Tema Piše: Lujo Parežanin
Dok odjeci izraelsko-palestinskog sukoba do nešto šire javne imaginacije ovih dana dopiru kontroliranim posredstvom eurovizijskih “skandala”, iz euroameričkih centara dolaze vijesti koje sugeriraju da Madonnini zagrljeni plesači ipak nisu uspjeli navesti međunarodnu zajednicu na put pomirbe i bratstva. Primjerice, Bundestag je 17. svibnja donio rezoluciju kojom su “argumentacija i metode” pokreta Bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) proglašene antisemitskima i uspoređene s progonima Židova u nacističkoj Njemačkoj, dok se najavljena prva faza Trumpovog “sporazuma stoljeća”, odnosno mirovnog plana za Izrael i Palestinu, riječima Bloombergovog komentatora, razotkrila kao “cinična farsa”, budući da se odvija bez suradnje i komunikacije s palestinskom stranom.
U takvom neposrednom kontekstu u Zagreb je na rezidencijalni boravak stigla palestinska književnica Adanie Shibli, čije je gostovanje realizirano u sklopu projekta Literary Europe Live Plus, koji udruga Kulturtreger provodi u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti i Galerijom Nova. Shibli je početak svoje rezidencije obilježila u četvrtak, 23. svibnja predavanjem S minimalnom silom koje je ponudilo vrijednu i rijetko dostupnu unutrašnju perspektivu na svakodnevicu pod izraelskom okupacijom – točnije, na specifične taktike nošenja s tom svakodnevicom i načine na koje se one manifestiraju u suvremenoj umjetničkoj praksi.
Polazeći od glasovitog Brechtovog eseja Pet teškoća pri pisanju istine iz 1935. godine, svojevrsnog manifesta pisanja u kontekstu fašizma, Shibli je kao fokus svojeg izlaganja odabrala kategorije “igre” i “lukavštine”. Paradigmatske primjere takvih taktika otpora Shibli je pronašla u dvama slučajevima iz povijesti represije u SAD-u: svjedočenjima Bertolta Brechta (1947.) i Jerryja Rubina (1968.) pred Odborom za neameričke aktivnosti. U prvom je slučaju, naime, isljednički proces učinjen nemogućim Brechtovom namjernom proizvodnjom nesporazuma i lingvističkih kratkih spojeva, dok je Rubin na saslušanja dolazio odjeven kao pripadnik Vijetkongove gerile s plastičnom puškom ili kao djed mraz s pištoljem.
Represija s kojom se palestinsko stanovništvo suočava znatno je brutalnija od saslušanja pred odborom i uključuje, uz svakodnevnu fizičku ugroženost, nasilno oduzimanje i ograničavanje prostora, vremena, slobode kretanja. Trenutak prepoznavanja odnosa između takvih ograničenja i novih oblika dovitljivosti i spretnosti Shibli pronalazi u tekstu Neporaženi očaj pokojnog Johna Bergera, čiji je briljantni esej Kamenje, također posvećen Palestini, objavljen u zbirci Umjetnost i vlasništvo i drugi eseji u Blokovom izdanju. U Neporaženom očaju Berger piše: “Slušajte… Tri dječaka čuče i igraju se pikulama u uglu uličice u izbjegličkom kampu. U tom kampu mnogi izbjeglice dolaze iz Haife. Vještina kojom dječaci izbacuju pikulu palcem, nepomičnih tijela, nije nepovezana s upoznatošću s vrlo skučenim prostorima.” Pikule kao elementarna igra, Shibli nas navodi, postaju materijalom umjetničkog izražavanja u radovima Mone Hatoum, koja pokazuje da se od njih može izraditi i nestalna slika čitavog svijeta (kao u radu Karta iz 2015. godine), ali i prijeteća crna kružnica/rupa rada Turbulencija (Crno) iz 2014. godine.
Drugačiji, na humor usmjereniji tip kartografije – ovoga puta podzemne – Shibli je prezentirala u radu Metro u Gazi Muhammada abu-Sala. Abu-Sal je mrežu podzemnih tunela koje stanovništvo Gaze koristi kako bi se moglo kretati unutar okupiranog teritorija, ali i pristupiti okolnim područjima, odlučio zamisliti kao buduću mrežu podzemne željeznice. Uz duhoviti prikaz linija metroa, abu-Sal je rad realizirao kao javnu instalaciju, postavivši znakove za izmišljene stanice metroa diljem Gaze.
Rascjepkanost prostora, njegova nepredvidivost zbog stalnih promjena kontrolnih točaka, nemogućnost slobodnog kretanja, sve to podjednako distorzira i vrijeme za palestinsko stanovništvo. Trajanje puta od jednog mjesta do drugog može se, ovisno o različitim preprekama, potrebi za korištenjem podzemnih tunela, kontrolnim točkama itd. iz dana u dan eksponencijalno povećati, što planiranje kretanja čini iznimno teškim, gotovo i nemogućim. Tu neujednačenost i nesigurnost vremena tematizira Majd Abdel Hamid svojim Pješčanim satovima (2012.) različitih veličina u kojima ne curi samo pijesak, nego i smrvljeni beton sa zida koji dijeli Izrael od Zapadne obale.
Osnovna prostorna i vremenska interpunkcija na okupiranim područjima su kontrolne točke, na kojima lokalno stanovništvo nije samo izloženo pretresima i uznemiravanju, nego može biti i životno ugroženo. Duhovit odgovor na ova mjesta koja mogu postati smrtonosnima i zbog najmanjeg nesporazuma s vojnicima koji ih nadziru ponudio je umjetnik Sharif Waked svojom prêt-à-porter modnom linijom Chic point (2003.), koja donosi svakodnevne odjevne predmete prekrojene tako da pokazuju sva “sumnjiva” mjesta na tijelu. Sakoi su tako odrezani iznad pupka, košulje imaju zafrkantske “prozore” na trbuhu i leđima, a majice su svedene na providne mreže kako bi se ponižavajuća koreografija kontrolnih točaka pretvorila u modni “koncept”.
Možda su upravo u ovom Wakedovom radu najbolje izražene taktike igre i lukavštine koje je svojim Shibli nastojila predstaviti. Njezino izlaganje nipošto nije sugeriralo da je djelovanje suvremenih palestinskih umjetnica i umjetnika svedivo na te dvije kategorije, pa niti da je riječ o dominantnim taktikama umjetničkog suočavanja s nasiljem okupacije. Ono što Shibli jest ponudila je vrijedan uvid u inače teško dostupnu umjetničku praksu prisiljenu reagirati na ekstremne uvjete koje patetične pomirbene geste globalnih zvijezda prije prikrivaju, nego što ukazuju na njihovu okrutnu stvarnost.
ObjavljenoObjavljeno
