Igra ping-ponga

Sjećate se onog "dvoboja" s gospodinom Hribarom, koji je uporno, s još nekim svojim istomišljenicama i istomišljenicima, pokušavao ugurati službenu dvoranu Hrvatske kinoteke u Studentski centar, čemu sam se ja usprotivio zbog vlastitog iskustva. Studentski centar sa svojim programskim specifičnostima po mome mišljenju nije pogodan za ovakav "komorni" kulturno-obrazovni program i nema ga smisla tamo "uguravati". Tako sam zapravo ustao sâm protiv svih. Potom su uslijedili i nekakvi apeli i slično. Ne mogu reći da to neki mediji nisu popratili, štoviše.

Zatim je uslijedila "borba" i to dosta žustra, barem za jedno od tih atraktivnih filmskih prostora. Odlučio sam "napasti" barem jedno od njih. Kino Tuškanac je osim svoje neposredne veze s počecima kinematografije, bilo jedno od najbolje opremljenih kino dvorana u Zagrebu. Čak je postojao i poseban senzorni ekran za prikazivanje 3D filmske projekcije, a da o ostaloj kvalitetnoj opremljenosti i ne govorimo – sjedala, akustika zvuka, pozicija…. Dakle, da je sve išlo po planu, a to je da se kino dvorana otkupila onakva kakva jest, zajedno s kvalitetnom opremom koja se nalazila u njoj, istog se trenutka moglo započeti sa specifičnim art-film programom na zavidnoj tehničkoj razini. No, na žalost, dogodilo se to što se dogodilo. Uz sve naše apele i "naricanja", kino dvorana je kupljena bez postojeće opreme(!?). Sva ugrađena tehnika je iz nje doslovno iščupana i prodana negdje u Bosnu! A Grad je otkupio samo "ruševinu" od prostora i ona je kao takva predana filmašima na uporabu(!?). Posljedice toga tsunamija još se i dan danas osjećaju. Da bi se uopće moglo nešto učiniti, velikim se entuzijazmom skupljao "otpad" iz drugih napuštenih kino dvorana, od sjedala, ekrana pa sve do projekcijskih uređaja i ozvučenja, kako bi se kino Tuškanac koliko toliko osposobilo za funkcioniranje. Vidite, posljedice te "kataklizme" dovele su i do toga da nam je i ondašnja Kinoteka završila u "Božjim rukama". U "Božje ruke" otišlo je i atraktivno kino Zagreb, a nisam siguran da tamo neće završiti i kino Europa, koje je trenutno, nakon one opravdane "hajke" "Daj mi kino", kao što vidite, obavijeno velom šutnje.

KP: Vaš javni angažman jasno pokazuje da mnogima nije jasno što je to Kinoteka i kinotečni program. Možda ne bi bilo loše, još jednom, ponoviti gradivo?

I. L. G.: Da sada, recimo, odete na ulicu i nasumce pitate naše sugrađanke i sugrađane, Znate li gdje se nalazi Hrvatska kinoteka?, gotovo sam siguran da bi najmanje 90% posto odgovora bilo, Zar nije to u Kordunskoj, kraj crkve Sv. Blaža?. Istina, tamo je bila kino dvorana pod nazivom Kinoteka, no pitanje je sada, kada je ona svojim programom prestala to biti. Naziv je i dalje ostao kao takav, ali se koncepcija programa iz objektivnih razloga promijenila, tako da isti taj naziv nakon 1991. godine više nije odgovarao svome značenju i time se javnost dovodila u zabludu…

S druge pak strane postoji i Hrvatska kinoteka pri Državnom arhivu koja nikada nije imala nikakvu službenu vezu s Kinotekom u Kordunskoj. Hrvatska kinoteka se nalazi u Savskoj ulici pokraj Vjesnika. Rijetki su oni, a bojim se da među njima ima i stručnjaka, kojima je ova činjenica poznata. Dakle, što se tiče službene kinotečne dvorane, djelatnici Državnog arhiva i Hrvatske kinoteke, zajedno sa strukom i svim odgovornim dužnosnicima, moraju hitno naći primjereno rješenje, jer ovako se dalje više ne može.

KP: Ajmo sad još detaljnije… Zašto nepostojanje kinotečnog programa predstavlja problem?

