Tema Piše: Antonija Letinić
U Banja Luci je u utorak, 20. listopada otvorena druga po redu međunarodna izložba SpaPort. Ovaj projekt pokrenula je organizacija Protok s namjerom da oživi lokalnu umjetničku scenu te predstavi i promovira suvremenu likovnu umjetnost na regionalnoj i međunarodnoj razini. Kuriranje ovogodišnjeg izdanja izložbe Savjet SpaPorta povjerio je kustosicama Antoniji Majači i Ivani Bago, voditeljicama Galerije Miroslav Kraljević i osnivačicama Instituta za trajanje, mjesto i varijable (DeLVe).
Majača i Bago su, prihvativši poziv, krenule u ozbiljno istaživanje bosanskohercegovačkog konteksta što ih je dovelo do potrebe da se projekt drugačije postavi, a sam proces rada učini dužim te obuhvati kroz više formata. Dugoročan projekt kojeg su pokrenule naslovljen je Gdje se sve tek treba dogoditi, a prvo poglavlje je upravo otvorena izložba Možeš li govoriti o tome? – Da, mogu, kojoj su, uz njih, kustoske doprinose dali Nina Möntmann, Jelena Vesić, Ana Janevski, Anselm Franke, Vit Havranek & Zbynek Baladrán te Erden Kosova.
Majača i Bago osmislile su prilično zahtjevan konceptualni okvir izložbe i pretvorile jednokratnu manifestaciju u trajni proces istraživanja i interakcije s lokalnom sredinom pokušavajući oživjeti vrlo umrtvljenu suvremenu bosansko-hercegovačku likovnu scenu. Tako ovogodišnja izložba predstavlja tek jedno poglavlje projekta koji je rezultat jednogodišnjeg istraživanja i suradnje s brojnim partnerima, a proces će se nastaviti i tijekom sljedeće godine kada bi ciklus trebao biti zaokružen novom izložbom.
Projekt Gdje se sve tek treba dogoditi formatiran je trajnim procesom koji u fokus stavlja istraživanje, kritičko-intelektualnu refleksiju, diskurzivnost, a zamišljen je kao proces koji se razvija kroz predavanja i razgovore, edukacije u obliku radionica te izložbe, seriju novih produkcija koje slijede u 2010. i konačno završava izdavačkim projektom koji bi 2011. zaokružio ovaj višegodišnji sveobuhvatni ciklus.
Dakle, prvo poglavlje, naslovljeno Možeš li govoriti o tome? – Da, mogu je izložba nastala na temelju kustoske suradnje u pokušajima kritičke artikulacije i promišljanja problema koji su se otovrili tijekom rada na projektu. Pitanja i/ili problemi uvjetovani su kontekstom, a bave se razmatranjima zajednice, su-bivanja, budućnosti i potencijalnosti. Jednako tako ona su dovela do određenog svojevrsnog odgovora koji nameće govorenje kao nužnost.
Tako su radovi koje su odabrale kustosice Bago i Majača upravo oni koji preispituju mogućnosti govora – u svojoj glasnosti i svojoj nijemosti. Prilično glasni su Nacionalni park Dragana Nikolića, Govor ispred Narodne skupštine Ivana Grubanova ili pak An Early Lost Play Yanea Calovskog. Nijemo glasni su pak ostali Slaven Tolj sa svojim Neimenovanim radom kao i rad Stvar Judy Werthein. Prodorna je i tišina generičkog rada Libie Castro i Olafura Olafsona Tvoja zemlja ne postoji – serije intervencija u javnom prostoru koju su izveli po prvi puta u 2003. a nakon toga u nekoliko drugih zemalja prevodeći ih na lokalni jezik. Liu Wei se u svom radu bavi pamćenjem, sjećanjem i zaboravom, a instalacija Nicoline von Harskamp testiranje je kolektiva kojim animira publiku.
Belgijsko-njemački kustos Anselm Franke za svoj je kustoski koncept temelje pronašao u tekstovima Eyala Weizmana i Floriana Schneidera, a zajedničko ovim tekstovima je nova artikulacija pojma suradnje što je i dovelo do naslova njegove cjeline – Krugovi suradnje u okviru kojeg je i predstavio radove spomenutih autora. Pitanje suradnje Franke promatra iz “šireg narativa sudbine negativnosti”, a “manje zlo” kao povijesno nametnutu nužnost naših odabira. Ipak, on ga uzima u pozitivističkom svjetlu pokušavajući izgraditi temelje za razgovor o suradnji i njezinim novim formama.
