Intervju Piše: Dea Vidović
Banjalučka organizacija Protok predvođena umjetnikom i kulturnim radnikom Radenkom Milakom pokazala je da suvremeni kulturno-umjetnički projekti mogu činiti važne iskorake u političkom i društvenom smislu. U suradnji s kustosicama Ivanom Bago i Antoniom Majačom, odlučila je u sredini kakva je Banja Luka (Republika Srpska, Bosna i Hercegovina) podržati dugoročan projekt koji ne samo da izravno kritički sagledava trenutno stanje zajednice aktivno participitajući u sadašnjosti, već i podržava govor o mišljenju zajednice u budućnosti. Dakako, riječ je o projektu Gdje se sve tek treba dogoditi koji su zagrebačke kustosice iz Instituta za trajanje, mjesto i varijable pokrenule kada su dobile poziv iz Banja Luke da kuriraju međunarodnu izložbu SpaPort.
Bijenalna izložba SpaPort ishodište ima u sveobuhvatnijem projektu Oživljavanje lokalne umjetničke scene čije ime precizno artikulira njegovu prvotnu ključnu namjeru, te je prvi SpaPort realiziran 2008. u suradnji s beogradskom kustosicom Anom Nikitović. Protok, kao inicijator projekta formirao je Savjet sastavljen od stručnjaka iz regije (Dušan Mandić, Ana Janevski, Dunja Blažević, Ljiljana Labović i Branislav Dimitrijević) koji je pozvao Antoniu Majaču i Ivanu Bago da kuriraju drugo izdanje SpaPorta. Zagrebačke kustosice su, prihvativši izazov rada u kontekstu susjedne zemlje, odlučile prije svega revijalni, reprezentacijski format preoblikovati u višegodišnji proces preispitivanja društveno-političkog trenutka u BiH i to kroz intelektualnu, kritičku i umjetničku praksu. Bago i Majača tako odlučno destabiliziraju koncept jednokratnog prikazivanja gotovih umjetničkih radova i razvijaju projekt simptomatičnog naziva Gdje se sve tek treba dogoditi, podijelilivši ga u dva poglavlja: Možeš li govoriti o tome? – Da, mogu (2009) te Izloženosti (2010). Modularna struktura, fleksibilnost, funkcionalna prilagodljivost te naglasak na dugotrajnosti procesa, umjesto spektakularnosti jednokratne izložbe, otvorila je mogućnost širenja umjetničkog polja i stvorila javni kritički diskurs koji je napravio radikalni zaokret u postojećim pristupima temama rata, traume, žrtve, podijeljenosti, egzila, povratka, sjećanja, suočavanja s prošlošću, ali i svih onih tema koje prate tranzicijska i postranzicijska društva koja se suočavaju s novim ne samo političkim, nego i ekonomskim sustavom.
Nazivi koje Bago i Majača odabiru za projekt u cjelini, a onda i za svako pojedino poglavlje vrlo precizno artikuliraju njihove konceptualne, intelektualne i političke preokupacije, ukazujući istovremeno i na metodologiju projekta kojem namjera nije bila ostati samo unutar a priori zadanog kustoskog koncepta. Ključno polazište projekta nalaze u bosanskohercegovačkoj politici tri etniciteta koja pod paskom međunarodne zajednice proizvodi kontinuiranu kriznu situaciju. Neriješenost, neadekvatnost i privremenost bosanskohercegovačkog stanja projekt razmatra u relaciji između zamagljene prošlosti i težine imaginacije budućnosti. Iz naziva cjelokupnog projekta možemo zaključiti da su kustosice svjesno prigrlile i samu metodologiju iščekivanja, gdje postulat Gdje se sve tek treba dogoditi ne sugerira samo inzistiranje na procesualnosti čiji je ‘rezultat’ neizvjestan i koja tek naznačuje moguće koordinate mogućeg raspleta – događaja unutar okvira projekta, već ukazuje na potrebu istinske ‘normalizacije’ stanja stvari u BiH koja bi se tek trebala dogoditi.
