Intervju Piše: Hrvoje Pašalić
Premda su prakse razvoja suvremenih društveno-kulturnih centara u mnogim hrvatskim gradovima prisutne već nekoliko desetljeća, uvjeti njihova funkcioniranja i dalje ukazuju na nesumjerljivost položaja institucionalnog i izvaninstitucionalnog kulturnog polja. Unatoč kontinuiranim zagovaračkim aktivnostima civilnih kulturnih aktera usmjerenih ka osnivanju društveno-kulturnih centara utemeljenih na principima javno-civilnog partnerstva (u nastavku teksta: DKC-i), uistinu pozitivni ishodi takvih pothvata i dalje su svedeni tek na zagrebački Pogon, koji se u takvim okolnostima ističe kao presedan na hrvatskoj kulturnoj mapi.
Geneza i “povijest bolesti” (n)ovog tipa društveno-kulturne infrastrukture zabilježeni su u brojnim tekstovima i publikacijama,[1] pri čemu se kao ključni nedostatak izdvaja adekvatni pravni okvir koji bi regulirao djelovanje DKC-ova te s tim povezane novonastajuće prakse sudioničkog upravljanja u kulturi. U takvoj situaciji, funkcioniranje DKC-ova omeđeno je prvenstveno generičkim trolistom Zakona o ustanovama, Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi te Zakona o lokalnoj i regionalnoj (područnoj) samoupravi, čime se, unatoč određenom manevarskom prostoru, dodatno komplicira njihovo pozicioniranje unutar hrvatskog kulturnog sustava. Iako je formalno-institucionalni sustav nedovoljno specifičan u odnosu na područje koje pokriva, propisi razinom detaljnosti i hipernormiranošću otežavaju primjenu kreativnih rješenja u upravljanju DKC-ima.
Unatoč značajnom obogaćivanju korpusa tekstova usmjerenih podrobnijem razumijevanju i analizi ovog polja proteklih godina u Hrvatskoj te brojnim međunarodnim razmjenama i suradnjama hrvatskih kulturnih aktera, i dalje se suočavamo s izostankom komparativne analize hrvatske zakonodavne i regulatorne prakse s analizom stanja u pojedinim zemljama Europske Unije. Uz pretpostavku o mogućnosti adaptacije inozemnih primjera dobrih praksi hrvatskom kontekstu, razgovorima koji se nalaze u podlozi ovog teksta nastojalo se podrobnije zahvatiti strukturne aspekte društveno-kulturnog djelovanja u nekoliko zemalja Europske Unije.
Poseban naglasak stavljen je na detektiranje zemalja čije su prakse razvoja društveno-kulturnih djelatnosti i sudioničkog upravljanja relevantne za trenutne okolnosti u kojima se razvijaju društveno-kulturni centri u Hrvatskoj. Uzimajući u obzir različite kriterije, poput razvijenosti građanske participacije i/ili modela participacije u upravljanju javnom kulturnom infrastrukturom, iskustva post-socijalističke tranzicije centralne i istočne Europe te pripadnosti krugu zemalja s iskustvom decentralizacije i demokratizacije u upravljanju institucijama, istraživački fokus u konačnici je usmjeren na Belgiju (s naglaskom na Flamansku regiju), Švedsku i Poljsku te troje sugovornika, dugogodišnjih aktera izvaninstitucionalne kulturne scene.
Leen Vanderschueren je koordinatorica mreže cult! cultural network, koja okuplja 168 društveno-kulturnih centara, odnosno domova kulture (eng. cultural houses, niz. Cultuurhuizen) iz dviju od triju belgijskih regija – Flamanske i Briselske regije. S obzirom na višedesetljetno djelovanje u uvjetima stabilnog i razvijenog demokratskog sustava, razgovorom s Vanderschueren željelo se steći detaljniji uvid u trenutno stanje te eventualne reperkusije sve izraženijeg utjecaja neoliberalne paradigme po funkcioniranje društveno-kulturnih aktivnosti. Također, značajna razina autonomije koju svaka od triju regija ima uvelike se reflektira i na regulatorni okvir koji omeđuje djelovanje društveno-kulturnih institucija.
