Konstantno traganje za kvalitetom

Naravno, samim time što se svake godine na festivalu pojavljuju novi autori, a i mijenjajući selektore, osvježavamo festival. Pripreme za festival traju cijelu godine i vrlo su naporne. Nije nimalo lako biti u toku s recentnom produkcijom, pogotovo kada dobijete 550 dugometražnih filmova iz cijelog svijeta. Pripremanje festivala je konstantno traganje za kvalitetom.

KP: Koje su bile posebnosti ovogodišnjeg festivala?

Branko Karabatić: Teško mi je to izdvojiti jer mi se čini da je na ovom festivalu bilo više zanimljivih kategorija. Osim jake međunarodne konkurencije, na kojoj su prikazani filmovi redatelja poput Apichatponga Weerasethakula, Chantal Ackerman ili Bele Tarra, mogli smo vidjeti i retrospektivu armenskog redatelja Dona Askariona. Koliko sam vidio, mediji su dosta spominjali program erotskih filmova "Blue night", a na ideju za taj program došao sam u razgovoru s jednim prijateljem koji piše dizertaciju na temu pornografskog filma, pri čemu je morao proučiti stotine stranica, izvješća i kratkih filmova s početka prošlog stoljeća i prije. Takav, mogli bismo reći arheološki pristup, omogućava nam da te filmove promatramo i izvan kategorije pornografskog filma iako oni nesumnjivo pripadaju erotskom filmu.

Tako smo došli do kompilacije filmova pod naslovom "Good old naughty days", Michele Reilhac koja je prije nekoliko godina prikazana u Cannesu i na kojoj je sakupljeno 60-ak minuta restauriranih kratkih filmova s početka prošlog stoljeća. Mnogi od njih vrlo su duhoviti i zabavni, a po kameri, kretanju i sl. vidite da su ih radili poznati redatelji i da iskaču iz onog što danas nazivamo pornografskim filmom. Otišli smo i dalje pa je jedan od selektora, Ivan Paić, predložio da sastavimo program koji će tematizirati i različite spolne određenosti kao homoseksualizam i sl., odnosno kako se film kao medij bavi tom problematikom.

Ivan Paić: Ono što je bitno jest artistički pristup i kako su i zašto nastali ti filmovi, odnosno kako su nastali u odnosu na neki filmski početak 20ih godina prošlog stoljeća i danas, kada taj sadržaj teško da i možemo više nazvati porno sadržajem. Program nameće pitanje što je porno sadržaj, a možda se približava odgovoru na pitanje kako taj fenomen nastaje.

KP: Neuobičajeno za Hrvatsku već ste od prvih godina festivala prikazivali filmove koji su tematizirali drukčija seksualna određenja…

Branko Karabatić: Festival od samih početaka prihvaća svaki izričaj, bez obzira o čemu se radilo, pod uvjetom da je kvalitetan. Prvih smo već godina imali uratke koje tada niste mogli vidjeti u Hrvatskoj, a radilo se o filmovima sa sado mazo temama, lezbijskim filmovima i sl.

Pritom naglasak nikad nismo željeli staviti na temu, kao na nešto čemu bi se trebalo čuditi, nego je bilo bitno kako film kao medij komunicira tu temu. Nikada zbog toga nismo imali problema, a čini mi se da društvo više nije toliko protiv toga. Mora se ipak reći da je publika koja dolazi na festival iznad nivoa primitivizma.

KP: Split je zapravo oduvijek bio centar "drukčijeg" filma…

Branko Karabatić: Da, centar drukčijeg, eksperimentalnog, iako bih osobno volio da se ta tradicija i avangardne tendencije propitaju. No, treba kazati da se u Splitu oduvijek, uz klasično filmsko stvaralaštvo gajilo i ono drukčije i to se radilo svjesno i sistematično. Od Martinca, Verzotija, Zafranovića, Nakića, Tasića, Bošnjaka, moram tu i sebe spomenuti, Mustača – svakih deset godina otprilike nailaze novi autori. Dakle, uvijek je bilo alternativnog filma, koliko god diskutabilan taj pojam bio. Osobno ne razumijem što znači alternativni film jer on uz komercijalni film ima svoj paralelni tijek.

