državljanina treće zemlje treba uključiti u ekonomski, socijalni, kulturni, civilni i politički život društva domaćina”.
Kako je istaknuto na tribini, osobe iz trećih zemalja koje žele postati prihvaćeni i aktivni članovi nekog društva često kreću od nule – trebaju naučiti strani jezik, prilagoditi se novim društvenim normama, iz temelja stvarati socijalne odnose u nepoznatom okruženju, pronaći posao da bi se mogle uzdržavati itd. I sve to dok se istovremeno nose s ogromnom razinom anksioznosti zbog nesigurnosti u vlastitu budućnost i strahom od deportacije u zemlju iz koje su bili prisiljeni otići. Ništa od navedenog ne mogu napraviti samostalno, već se nužno oslanjaju na pomoć, potporu i otvorenost domaćeg stanovništva i institucija. Prema tome, integracija u novo društveno i kulturno okruženje ne iziskuje trud i prilagodbu samo od pojedinca, nego od čitave zajednice.
Pritom proces uključivanja migranata u zajednicu nije spontan i prirodan – ne događa se sam po sebi i u prvom redu ovisi o kvaliteti zakonskih i institucionalnih okvira. Prema Europskom vijeću za izbjeglice i prognanike, državne vlasti bi proaktivnim politikama trebale “osigurati političko vodstvo i zadati ton javnoj raspravi o nediskriminaciji i jednakim mogućnostima. Vlade bi posebno trebale identificirati i suprotstaviti se promicanju dezinformacija kojima je cilj potaknuti strah i nepovjerenje prema izbjeglicama”. Upravo je izostanak ovakve aktivne angažiranosti i koordiniranosti državnih institucija jedan od središnjih problema u integraciji migranata u hrvatsko društvo, kao i uzrok birokratiziranosti procesa koji su sudionici CMS-ove tribine problematizirali.
Hrvatska je odredište jako malom broju izbjeglica i azilanata. U razdoblju od 2006. do 2020. godine – dakle, od kad je trenutni Zakon o azilu usvojen, odobreno je svega 802 zahtjeva. Zbog tako malog broja azilanata poteškoće s integracijom su često nevidljive. Izvan alarmističkih i šovinističkih desničarskih narativa, o stvarnim problemima migrantima se u javnom prostoru izuzetno malo priča. Mnogi azilanti su doduše i fizički odvojeni od domicilnog stanovništva – većina ih je smještena u Hotelu Porin na zagrebačkim Dugavama ili prihvatilištu u Kutini što pridonosi i njihovoj getoizaciji. Naime, interakcija s domicilnim stanovništvom, sa susjedima, je važan element socijalizacije, koji izostaje dok god su fizički segregirani. Štoviše, segregacija nikad ne ostaje samo fizička, već postaje plodno tlo za razne predrasude, stigmatizaciju ili rasizam od strane većinskog stanovništva.
Šutnja i nevidljivost azilanata također omogućuju vlasti da bez posljedica ignorira ovo problematično stanje. Međutim, razloge izrazito manjkavom procesu integracije u Hrvatskoj ne treba prvotno tražiti u zakonskom okviru. Kako Al Nidawi u svom istraživanju piše: “Na temelju analize zakona može se zaključiti da Hrvatska ne zaostaje za ostalim zemljama EU-a kada je riječ o pravnim aktima, ali problem nastaje kada predviđene zakonske mjere treba primijeniti u praksi.”
Službenici/e u institucijama često nisu upoznati ili educirani o pravima koje migranti zakonski ostvaruju. Neusklađenost između zakona i “stanja na terenu” dodatno otežava već prekarnu situaciju – budućnost migranata prema tome može ovisiti o lutriji na koliko informiranog službenika će naletjeti. Kontradiktorne informacije, sporost, nepostojanje rokova u kojim trebaju dobiti odgovor, birokratiziranost i nezainteresiranost konstantni su izvor frustracija.
Chandrelle Salamiat na tribini je sažela svoje iskustvo s hrvatskom administracijom riječima: “Gdje god otiđete i pokušate riješiti neki problem reći će vam: ‘Takav je zakon.’ Čak i ljudi koji nemaju pojma o čemu se radi, samo da bi skratili razgovor i spriječili daljnja pitanja, govore: ‘Takav je zakon. Uzmi ili ostavi.'”