I. L. G.: Vrlo jednostavno i banalno, studentice i studenti kojima je osnova studija istraživanje i proučavanje filmske i medijske umjetnosti (a samo u Zagrebu ima ih oko 1600) nemaju osnovni uvid u ovu problematiku, čak ni "kataloški". Ukoliko želimo nešto ozbiljno proučavati, najprije moramo imati osnovnu informaciju o tome, posebice je važno dobiti uvid i u izvorno djelo u adekvatnim uvjetima gledanja. Zamislite kako bi izgledao studij komparativne književnosti, a da onima koji ga studiraju nisu dostupne knjige. Kao što sam već naglasio, mi ne samo što nemamo specijalizirani prostor za autentično prikazivanje filmske klasike, ovdje mislim na sve filmske kategorije i žanrove, nego nemamo ni mogućnost dobiti adekvatnu informaciju o tome preko drugih medijskih "nosača". Sve što se radi, radi se "na crno", gdje svakog trenutka možeš završiti u zatvoru. Sjetimo se samo nekadašnje Filmoteke 16, jer "dilaš" s nečim što bi trebalo biti svakog trenutka dostupno. I tako nam se događa da pabirčimo po nekakvim čudnim medijima, u čudnim okolnostima, s čudnim kopijama, gdje vam više nije jasno možete li se uopće pouzdati u ono što je pred vama, jer je to otprilike kao da slušate glazbenu izvedbu gdje vam netko u blizini pili drva.

To je jedna razina problema, a druga je pak još tragičnija. Generacije već godinama prolaze a da o tome nisu dobile najosnovniju informaciju, čak ni "kataloški", što nije samo preduvjet sveučilišnih potreba, već i opće kulture. Primjerice, nema tome davno da sam od svojih prijatelja dobio na posudbu kolekciju filmskih remek djela jednog od najgenijalnijih filmaša svih vremena, Bustera Keatona. Vjerovali ili ne, kolekcija je stigla direktno iz Pekinga(!?). Kineski prijevod se može isključiti, tako da imate vrlo kvalitetnu izvornu informaciju filmskog ostvarenja. Kopije savršene, naravno u razini datog nosača. I odmah sam krenuo u prikazivanje ovih antologijskih filmova svojim studenticama i studentima, kako bi još imali priliku vidjeti ih prije nego što se rastanemo. Poznato je da su oni nastali početkom prošlog stoljeća, dakle, prije stotinjak godina. Recite sada, gdje smo ih to mi mogli vidjeti?! Naša kulturna javnost gotovo uopće ne zna, ne samo za ovog vrhunskog filmskog majstora, kojega su bez pardona "skidali" svi veliki filmaši od Stevena Spielberga do Woodya Allena. A mi? Mi smo negdje čuli za njega, možda čak i nešto vidjeli, neku genijalnu sekvencu, koja je bila bezobrazno izvučena iz konteksta i prikazuje se kao zabavna atrakcija, što je zapravo sramotno. I evo nas kod temeljnog problema. Dakle, mi nikada nismo imali priliku vidjeti autentično predstavljanje filmskog djela, posebice iz razdoblja nijemog filma, a o eventualnoj simulaciji njegove žive glazbene pratnje možemo samo sanjati. Kao što vidite tu smo već generacijama uskraćeni i vjerujem da će to odgovorni konačno shvatiti.

KP: A kako naš Arhiv stoji s tim djelima?

I. L. G.: Htio to netko ili ne ja već godinama apeliram da nam se nacionalna baština "izvuče" iz bunkera. Ono što je meni poznato, naša Hrvatska kinoteka, po podacima iz 80-tih godina, ima preko 25 milijuna metara filmske građe (!?). Unutar tih milijuna metara, jedan značajni dio već je restauriran, tako da se može javno prikazivati. Ali, u čemu je problem? I kako ga nekome objasniti? Ako ste recimo, uložili u restauraciju jednog filma ogromne novce, onda vam svaka takva kopija, osim one…, ima i sasvim konkretnu materijalnu vrijednost, i to nisu mala sredstva. Dovoljno je da se ona nađe u rukama jednog nestručnjaka i da je on svojom aparaturom uništi dok si rek’o keks. I što smo napravili? Sada ću biti malo zločest, možda je i dobro što takve kopije stoje na sigurnom, u "bunkeru", jer se tako neće oštetiti. Ali šalu na stranu, važno je, dakle, da jedan takav filmski arhiv ima svoju vlastitu kino dvoranu ili neki drugi, ali ovlašteni prostor, u kojem s ovim vrijednim materijalima rukuju vrhunski stručnjaci i to u bijelim rukavicama, koji isto tako točno znaju što imaju u rukama i kako se prema tome treba odnositi.

