Tema Opisujući uvjete života zagrebačke sirotinje u 1920-ima i 1930-ima, liječnik Vladimir Ćepulić navodi kako “često nailazimo na stanove u kojima u jednoj prostoriji stanuje i po više obitelji. Naišli smo na pr. u jednoj prostoriji 6 obitelji sa obiljem djece … U ovakvom stanu ne predstavlja obitelj za sebe epidemiološku jedinicu. Tuberkulozni bolesnik jedne obitelji predstavlja vrelo zaraze za svih 6 obitelji.” Ćepulićevi zapanjujući zapisi i prateća zbirka fotografija, danas dobro poznata i široj javnosti, predstavljaju važan uvid u socijalnomedicinski koncept zdravstva, u kojem se liječnik podjednako morao baviti medicinom i sociološkom analizom.
Studijska izložba Naličje grada prije 100 godina: fotografije iz zbirki liječnika Vladimira Ćepulića i Luje Thallera, postavljena u Etnografskom muzeju povodom 150. obljetnice osnutka Hrvatskoga liječničkog zbora, na neki način odaje počast terenskom radu i zdravstvenom prosvjećivanju u Hrvatskoj u doba Andrije Štampara. Izložba donosi pogled na zagrebačku stambenu bijedu kroz optiku socijalne patologije, s naglaskom na tuberkulozu u prvim desetljećima 20. stoljeća. Razgovarale smo s autori(ca)ma koncepcije izložbe: Silvijom Brkić Midžić, Stellom Fatović-Ferenčić i Martinom Kuharom.
Na ovoj je izložbi javnosti po prvi put predstavljena zbirka od 58 fotografija gradske bijede liječnika Luje Thallera. Gdje je zbirka pronađena? Znamo li s kojom svrhom su fotografije nastale i pod kojim okolnostima?
Martin Kuhar: U selidbi radi protupotresne obnove pod ruke nam je došla kutijica na kojoj je pisalo “Zbirka slika dr. Luje Thallera o stambenoj bijedi u Zagrebu oko 1920. godine”. U prvi mah smo pomislili da se radi o kopijama fotografija Vladimira Ćepulića koje posjedujemo u Muzeju (Muzej medicine i farmacije, op.ur.) i koje smo u više navrata detaljno istraživali. No, vidjeli smo da se radi o nama potpuno nepoznatim fotografijama manjih dimenzija od Ćepulićevih, ali slabije tehničke i artističke kvalitete. Smatramo, ipak, da im je dokumentaristička vrijednost podjednaka Ćepulićevim, a sadrže i neke motive koje ne nalazimo na Ćepulićevim, poput posljedica jedne od poplava u Zagrebu ranih 1920-ih godina.
Dok je Ćepulić izradu fotografija za potrebe svoga Antituberkuloznog dispanzera po svemu sudeći povjerio profesionalnom fotografu, fotografije iz zbirke Thaller amaterskog su karaktera te možemo pretpostaviti da ih je izradio sam Lujo Thaller. Naime, osim što je bio pulmolog i s tuberkulozom se sretao svakodnevno u svome liječničkom radu, on je u to vrijeme bio aktivan i kao publicist i gradski vijećnik, te je mnogo pisao o komunalnim i stambenim problemima u Zagrebu.
Socijalna tendencija u umjetničkoj fotografiji razvija se 1920-ih i 1930-ih, kada fotografi bilježe uvjete života uglavnom siromašnijih slojeva. Jedan od istaknutih domaćih primjera je fotografija Ivane Tomljenović-Meller Sirotinja na Jelačić placu (1930). Thallerove i Ćepulićeve fotografije prethode tom periodu. Iako nisu imale umjetničke pretenzije, zaslužuju li mjesto u povijesti hrvatske fotografije?