U Splitu postoji svijest, no nažalost ne postoji mjesto gdje se to sustavno arhivira. Filmovi su sada toliko stari jer su neki kroz projektor prošli nekoliko tisuća puta i treba ih restaurirati i zaštititi. Neki su radovi u Budimpešti preneseni na 35 mm, no ima još puno radova koje treba prebaciti jer postoji rizik da ih više ne bude. Čini mi se da tu nije bilo neke svijesti o čuvanju toga i kopiranju na neke druge medije, a sada je to prepušteno državi na brigu. Splitska umjetnica, Ana Peraica, namjerava napraviti jedan izbor kratkih filmova od kasnih 60ih godina jer tu ima vrhunskih radova koje bi trebalo sačuvati.

KP: Prije nekog je vremena u Slobodnoj Dalmaciji najavljeno pokretanja festivala Mediteranskog filma u Splitu? Što mislite o toj ideji i bi li i kako taj festival mogao utjecati na SFF?

Čini mi se da je to jako zanimljivo jer je najava tog festivala dobila cijelu stranicu u Slobodnu Dalmaciji, dok je SFF do sada dobivao najviše pola stranice. Iako ne ne znam tko će to točno voditi, mislim da je ideja savim u redu i s obzirom da će to biti specijalizirani festival, moguće je da će dovoditi filmove koje nismo imali prilike vidjeti.

Mi drugu godinu imamo jedan segment festivala, Mediteran, u kojemu pokušavamo prikazati neke filmove koji su na neki način vezani za priobalje i otoke. Pri izboru filmova za SFF bilo je puno filmova iz zemalja poput Egipta, Maroka, Palestine. Možda bi oni bili zanimljivi u takvom jednom tematskom bloku iako ne zadovoljavaju kriterije koje festival ima. Vrlo mi je žao što ima dosta afričkih filmova koje naša publika nije vidjela, a da bismo ih prikazali treba puno novca i rada. Posebno bi bilo zanimljivo prikazati filmove iz Sjeverne Afrike koji gravitiraju Mediteranu. Inače, afrička nam je kinematografija gotovo potpuna nepoznanica. Ako ćemo sljedeće godine imati više finansijskih sredstava, možda bismo mogli organizirati neki takav program.

Što se toče novog festivala, čini mi se da bi taj festival mogao krenuti, no ne znam hoće li to i kakve će posljedice imati za ovaj festival. Činjenica je da SFF ima program, status i rejting u Europi i svijetu zbog čega nemam razloga za bilo kakvu brigu.

KP: Mislite li da je festival medijski ili na neki drugi način marginaliziran? Što je tomu uzrok?

Vrlo je zabavno vidjeti kako lokalni političari izbjegavaju ovaj festival, posebno kad su u funkciji. Kad su privatno, onda dođu. Ne znam zašto je tomu tako jer ovo je jedina međunarodna manifestacija, vrijedna tog naziva, koju Split ima.

Zanimljivo je kakvi su ljudi prošli kroz ovaj festival, a da je malo tko u ovom gradu obratio pažnju na to. Ljudi poput teoretičara Leva Manovicha, Catherine De Witt i još cijelog niza stručnjaka s područja filmske umjetnosti i novih medija.

Pajo: Medijska marginalizacija postoji vjerojatno zato što bi ovaj festival zapravo trebao biti u Zagrebu, a on je u Splitu. U početku je festival dočekan dosta blagonaklono, no velikim dijelom zbog kaosa u organizaciji, to se mora priznati, a djelomično i zbog nedostatka razmišljanja da se to dovede na neki nivo kako bi festival bio obuhvatan i posjećen. Jedino će na taj način publika festival shvatiti kao zbivanje koje je dobrodošlo cijeloj sredini.

Fotografije:
1 La Bas (r: Chantal Ackerman)
2 Čovjek iz Londona (r: Bela Tarr)