KP: Dakle, ovdje prije svega govorimo o nedostatku prostora koji bi zadovoljio tehničke uvjete…

I. L. G.: Zašto Vam to govorim, i oprostite na emotivnosti jer se ne mogu suzdržati? Kada smo započeli s kampanjom uvjeravanja i cijelom ovom pričom oko kinotečnog programa, doslovno su nam podmetali činjenicu, ako i "dobijete" prostor, pa što će se u njemu uopće prikazivati kad je Beograd sve oduzeo? Zar je to argument?! Beograd će kad-tad vratiti ono što treba vratiti, pitanje je samo vremena. Zar treba taj administrativno-politički trenutak čekati "skrštenih ruku"? Znate li zašto prikazujemo, recimo, filmove talijanske kinematografije posuđujući kopije, ni manje ni više, nego upravo iz tog istog Beograda? Jednostavno zato jer nemamo adekvatni prostor, koji bi bio siguran za prikazivanje arhivskog materijala na onoj razini o kojoj smo već govorili, to jest, garanciju koju možemo pružiti filmskom arhivu u Rimu koji bi nam eventualno posudio filmove. Neka mi se oprosti, ne može udruga preuzeti odgovornost ukoliko dođe do nekakvog oštećenja arhivske kopije. Na koncu poznato je i to kako se upravo udruge, koje svim silama pokušavaju uvjeriti nadležne kako je program koji izvode i te kako potreban ovoj kulturnoj sredini, snalaze kako znaju i umiju s onom "sićom" koju dobivaju za svoju aktivnost. Dovijajući se svim mogućim "smicalicama" pa tako posuđuju i kopije iz Beograda, jer je ta posudba jeftinija, a izgleda i praktičnija. Oprostite, zar smo na to spali da za ovako nešto moramo gledati na novce?!

Isto tako nam podmeću i multiplexe, a to je priča za sebe. Multiplexi, što i sama riječ govori, su prostori za masovno gledanje filmova. I to je sasvim legitimno. Neki dan slušam izjavu jednog sudionika festivala klapa u pulskoj Areni koji reče: "Ma znate lipo je to kada ispred sebe imate pet tisuć’ slušatelja, ali ja se ipak bolje osićan u konobi." I još nešto, multiplex kino dvorane nemaju tehničku mogućnost autentičnog prikazivanja filmske klasike, jer je za njih klasični filmski format (1:1,37) potpuna nepoznanica, a da o formatu projekcije nijemog filma ni ne govorimo, pa i o brzini reprodukcije. Na žalost, ovaj "brisani prostor" od 1991. godine pa sve do danas, doveo nas je, što se filma tiče, u vrlo žalosnu situaciju, tako da smo se mi već dobrano naviknuli na ove naše čudne prikazivačke uvjete, ne samo u kino dvoranama već i po nekim "otvorenim prostorima", a da o televiziji ne govorimo, primjerice, "kvadratično" gledanje sredine CinemaScope filmova na staklenom ekranu. I što sad? Jednostavno morate pristati na ove nametnute uvjete i ne preostaje vam drugo nego da se na njih naviknete i možete se vi derati k’o jarac i pri tome kriviti globalizaciju! Uglavnom vam nude vino sumnjive kvalitete, a i ono malo pravoga serviraju vam u plastičnim čašama. I na sve to se s vremenom po malo naviknete jer nema vam druge, i onda dođe trenutak kada dobijete priliku gutnuti nešto finoga, što moj pisac kaže, nešto što ni ne stigne do želuca jer se u međuvremenu pretvori u svjetlost, ali vaš naviknuti želudac ovu "metafiziku" ne priznaje, jer nije opipljiva niti ima konkretnu "težinu".

KP: Tuškanac nije rješenje ovih problema. Možete li pojasniti zašto?

