Kritika Razgovarala: Janja Sesar
Kako biste ukratko opisali ovogodišnji koncept festivala?
Recentna uspješna ostvarenja u sferi suvremenih izvedbenih umjetnosti, mahom nezavisnih produkcija uz ovogodišnji posebni fokus na kratkometražni film kao još jedan element suvremenog kazališta.
Zašto ste se odlučili za suradnju s Tabor Film Festivalom?
Uvijek smo u programu dodavali naglaske na sastavne dijelove suvremenog izvedbenog izraza, nekad glazbom, plesom ili site specific teatrom, ove godine filmom, jer su to sastojci modernog kazališta, konkretno film u mnogim predstavama još od ’97. A Tabor Film Festival to radi blisko našem nezavisnom građanskom modelu organizacije i jedan je od rijetkih u Hrvatskoj, koji se bavi vrstom filma kojem je jedino ograničenje ono vremensko, dok tehnike, pristupi, koncepti i teme su apsolutno slobodni što je opet blisko konceptu našeg festivala koji je potpuno otvoren glede metode izraza vaše umjetničke ideje.
Kakva je organizacijska atmosfera nakon 10. festivala? Je li došlo do umora, možda razočaranja ili pozitivnih pomaka?
Pozitivno je što smo prošli mnoge kušnje, testove izdržljivosti, i vlastite i financijske, institucionalni prijezir, organizacijski asketizam, zazor establišmenta u formalnim i društvenim hijerarhijama i tako dalje. Nezavisno podrazumijeva još više nedaća, no i određene uspjehe kao što su građanske aktivnosti koje imaju međunarodni odjek i stoje kao jedna od vrsnijih manifestacija u regiji te postaju mjerilo standarda umjetničke kvalitete u našoj zajednici – produkcijski, sadržajno, dizajnerski i na mnoge druge načine. Sve u i oko kazališta ogledalo je društva u kojem se ono nalazi, pa tako i naš festival. Sudeći po dekadi iskustva, prateći razvoj društva oko nas, možemo se nadati da će približavanjem europskim standardima razvoj kulture općenito također doprinijeti da se festival, sad već stasali dečko, nađe na razini za koju pokazuje potencijal i ima efekt koji odgovara njegovoj umjetničkoj aktivnosti.
U kojoj mjeri je Zadar snova utjecao na stvaranje publike koja posjećuje događanja na suvremenoj kazališnoj sceni u Zadru?
Ne samo na publiku. Naime, kad u gradu imate ovakav jedan ‘hrabri’ festival, koji se ne boji novih pa i eksperimentalnih umjetničkih poduhvata, to više ili manje podsvjesno utječe na ljude da misle kako žive u slobodnom društvu i daje im slobode u vlastitom suočavanju s društvenom svakodnevicom.
Bez obzira dolazili na predstave i koncerte ili ne, s ovakvim festivalom među nama svi se osjećaju bolje, osjećaju se slobodnije. Isto vrijedi i za medije koji tada šire svoje vlastita ograničenja u bavljenju društvenom slikom kao i metodama kojima to čine. Na neki način mi im omogućujemo oslobađanje, istovremeno raspršujući taj efekt po svekolikoj zajednici.
S obzirom da kažete da je to u drugim gradovima uobičajeno, a u Zadru se događa samo u snovima, znači li to da publika tijekom godine doista nema mogućnosti (ili ih ima, ali ne u dovoljnjoj mjeri) vidjeti suvremena kazališna ostvarenja?
Nema – i to je sveti cilj i misija ovog projekta. Najkraće rečeno, Zadru treba nezavisni multimedijalni centar suvremenih izvedbenih umjetnosti, dakle građanski transparentan i odgovorno organiziran prostor za boravak, rad i prezentaciju suvremenih umjetničkih radova. I to nam treba još prije prekjučer. Sigurno je da se institucije neće time pozabaviti te da je to naš posao i zadatak.
Kakva je posjećenost festivala i vidite li u tom smislu pozitivne pomake?
Brojčane usporedbe i statistike, pa ni one koje broje publiku, nisu dobar put. Ove godine je na nekim predstavama podosta ljudi nažalost ostalo bez ulaznica, a sve su predstave bile pune ili gotovo pune. No, kad bismo na temelju toga gradili neki zaključak, sigurno bismo pogriješli. Naše globalizirano selo i multimedijski trendovi to više ne dozvoljavaju.
Prepoznaje li vas grad i županija doista kao partnera te na neki način kao jedno od turističkih obilježja Zadra?
Da, u dobroj mjeri i to već neko vrijeme. Nažalost, ni mi kao niti itko od djelatnika u kulturi zasad ne može doprinijeti kultiviranju, kako našeg odnosa, tako ni tog kaotičnog i rastućeg čudovišta zvanog turizam.
Je li Zadru snova uspjelo ono što je pošlo za rukom nekim filmskim festivalima, poput onoga u Motovunu – privlači li publiku iz drugih dijelova Hrvatske koji samo zbog festivala dolaze u Zadar? Ako je odgovor negativan, pokušajte nam obrazložiti što bi moglo ležati u pozadini takve situacije.
Da, privlači, no uz ogradu oko dimenzija i načina privlačenja. Smatramo da smo na neki način antielitna manifestacija i zbog toga ne polažemo pretjeranu važnost na uljepšavanje ambalaže prilikom predstavljanja u i izvan grada i regije. Dok se ova manifestacija ne nametne kao dominantni brand i identitet Zadra, zasjenjujući tako druge identifikacijske markere, kao recimo navijače, da ne spominjem druge društvene oznake, dotle će i percepcija festivala ostati neodvojiva od ukupnog dojma koji prosječan netko ima spram ove sredine. To se ne može usporediti sa situacijom Motovun/Istra, ili Dubrovnik. A introvertiranost i skrivene kvalitete onog unutrašnjeg Zadra do kojeg treba doprijeti i kojeg ne upoznaju mnogi koji ga doživljavaju nakratko ili samo izvana, puna je neočekivanih i kvalitetnih sadržaja. No, i to je, recimo, jedna od tajnih formula privlačnosti.
Fotografije:
1 Stanje br. 2 (BADco.)
2 Ne kao ja (Via negativa)
Objavljeno