Češki dvojac Vit Havranek i Zbynek Baladrán, koji su se na 29. salonu mladih – Salonu revolucije predstavili radom Spomenik promjeni, na SpaPortu predstavljaju svoj rad Arhiv samoupravljanja. Kako i sam naslov govori, namjera im je stvoriti arhiv dokumenata koji svjedoče o samoupravljanju u bivšoj SFR Jugoslaviji, a arhiv bi trebao prizvati sjećanje na nekadašnje jedinstvo, a ovaj fenomen kroz arhiv može postati formom za ragovor o prošlosti ovih prostora.
Ana Janevski, trenutno nastanjena u Varšavi, svoj je kustoski koncept naslovila Ako želite možemo zajedno otputovati na mjesec uokvirujući time istodobno i neostvarivost predložene “nebuloze” i pomalo utopistički pozitivizam nade u ostvarenje, a oslikava put do kojega, možda, vodi kolektvini trud. U njezinom odabiru tako su se našli radovi koji u sebi ujedinjuju upravo ove dvije suprotnosti – Kenedi se vraća kući Želimira Žilnika jedan je u nizu njegovih radova koji oslikavaju paradokse sustava ovih prostora, a video dokument Oni Artura Žmijewskog suprotstavlja lijevo i desno orijentirane aktivističke grupe stvarajući zrcalni prizor ovih suprotnosti i pretvrajući ih u istost. Sam naslov kojeg je kustosica odabrala citat je iz rada izraelske umjetnice Yael Bartana Noćne more u kojem se gestom i diskurzivnom formom radikalnih propagandi poljski političar obraća Židovima s pozivom da se vrate u Poljsku i zajednički grade bolju budućnost.
Isti ovaj rad u svoj je kustoski koncept Čujem kako govorite tajnim dijalektima uvrstila i njemačka kustosica Nina Möntmann koja se u svom prilogu izložbi fokusirala na ulogu jezika i njegove raznolike uloge. Tako u svom radu To be continued Sharif Waked koristi matricu video poruke bombaša-samoubojice koji ovom zgodom ne čita svoju predsmrtnu poruku, već pripovijeda priče iz Hiljadu i jedne noći. Ersen Esefa u video radu If you could speak Swidish prati doseljenike u Švadsku koji pokušavaju prepričati svoja sjećanja na život u domicilnim zemljama na švedskom.
“Neka geografska područja muče svoje stanovnike uvjetima društvene bezizlaznosti, dubokim usjecima unutar društva te osjećajem kolektivne deprivacije, izolacije i osifikacije.” Iako ova rečenica kojom Erden Kosova uvodi u svoj konceptualni okvir ne odiše optimizmom, njegov izbor radova pokušava ići u drugačijem pravcu. U selekciji koju je naslovio Korak ustranu uvrstio je fotografski ciklus Hip Activities (2003-09) turske umjetnice Aydan Murtezaoğlu koji je temeljen upravo na optimstičnoj interpretaciji pokušaja. Neumjetnička pak dokumentacija A.C.A.B. A., kratice proizašle sa skinheads i anarhističke pankerske scene 70-ih godina u Velikoj Britaniji, značenja „All Cop(per)s Are Bastards” koju su kasnije usvojile radikalne skupine nogometnih navijača, ukazuje na govor o globalnom otporu. I konačno projekt izraelskog umjetnika Ronena Eidelmana Medinat Weimar koji predlaže uspostavu židovske države unutar njemačke pokrajine Tiringije problematizira pitanje grainca nacionalnih država upučujući na problem ksenofobije i okoštale nacionalne identitete u vremenu globalnog sela.
Beogradska kustosica Jelena Vesić u svoj je kustoski prijedlog Budućnost je nastavak prošlosti drugim sredstvima, u kojem se bavi odnosima politizacije nasuprot kulturalizaciji umjetničkih praksi, uvrstila video rad Partizanski gospel (Beogradska epizoda) ruske grupe Chto Delat? te dokumentarnu arhivu Lutza Beckera Kino Beleške. Oba se rada bave s jedne strane propitivanjem društveno – političkog prostora u kojem umjetnost nastaje, a s druge njezinom ulogom u takvom okviru.
Ambiciozan i angažiran konceptualni okvir mekanih rubova u svojoj je postavci savitljiv, brižan i obazriv prema kontekstu u koji ulazi, a sama izložba nudi malen broj pomno probranih radova kao potvrdu postavljenih teze. Ono što ostaje neodgovoreno jest izbjegava li ona, prva epizoda ovog work-in-progress projekta, upravo one stramputice koje grčevito pokušava izbjeći ili ovakvim odabirom upravo odvodi u njih. Odgovor će možda dati slijedeća poglavlja koja će, nakon ovog međunarodnog uvida u slične problematike, biti usredotočena većim dijelom na bosanskohercegovačku suvremenu umjetničku scenu.
Objavljeno