Krpanje rupa u sustavu koje nastaju zbog neusklađenosti institucija i zakona stoga ovisi o organizacijama civilnog društva poput CMS-a i udruge Are You Syrius?, kao i naporima njihovih volonterki/a. Osim što pomažu pri obrazovanju, svakodnevnom prevođenju i orijentaciji u nepoznatom društvu, volonteri nerijetko služe i kao posrednici između migranata i trome administracije. Primjerice, azilanti imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, ali pritom nisu korisnici zdravstvenog osiguranja. To konkretno znači da nemaju zdravstvenu iskaznicu pa pravo na zaštitu ostvaruju preko svojeg identifikacijskog dokumenta. Liječnici koji nisu upoznati s tim sustavom svoju uslugu često žele direktno naplatiti zbog bojazni da neće biti kompenzirani od strane države. Zadaća volonterki/a u takvoj situaciji je upoznati liječnika s načinom na koji funkcionira sustav. Volonteri/ke na taj način zapravo vrše i ulogu posrednika između zakonodavstva i institucija – službenike/ce neplaćeno obrazuju o postojećim procedurama jer to sistem nije odradio.
Brojne slične situacije svjedoče nepostojećoj koordinaciji između vlasti i zakonodavstva s institucijama i osobljem koje dolazi u direktan kontakt s migrantima. Nedostatak stabilnih i jasno komuniciranih procedura znači da ljudi ovise o ad hoc pomoći volontera i vlastitoj snalažljivosti. Iako je tromost birokracije opće mjesto života u Hrvatskoj, birokratiziranost bi procesa integracije bilo pogrešno shvatiti tek kao poseban slučaj univerzalnog problema, u prvom redu jer su migranti izuzetno ugrožena skupina pa uobičajeni propusti mogu imati mnogo ozbiljnije posljedice od iritacije. Zapravo, u kontekstu europskih politika odvraćanja, birokratizirani sustav integracije ima izuzetno perfidnu ulogu.
Organizacije poput CMS-a već više od desetljeća upozoravaju na probleme s administracijom bez znatne zainteresiranosti države. Sustav nije unaprijeđen čak ni nakon masovnog migrantskog vala iz 2015. godine. Štoviše, događa se upravo suprotno – solidarnost i pomaganje se kriminaliziraju. Julija Kranjec i Ana Ćuća u CMS-ovom policy dokumentu izdanom prošle godine ističu da “kriminalizacija solidarnosti opisuje državne aktivnosti i pokušaje sprečavanja i zaustavljanja pojedinaca, grupa, inicijativa, institucija i drugih aktera u akcijama kojima podržavaju, pomažu ili asistiraju ljudima koji su u potrebi, ali nemaju odgovarajuće isprave, koristeći kaznene i imigracijske zakone. Radnje poput pružanja pravnih informacija, kupovine sendviča ili vode ili vođenja nekoga liječniku, kao i spašavanja nekoga od smrzavanja, utapanja ili umiranja, obično će se smatrati osnovnom i očekivanom ljudskom reakcijom ili solidarnošću, ali u posljednje vrijeme postale su rizične, zločinačke i neželjene”.
Država ne samo da ne pokušava popraviti nedjelotvornu birokraciju, već počinje kažnjavati volenterke/e čiji posao je zbog institucionalnih propusta nužan. Nije stoga prenapregnuto zaključiti kako je latentna zadaća trome birokracije tek dio opće strategije politika odvraćanja i discipliniranja migrantske populacije. Stanje nesigurnosti u koje su namjerno gurnuti sprječava ih da organiziraju sustavan otpor. Na tribini je to stanje istaknuto kao svojevrsna kvaka 22, migranti se boje progovoriti i time proizvode privid kako je sa sustavom sve u redu, ali baš zato što nije sve u redu, ne mogu progovoriti o problemima. Zbog toga su javna istupanja osoba koje su prošle kroz birokratski limb integracije izuzetno društveno važna. Takva istupanja nevidljive probleme čine vidljivima i stoga težima za ignoriranje – ona su manifestacija migrantskog otpora.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