Sharif Waked: Nastavit će se…, video, 41’33”, 2009
AKO ŽELITE, OTPUTOVAT ĆEMO ZAJEDNO NA MJESEC*
Postavivši tako okvir svog kritičkog ‘istraživanja’ konfliktnih čvorišta kustosice ga u prvom poglavlju projekta geografski destabiliziraju želeći ukazati da permanentno stanje krize, praćeno socijalnim tenzijama, ekonomskim, kulturnim i duhovnim osiromašenjem, manjkom solidarnosti i reprekusijama kolektivnih trauma, nije isključivo bosanskohercegovačka ili regionalna priča, već da su kriza suverene nacionalne države, kao i sveprisutno nasilje i sukob, karakteristike suvremenog svijeta u kojem valja žurno razmotriti nove oblike političke imaginacije. To znači da uspostavljanje novih strategija otpora i pobune treba biti naš zajednički etički zadatak koji će pomoći u prevladavanju ovakvih postojećih oblika moći, hijerarhije, poslušnosti i društvenih konstitucija temeljenih na isključivosti, klijentelizmu, privatnom interesu, eksploataciji, rodnim, rasnim i etničkim razlikama, nemogućnosti slobodnog izražavanja, strahu, fingiranju stanja opće ugroženosti od Drugih i drugačijih itd. Odbijajući sagledati Bosnu i Hercegovinu kao egzotičnu paradigmu ‘predciviliziranog’ društvenog i političkog ‘slučaja’, koncept prvog poglavlja projekta pitanja o problemima, ali i o mogućnostima i novim oblicima zajedništva, solidarnosti i koegizestencije lociraju izvan granica BiH. Prvo poglavlje izložbe iz 2009. naslovljeno je naizgled jednostavnim pitanjem – Možeš li govoriti o tome, a onda i izričito potvrdnim odgovorom – Da, mogu, referirajući se na Agambenov esej O potencijalnosti koji otvara parafraza uvoda u poemu Rekvijem Ane Ahmatove. Ahmatova u njoj opisuje događaj u kojem, u redu ispred zatvora tijekom Staljinovih čistki, čekajući vijesti o svome zarobljenom sinu, nepoznatoj ženi koja je pita može li riječima izreći horor stvarnosti kojemu zajednički svjedoče odgovara da može. Agambenovo čitanje tog odgovora na koji se pjesnikinja ‘obvezuje’ i koji ukazuje na “radikalno prihvaćanje iskustva potencijalnosti”, kustosice koriste kako bi ukazale na mogućnost i nužnost govora, propitujući što to umjetnost može i mora govoriti, osobito u kompleksnim političkim sredinama kakva je bosanskohercegovačka. Takvim pristupom Bago i Majača pokazuju da bez obzira na stanje neizvjesne budućnosti, kako samog projekta, tako i društevno-političkog konstrukta, valja ući u otvoreni i dugotrajni proces ispitivanja perspektiva postojećeg stanja stvari koje je zadano i nametnuto kao jedino moguće.
Prvo poglavlje kustosice pripremaju u ‘suučesništvu’ s grupom međunarodnih kustosa i kustosica (Anselm Franke, Ana Janevski, Vit Havranek & Zbynek Baladran, Erden Kosova, Nina Montmann, Jelena Vesić) koje pozivaju kao ko-kustose/ice izložbe Možeš li govoriti o tome? – Da, mogu. Ova gesta uključivanja drugih, otvorenosti za suradnju i nastojanja da se zajedničkim snagama progovori, može dakako biti čitana i kao (ne)svjesna želja da se podijeli odgovornost tijekom propitivanja traumatičnih iskustava i da se suautorstvom lakše podnese teret i opravda činjenica prihvaćanja rada te otvorenog govora i konfrontacije u gradu koji je i sam jedna od realiziranih metafora mjesta i aktera zločina. Kustosi u sudioništvu su za prvo poglavlje odabrali umjetnike i umjetnice sa svih strana svijeta koji su kroz različite forme umjetničke i kritičke prakse (kroz medije videa, filma, intervencija u javnom prostoru, arhiva itd.) progovorili o globalnom današnjem trenutku i krizi nacionalnih identiteta. Istovremeno, Bosnu i Hercegovinu shvaćaju kao mjesto ishodišta svojih pogleda na druga čvorišta bolnih i tabuiziranih pitanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, stvarajući time mrežnu strukturu mogućnosti govora o paradoksima suvremenih neoliberalnih društava. Pojedini radovi kao kontrapunkt ovoj relativno skeptičnoj poziciji osnažuju vizije potencijalno bolje budućnosti te nude uvide u neke sretnije aspekte prošlosti gdje su solidarnost i suradnja prepoznati kao ključna uporišta za nove oblike kreiranja zajednice.