Silvija Brkić Midžić: Povijest fotografije ne uključuje samo umjetničku fotografiju, nego i rubna područja poput dokumentarne fotografije, fotoreportaže te primjene fotografskog medija u raznim područjima ljudske djelatnosti, što se odnosi i na medicinske znanosti i prakse. U slučaju fotografija iz zbirke Vladimira Ćepulića, riječ je o pažljivo kadriranim prizorima i kvalitetnoj tehničkoj izvedbi, te pretpostavljamo da je Ćepulić 1924. godine angažirao profesionalnog fotografa za dokumentiranje situacije na terenu jer je planirao izlaganje i publiciranje tih fotografija. S druge strane, fotografije iz zbirke Luje Thallera snimane su trenutno, u hodu, nisu režirane i slabije su tehničke kvalitete, stoga je opravdano zaključiti da ih je on sam snimao prilikom obilaska bolesnika.
Bez obzira na to što autori ovih fotografija nisu imali umjetničke ambicije, u mnogim radovima postigli su snažne dramatske efekte i time omogućili veći utjecaj socijalnomedicinskih ideja u društvu. Stoga danas možemo reći da su liječnici Ćepulić i Thaller ispisali važnu stranicu u povijesti socijalno angažirane fotografije u Hrvatskoj. Naime, fotografija Prosjak Karla Draškovića iz 1895. usamljeni je rani primjer socijalnog motiva u hrvatskoj fotografiji sve do tridesetih godina 20. stoljeća. Nakon iskoraka već spomenute Ivane Tomljenović-Meller, socijalni motivi se javljaju i u radovima članova Fotokluba Zagreb. Primjerice, Tošo Dabac objavljuje svoj ciklus Ljudi s ulice 1932. – 1935., ali on ne fotografira sirotinjske nastambe, nego ljude s društvene margine na ulicama Zagreba. Ignjat Habermüller i Branko Kojić pristupali su socijalnim motivima kroz umjetničku interpretaciju.
Prvi do sada poznati prizori zagrebačke stambene bijede slični onima koje su zabilježili Ćepulić i Thaller javljaju se u fotoreportažama Đure Janekovića od 1933. do 1935. godine. Otkriće Ćepulićevih i Thallerovih fotografija pomiče dataciju pojave socijalno angažirane fotografije u Hrvatskoj gotovo deset godina ranije, u rane dvadesete godine prošloga stoljeća.
Premda je zahvaćala sve slojeve društva, tuberkuloza se prvenstveno povezivala sa sirotinjskim slojem, pa možemo reći da ideja javnog zdravlja dobiva i određenu moralnu dimenziju. Tu je i Štamparova slavna ideja društva kao organizma, koja je zasigurno uvelike utjecala na politike javnog zdravlja. Koliko je u tom periodu kod nas bila prisutna eugenika, tko je promicao eugeničke ideje i do koje mjere su one zaživjele?
Martin Kuhar: Kada je 1919. godine Štampar preuzeo mjesto šefa Odjeljenja za rasnu, javnu i socijalnu higijenu Ministarstva narodnog zdravlja, dobio je u zadatak organizirati javno zdravstvo i predlagati legislativne mjere. Štampar je u nacrtu Zakona o čuvanju narodnog zdravlja predložio uvođenje liječničkih pregleda prije braka te zabranu ženidbe u slučajevima tzv. otvorene tuberkuloze. No, taj je zakonski prijedlog doživio dosta kritika, među ostalim upravo i od Luje Thallera i Vladimira Ćepulića. U svojoj je kritici Thaller napisao da nema takvoga laboratorijskog testa koji bi dokazao aktivnu tuberkulozu, te da je tuberkuloza toliko proširena da bi predložene eugeničke mjere morale zahvatiti velik dio populacije.