Igor Stokfiszewski je istraživač, aktivist, novinar i umjetnik koji djeluje u Varšavi. Jedan je od osnivača i aktivni član organizacije Krytyka Polityczna, jedne od ključnih organizacija poljske izvaninstitucionalne kulturno-umjetničke scene koja u svom djelovanju iznimnu važnost pridaje progresivnim modelima participativnog upravljanja javnim resursima. Od sredine 2020. Krytyka Polityczna u suradnji s četirima organizacijama upravlja društveno-kulturnim centrom Jasna 10 u Varšavi. Polazeći od dijeljenog iskustva postsocijalističke tranzicije, ali i konzervativnog zaokreta u Poljskoj 2015. godine, razgovor donosi uvid u mehanizme i strategije otpora nametanju dominantne kulture temeljene na patriotizmu i nacionalnom identitetu.
Jonatan Habib Engqvist je nezavisni kustos i autor koji djeluje u Stockholmu. Samostalno ili u suradnji dosad je kurirao više od pedeset izložbi te napisao i uredio brojne tekstove i publikacije. Istraživački izvještaj Agencies of Art – A Report on the Situation of Small and Mid-sized Art Centers in Denmark, Norway and Sweden iz 2018. godine, koji Engqvist potpisuje skupa s Ninom Möntmann, donosi uvid u recentni okvir djelovanja preko pedeset kulturno-umjetničkih institucija, organizacija i inicijativa iz navedenih skandinavskih zemalja. U svjetlu recentnih političkih zaokreta u konzervativnom smjeru, kojih nije pošteđena ni nordijska regija, kroz razgovor s Engqvistom pokušalo se doznati u kojoj se mjeri strukturnu stabilnost može razmatrati i kroz prizmu potencijalne kočnice inovativnosti i progresivnom promišljanju mjesta i uloge civilnih aktera.
Svi sugovornici odbacuju inicijalne istraživačke premise o stupnju normativne uređenosti ovog društvenog polja u vlastitim državama te ukazuju na sve značajniju ulogu razina lokalne i regionalne samouprave u svakodnevnom funkcioniranju društveno-kulturnih institucija. U takvoj konstelaciji, uvjeti djelovanja društveno-kulturnih centara uvelike ovise o dinamici i amplitudama političke vlasti, u percepciji čijih je predstavnika kultura nerijetko svedena tek na njenu identitetsku i/ili tržišnu dimenziju, odnosno instrument u službi ostvarivanja političkog utjecaja. Sudeći prema iskustvima sudionika/ca istraživanja, javnom interesu usmjereno kulturno djelovanje te napose izvaninstitucionalna kultura suočeni su s nesmiljenim pritiscima neoliberalne agende i privatiziranog sustava moći, pri čemu – paradoksalno ili ne – iskustvo prijeđenog puta i stabilnost demokratskog sustava nisu rezultirali spremnim mehanizmima i strategijama otpora civilnog društva.
Ipak, svi se sugovornici slažu da otvorene, demokratične institucije ne razvijaju publiku već zajednicu, te ukazuju na različite mogućnosti pristupa problematici predstavljenog okvira funkcioniranja hrvatskih DKC-ova. Također, cilj je ovim razgovorima iznova potvrditi širu društvenu relevantnost civilnih aktera posvećenih procesima razvoja takvih institucija.
[1]Primjerice, zbornik Uradimo zajedno: Prakse i tendencije sudioničkoga upravljanja u kulturi u Republici Hrvatskoj iz 2018. u izdanju Zaklade “Kultura nova” te dvije publikacije iz 2020. u suizdavaštvu udruga Kurziv i Operacija Grad – Trasiranje puta novim modelima upravljanja: Uspjesi u limbu asimetričnog partnerstva i Studij slučaja: Praksa bez pravnog okvira. Analiza modela sudioničkog upravljanja u šest kulturnih centara Grada Zagreba. Kada je riječ o stručnoj literaturi, valja istaknuti doktorsku disertaciju Ane Žuvele pod nazivom Decentralisation of Cultural Policy and Participatory Governance in Culture – Examples of Croatian Practices, obranjenu u prosincu 2020. godine na Sveučilištu u Zadru.
Članak je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Kurziv.
Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Objavljeno