Odluka da izložba Možeš li govoriti o tome? – Da, mogu okupi isključivo ‘inozemne’ autore nije nimalo bezazlena. Naime, ako bismo prvo poglavlje projekta promatrali kao zasebnu cjelinu, a onda i izolirani slučaj mogućnosti govora, mogli bismo reći da upravo ono sugerira negaciju potencijalnosti govora ‘o tome’ baš tamo i baš od strane bosanskohercegovačkih umjetnika i umjetnica. Budući da su upravo njihovi radovi izostali na izložbi 2009. godine, površnom promatraču bi se moglo činiti da je konstatacija o sposobnosti govora upravo ovdje pala na sklizak teren. No, ovakva interpretacija samo je zluradi pucanj jer savezništvo koje projekt na ovaj način uspostavlja ne samo da čini tek jednu, ishodišnu epizodu projekta, nego i prokazuje gotovo pa uvriježeno pravilo da je jedini adekvatan način prevladavanja trauma i suprotstavljanja političkom realitetu njegovo smještanje u samo ishodište krize. Pritom se zanemaruje da upravo izokrenuta perspektiva i uvid u paralelne, u vremenu i prostoru naočigled nepovezane slike, događaje i činjenice, mogu ponuditi drugačije mogućnosti govora, ali ohrabriti i naša suodnošenja s lokalnim datostima.
Vahida Ramujkić: Biblioteka Istorije u Raspravi, 2006-2010, radionica, zbirka udžbenika, skripta s radionice
ČAS ANATOMIJE**
U geografsko i političko ishodište koncepta kustosice se vraćaju u drugom dijelu projekta. Nakon niza radionica, seminara i predavanja koje realiziraju kroz 2010. godinu te kreiranja osnovne lokalne i regionalne platforme za kritičku i umjetničku raspravu o ovim temama, kustosice koncipiraju izložbu Izloženosti uz sudjelovanje brojnih suradnika. Na taj način rastvorena je pozicija i samih kustosa i organizatora te potaknuta situacija govora u više smjerova kao stvarnog temelja bilo kakvom suočavanju. Umjetnici, kazališni i filmski redatelji, filozofi, teoretičari, kustosi, kulturni radnici, bivši logoraši, studenti i članovi lokalnih zajednica u drugom poglavlju projekta, u Izloženostima, progovaraju o genocidu, logoru Omarska, zločinima, etničkom čišćenju, ratnom logoru Lora, ratnim zločinima hrvatske vojske nakon Oluje, traganjima za nestalima, masovnom silovanju žena, viktimizaciji žena kroz zakonsko i institucionalno nasilje nakon rata, mehanizmima svjedočenja te njegove dokumentacije u Haškom sudu, spektakularizaciji i medijalizaciji traume i žrtve, posljedicama tranzicijskog kapitalizma, korupcije, privatizacije i građevinskog nasilja, generacijama rođenima u vremenu rata, navijačkim ritualima…