I. L. G.: Nikada nisam rekao da kino Tuškanac nije rješenje ovih problema. Štoviše, Kino Tuškanac još uvijek osjeća posljedice one već prije spomenute "kataklizme" i trenutno još k tome "kuburi" s naizgled banalnim problemima o kojim ne želim ovom prilikom govoriti.

KP: Istovremeno sa svojim prigovorima u javnost izlazite i s mogućim rješenjima koja ste u nekoliko navrata predlagali i Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za kulturu grada Zagreba.

I. L. G.: Točno. Mislim da je civilizirano da, ako iznosite neke primjedbe, da ih najprije argumentirate, saslušate i "drugu stranu", a zatim ih poduprete i mogućim rješenjima. Moje je mišljenje da ovoj našoj kulturnoj sredini puno art kino dvorana nije potrebno. Čemu?! Dovoljne su samo dvije "prave", pa mi dozvolite da i ovom prigodom ponudim još jedno moguće rješenje, kada sam se već toliko "obrušio" na ovaj naš akutni problem nedostatka uvida u nacionalnu i svjetsku filmsku baštinu.

Oni koji znaju povijest ove priče vjerujem da će se lakše snalaziti u ovome o čemu želim govoriti. Počnimo od nesretne Europe, ako se već ne smije dirati u njezine "gabarite", kao što kažu, ova predivna kino dvorana mogla bi se, naravno ako Grad smogne snage kupiti, "preurediti" tako da se zadnjim redovima balkona vrati nekadašnja kabina između ona dva stupa i da se ona opremi isključivo za adekvatno i tehnički izvrsno prikazivanje arhivskog i klasičnog filmskog materijala. S tim u vezi u parteru bi se moglo izvaditi nekoliko prvih redova i proširiti podij na koji bi se mogao smjestiti, recimo, jedan filharmonijski orkestar. Dakle, ne samo što bi se nijemi film mogao popratiti živom glazbenom izvedbom "širokih razmjera", isti bi se prostor mogao koristiti i kao nemala koncertna dvorana. Nadam se da bi se to akustički moglo riješiti. Postojeća kabina na tavanu ostala bi i dalje za uporabu "normalnog" filmskog repertoara. Ovime bi, dakle, omogućili Hrvatskoj kinoteci da ima "svoj" adekvatno tehnički opremljen prostor za autentično prikazivanje arhivske građe i to po svjetskim standardima. A kino Tuškanac i dalje može prikazivati svoj već uhodani program, naravno u boljim tehničkim i prostornim uvjetima od ovih današnjih. I to je sve.

KP: Loptica odgovornosti stalno se prebacuje s jedne instance na drugu. Tko je zapravo odgovoran i kakva je uloga stručnjaka, prije svega filmskih profesionalaca po ovom pitanju?

I. L. G.: Moram naglasiti da situacija nije crno bijela. Pitate me tko je odgovoran za ovaj dugogodišnji nesporazum? Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti, jer se problemi toliko isprepliću da ih je teško pratiti. Filmski profesionalci, odnosno, struka? Ministarstvo, i jedno i drugo i treće? Grad? Sveučilište? Politika? Arhiv? itd., itd. Mislim da ne možemo samo tako na bilo koga svaliti krivicu niti bi to bilo pošteno. Znam da je najlakše reći da je odgovornost "kolektivna", i sakriti se iza toga, no ni to nije opravdanje. No, iznesimo već jednom argumente na stol, i to na svim razinama, uljudno porazgovarajmo, bez emocija i "jastva" i shvatimo već jednom da to nije niti samo gradska niti republička "igra ping-ponga", nego nacionalni problem za koji svi zajedno moramo konačno naći adekvatno rješenje.

KP: Nedavno je osnovan Hrvatski audio-vizualni centar. Mislite li da bi on mogao pomoći Kinoteci?

I. L. G.: Pa naravno. Ovdje vidim veliku šansu da se konačno počnu neke stvari koordinirati na dobrobit sviju nas. I ne sumnjam da će se to vrlo skoro dogoditi. I na koncu, iskreno se nadam da će se i Zagreb film izvući iz "d.o.o."-a i dobiti status kulturne ustanove koji mu pripada te da će i to filmsko blago koje je hrvatsku kinematografiju pronijelo svijetom konačno ugledati svjetlost dana.