Naziv drugog poglavlja – Izloženosti upućuje na to da nas govor ‘o tome’ izlaže pogledima, ali i prosudbama, a vjerojatno i osudama drugih, jer neskriveni iza neprohodnih koncepata otvoreno i bez zadrške progovaramo o onome što politička i društvena elita rado prešućuje i ignorira. Bago i Majača takvu situaciju jasno artikuliraju a uz brojne ‘suučesnike’ i osnažuju tu poziciju, pri čemu sebe i druge stavljaju u situaciju radikalne ogoljenosti u kojoj je jedino govor kao forma političkog mogući put u budućnost u kojoj se sve tek treba dogoditi. Time je potaknut i osjećaj savezništva među svim uključenima i raščišćeno mjesto za mnoštvo mogućih oblika ‘govora’ koji može kritički sagledati političku klimu koja slobodni i otvoreni govor tretira kao virus koji narušava uspostavljenu ‘normalnost’ u kojoj je izvanredno stanje postalo pravilo, a ne iznimka. Time je jasno osvjetljeno da je postojeće stanje privremenosti u postdejtonskoj BiH i ‘normalizacija’ koja se provodi aparatima tranzicijskog neoliberalnog kapitalizma zapravo nastavak rata drugim sredstvima. O tome je između ostalih na Izloženostima eksplicitno progovorio Igor Bošnjak u svom radu Čas anatomije. Bošnjak u svojoj video verziji poznate Rembrandtove slike kao glavne aktere postavlja aktualne političke lidere BiH. Oni se, nagnuti nad lešem, razbacuju općim mjestima svojih političkih programa temeljenih na etničkim i nacionalnim interesima, zbog kojih već godinama zemlju drže u bezizlanom stanju, perpetuirajući status quo koji pogoduje isključivo njima samima – elitama na vlasti. Ovakva mizanscena doslovno pokazuje svu besmislenost vođenog rata i poraća, gdje jedan leš sinegdohalno stoji za sve mrtve, ali i žive leševe.
Kustosice naglašavaju izloženost, u koju su zakoračile zajednički sa svim okupljenim protagonistima drugog poglavlja, postavljajući izložbu koja ne zadovoljava reprezentativnu i spektakularnu bijenalnu formu. Dekonstrukcija koju provode stavlja naglasak na procesualnost političke artikulacije, a ne na samu materijalnost umjetničkih radova. Izloženosti, napuštanjem uobičajenog okvira zacrtanog granicama izložbe, kreiraju javnu raspravu prosuđivanja i odlučivanja o ‘normalnim situacijama’, gdje su, riječima Jasmine Husanović na koje nas kustosice upućuju, svi učenici u “učionici teških pitanja” u kojoj nema finalnih odgovora i konkretnih rezultata. Stvoreni poligon trasira raznolike aspekte manipulacije i eksploatacije, gdje dakle granična situacija nije zaustavljena prestankom proizvodnje trauma i zlostavljanja, već je nastavljena u tranzicijskoj trci uspostavljanja novog poretka temeljenog jedino i isključivo na ekonomskoj dobiti. Dekonstrukciji reprezentativog pokazivanja umjetničkih projekata doprinio je i odabir prostora za postav Izloženosti. Postav u dislociranim i zapuštenim prostorijama propale tvornice Rudi Čajevec ponudio je pritom posve ‘izložene’ umjetničke pozicije. Nimalo slučajan odabir tvornice kao mjesta okupljanja upregnut je u afirmaciju postavljenog koncepta – u nekadašnjoj je tvorinici u zlatno doba radničkog samoupravljanja radilo nekoliko tisuća radnika dok ih danas preživljava jedva stotinjak.
Radna grupa Četiri lica Omarske, Javni radni sastanak, 31. listopada 2010.
Uz umjetnike koji se na različite načine bave socijalnim, ekonomskim, društvenim i političkim nazatkom civilizacijskih vrijednosti u regiji, dijelom Izloženosti postaje i djelovanje Grupe Spomenik čiji je rad upravo paradigmatičan za projekt Gdje se sve tek treba dogoditi. Od 2002. kada je formirana, Grupa Spomenik kroz umjetničku i teorijsku praksu razvija strategije koje će omogućiti javnu raspravu o traumatičnoj prošlosti prostora socijalističke Jugoslavije nastojeći rekonstruirati ratnu prošlost s početka devedesetih i ukazati na poslijeratno stanje zajednice u regiji. Grupa svojim radom ističe da je o takvoj prošlosti moguće govoriti izvan uobičajenog diskursa dominantne političke ideologije koji je uspostavljen kao jedini mogući jezik. Artikuliranjem pitanja o problemima ratne traume, genocida, kolektivne i individualne krivnje i odgovornosti Grupa Spomenik stvorila je zagovaračku platformu emancipativne politike sjećanja koju sažimaju postulatom “Tamo gdje je bio genocid, bit će politički subjekt”. Različitim metodama Spomenik okuplja različite grupe i pojedince šireći platformu, ali i stvarajući nove radne zajednice usredotočene na odabranu temu koja se javno artikulira i razmatra.
Takvim pristupom formiraju i zaseban umjetnički subjekt – Radnu grupu Četiri lica Omarske koja svoje kompleksno istraživanje razvija velikim djelom i kao jedna od ključnih cjelina drugog poglavlja projekta – Izloženosti. Radna grupa Četiri lica Omarske (uz Milicu Tomić čine ju – Mirjana Dragosavljević, Srđan Hercigonja, Sandro Hergić, Vladimir Miladinović, Marija Ratković, Dejan Vasić, Jovanka Vojinović i Zoran Vučkovac) koristi različite formate zajedničkog rada – čitalačke grupe, radionice, javna čitanja, razgovore i javne sastanke koji se održavaju ne samo u sredinama u kojima je govor o Omarskoj izreciv, nego ga dovode i u Banja Luku, u blizinu samog središta ne samo nemogućnosti govora, nego i sustavnog zatiranja prošlosti. Grupa svojim dugoročnim istraživanjem, kako joj samo ime kaže, ukazuje na 4 povijesna razdoblja Omarske – mjesta rudnika u blizini Prijedora, nastalog u vremenu socijalizma koji je u ratno vrijeme postao logor smrti da bi danas, kao da se ništa nije dogodilo, ponovno bio rudnik i to u vlasništvu jedne od najbogatijih multinacionalnih kompanija a potom i lokacija snimanja filma Sveti Georgije ubija aždahu. Slijed događaja koji je zadesio Omarsku ne pokazuje samo bizarnost transformacije jednog konkretnog mjesta, već postaje paradigma svakodnevice Bosne i Hercegovine. Istovremeno, slučaj Omarske, kako kažu kustosice aktivira ujedno i sve smjernice drugog poglavlja, postajući i svojevrsna podloga za susret s osobnom i kolektivnom ratnom prošlošću, tranzicijskom mukom ali i “pitanjem kulturne reprezentacije u kontekstu neoliberalizma koji briše individualne i kolektivne traume i povijesti, istovremeno ih ostavljajući nerazriješenima”. Ono što se u kontekstu projekta Gdje se sve tek treba dogoditi i njegove opće metodologije čini osobito komplementarnim i važnim je da Radna grupa ne djeluje kao izolirana skupina pojedinaca začahurena u teorijskom i intelektualnom nadmudrivanju, već uspostavlja stvarne odnose s pojednicima čiji su životi dovedeni onkraj smrti u logoru Omarska, ali i onima koji su suočeni s težinom egzistencije u današnjoj Omarskoj i okolici Prijedora. U nastojanju da zajednički s njima svjedoče i osvjetljavaju Omarsku, takorekuć iznutra, Radna grupa ČLO radi na stvaranju znanja o događajima koja ne smiju biti zaboravljena, obgrljujući namjesto reprezentativnosti procesualnost i događajnost, gdje su ishodi sasvim neizvjesni, ali, kako njeni autori/ce naglašavaju, određeni “kao mjesto politike solidarnosti i jednakosti”.
UZETI ZAJEDNIČKU STVAR U VLASTITE RUKE***
Program drugog poglavlja Izloženosti započeo je još tijekom 2010. godine doživjevši svoja uprizorenja u različitim oblicima seminara, javnih sastanaka, javnih čitanja i performansa u Beogradu, Mostaru, Sarajevu i Zagrebu. Banjalučka izložba je nakon govora organizatora i kustosa prigodnih otvorenju, na sav glas poručila da je ‘ovo zemlja za nas’ aludirajući na prijedlog autora Ivana Šušnjara stavljenog na javnu raspravu – da istoimena pjesma grupe EKV bude himna Bosne i Hercegovine. Ovo međutim nije tek gesta uvažavanja jedne pozicije na izložbi, već sugestija prihvaćanja odgovornosti za izrečeno, ali i poruka da je, usprkos političkoj svakodnevnici koloniziranoj hegemonijom društvenih, političkih, ekonomskih i kulturnih sila, neosporno da je naša suvremenost i aktivno sudjelovanje u njoj zapravo jedina zemlja za nas. Izloženosti tako postaju dokaz da je ‘neizrecivom’ moguće oduzeti svaku ‘mističnost’ te ga moralno i politički ogoliti. Izloženosti su potvrda mogućnosti govora o ‘tome’ baš tamo i baš od strane bosanskohercegovačkih umjetnika i intelektualaca i njihovih kolega iz regije.
STEALTH.unlimited (Ana Džokić i Marc Neelen), Uzeti zajedničku stvar u vlastite ruke, otvoreni razgovori i istraživački arhiv
Eksperimentalnim pristupom kritički projekt Gdje se sve tek treba dogoditi pokušao je konstruirati svjesnu političku praksu unutar javnog prostora u kojem se mogućnost komunikacije koristi kako bismo se suočili s društvenim i političkim pitanjima, bez negiranja njihove kompleksnosti. Značilo je to ne samo oduprijeti se instrumentalizaciji u svrhu promicanja lokalnih kulturnih vrijednosti, nego i prevazići dominantne upotrebe emocionalnih termina viktimizacije i depolitiziranja ljudskih prava koje čine svaku kritičku diskusiju o ratu i traumi nemogućom. Kustosice Bago i Majača su tako unutar prakse suvremene umjetnosti kreirale mogući oblik političke aktivnosti suvremenog doba za snaženje zajedništva i savezništva, a koji smještaju izvan postojećeg političkog establishmenta. Stvorivši, bez sumnje, neprocjenjivo važnu javnu raspravu ukazale su da tradicionalne striktne podjele između politike, društva, ekonomije i kulture više ne postoje. Dakle, kako bismo obuhvatili ono što se događa moramo napustiti stare načine gledanja, a da bi to bilo moguće potrebno je uključiti široki spektar novih pristupa i eksperimenata, a sve u svrhu sagledavanja naše zajedničke prošlosti, ali i naše zajedničke budućnosti na ovim prostorima, a i šire. Suvremena umjetnost, a pokazuje to projekt Gdje se sve tek treba dogoditi, ima tu snagu i otvorenost.
U konačnici ostaje pitanje za koga ovakav SpaPort? Jesu li dometi projekta Gdje se sve tek treba dogoditi osuđeni samo na intenzivan rad tijekom dvogodišnjeg kreiranja procesa unutar kruga okupljene grupe sudionika i malobrojne publike, ili verbalizacija i vizualizacija onoga što se inače sustavno gura pod tepih može biti prepoznata i izvan toga kruga? Pitanja su to na koja nema jednoznačnog odgovora, pa ipak relativizacija ne smije biti izbor. Moguće interpretacije znače zauzimanje jednog od dva pola iz dihotomije pro and contra. Prvi bi u tom slučaju značio da svako djelovanje, kao i svaki proces neupitno nadograđuje i ostavlja traga, dok bi drugi sugerirao da se učinci u zatvorenom i izoliranom krugu odbijaju o njegove okvire poput eha i kao takvi ne prodiru van. Iako se trenutno SpaPort u svom drugom izdanju dvogodišnjeg projekta Gdje se sve tek treba dogoditi ne može podičiti rezultatima u broju posjetitelja ili broju objava (najava i refleksija) u medijima, te iste brojeve valja okrenuti i čitati ih u svjetlu koje neće govoriti o nemogućnosti SpaPorta da dopre do lokalne, nacionalne ili reginalne zajednice, odnosno njegovom neuspjehu, nego upravo kazuje nešto o samoj toj zajednici. Čini se da će tek povijest pokazati važnost pokretanja projekta kao što je Gdje se sve tek treba dogoditi, i to, po svemu sudeći – kao poticanja i osnaživanja procesa drugačijeg kritičkog mišljenja i političke imaginacije u regiji u posljednjih dvadeset godina. Hoće li u nekoj skoroj budućnosti Bosna i Hercegovina prevladati mentalnu krizu političkih i ekonomskih odnosa ne ovisi samo o političkim i ekonomskim elitama te međunarodnoj zajednici, nego o svim našim zbližavanjima, zajedničkim djelovanjima i akcijama koje možemo, moramo i trebamo poduzeti u borbi da se kaže istina, toliko puta zlorabljenja na ovim prostorima. Projekt Gdje se sve tek treba dogoditi jedan je od takvih poduhvata.
***
U projektu Gdje se sve tek treba dogoditi sudjelovali su: Ziad Antar,Yane Calovski, Libia Castro & Ólafur Ólafsson, Ivan Grubanov, Nicoline van Harskamp (u suradnji s Thijs Gadiot), Dragan Nikolić, Slaven Tolj, Liu Wei, Judi Werthein, Florian Schneider, Eyal Weizman, The Archive of Self-Management, Yael Bartana, Danilo Kiš, Artur Żmijewski, Želimir Žilnik, A.C.A.B., Ronen Eidelman, Aydan Murtezaoğlu, Yael Bartana, Esra Ersen, Sharif Waked , Lutz Becker, Chto Delat ( u okviru poglavlja Možeš li govoriti o tome? – Da, mogu.), Grupa Spomenik (Damir Arsenijević, Jasmina Husanović, Jelena Petrović, branimir Stojanović, Milica Tomić) -> Radna grupa Četiri lica Omarske (Mirjana Dragosavljević, Srđan Hercigonja, Sandro Hergić, Vladimir Miladinović, Marija Ratković, Dejan Vasić, Jovanka Vojinović, Zoran Vučkovac i Milica Tomić); STEALTH.unlimited (Ana Džokić i Marc Neelen); Istraživački arhiv Nogomet metafora života? (Abart, Mostar); Borut Šeparović, Goran Ferčec & Generacija 91-95; Igor Bošnjak; FACTUM Documentary Film Project; Lana Čmajčanin i Igor Grubić; Sandra Đukić i Boris Glamočanin; Andrea Geyer; Flaka Haliti; Nicole Hewitt; Amel Ibrahimović; Margareta Kern; Radenko Milak; Renata Poljak; Vahida Ramujkić; Lala Raščić; Ivan Šušnjar; Bojana Tamindžija (o okviru poglavlja Izloženosti). Bilo bi posve neumjesno radove ovih umjetnika, grupa i kolektiva svesti svega na nekoliko riječi u tekstu. Čitanju njihovih promišljanja potrebno je posvetiti daleko više prostora.
Podnaslovi unutar ovog teksta preuzeti su od umjetničkih projekata i kustoskih cjelina uključenih u projekt Gdje se sve tek treba dogoditi:
* Ako želite, otputovat ćemo zajedno na mjesec, kustoska cjelina Ane Janevski (radi se o riječima mladog lidera poljske ljevice i urednika ljevičarskog časopisa Krytyka Polityczana Slawomira Sierakowskog koje izgovara u filmu izraelske umjetnce Yael Bartana Mary Koszmary/Noćne more)
** Čas Anatomije, Igor Bošnjak
*** Uzeti zajedničku stvar u vlastite ruke, STEALTH.unlimited (Ana Džokić i Marc Neelen)
Objavljeno