Ćepulić je, s druge strane, odbacivao ideju da bi tuberkuloza bila na bilo koji način nasljedna ili konstitucijska bolest. U jednome svome članku Ćepulić je napisao: “Tuberkuloza se ne nasljedjuje, niti se nasljedjuje kakova dispozicija za tuberkulozu. To su zablude. Djeca tuberkuloznih roditelja isto su tako lijepa i zdrava, kad se rode, kao i djeca zdravih roditelja; ona nijesu unaprijed posvećena smrti.” I sam je Štampar vrlo brzo odustao od eugenike te se posvetio institucionalnoj izgradnji javnoga zdravstva u Jugoslaviji, među kojima su bili i mnogobrojni dispanzeri usmjereni borbi protiv tuberkuloze.
U radu Thallera i Ćepulića, odnosno u kontekstu socijalne medicine kao takve, koju je ulogu imala fotografija – koja je bila funkcija tih fotografija i tko je bio ciljana publika? Što se može iščitati iz odabira motiva i kadrova? Spomenuli ste da je Ćepulić namjeravao izlagati fotografije…
Stella Fatović-Ferenčić: Ćepulićeve fotografije su prije svega imale dokumentacijsku vrijednost za potrebe Antituberkuloznog dispanzera, dok su Thallerove služile kao argument njegovim aktivistički obojenim tekstovima u tisku. Međutim i jednom i drugom bila je zajednička socijalnomedicinska ideologija. Bili su sljedbenici tog pravca, koji je kod nas kao novu paradigmu inaugurirao i proširio Andrija Štampar. U svjetlu takve ideologije liječnik je mijenjao svoj profil i djelovanje. Njegova uloga se sastojala ne samo u liječenju, već i u sprječavanju bolesti u tom smislu i liječenju društva koje je svojim nehigijenskim uvjetima, zanemarivanjem komunalne infrastrukture i drugim čimbenicima uzrokovalo ili potenciralo širenje bolesti. Liječnici su imali zadatak da ukazuju na te fenomene i da ih korigiraju. Važna metoda u tom smislu bilo je i zdravstveno prosvjećivanje naroda, u sklopu kojeg su važnu ulogu odigrala predavanja i filmovi.
Fotografije su bile važan vizualni materijal koji je zorno pratio narative predavača. Budući da su se zdravstveni prosvjetitelji često obraćali nepismenoj i siromašnoj populaciji koja je živjela u nehigijenskim uvjetima, fotografije socijalne bijede mogle su zorno približiti tematiku o kojoj se govori. Motivi prikazani na ovim fotografijama – socijalna bijeda, beskućnici, zapuštena i oronula mjesta grada – stoga su uprizorenja onoga od čega se često odvraća pogled, i istovremeno upozorenje nadležnima kako su ovakvi uvjeti opasnost za zdravlje čitave populacije.
Ćepulićeve fotografije objavljene su u velikom izvještaju u Liječničkom vjesniku 1939. Na koje su sve načine i u kojim kontekstima bile prezentirane kroz godine?
Silvija Brkić Midžić: Fotografije zagrebačke stambene bijede iz zbirke Vladimira Ćepulića snimljene su u vrijeme kada je Ćepulić započeo istraživanje o utjecaju uvjeta stanovanja na širenje tuberkuloze. Prvi put su bile predstavljene javnosti na IV. izložbi Udruženja umjetnika Zemlja u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1932. godine, gdje su inicijativom skupine socijalno osviještenih arhitekata Radne grupe Zagreb bile izložene u okviru tematske cjeline Kuća i život pod imenom Antituberkuloznog dispanzera koji je Ćepulić tada vodio. Iz tog razdoblja sačuvane su 54 fotografije s Ćepulićevim pečatom i njegovim rukopisnim legendama, pod skupnim nazivom Zagreb – loši stanovi 1924.
Zatim je 36 fotografija objavljeno u Ćepulićevom znanstvenom članku Socijalno-epidemiološki problemi kod suzbijanja tuberkuloze u Liječničkom vjesniku 1939., gdje su poslužile kao ilustracije loših stambenih uvjeta tuberkuloznih bolesnika u okviru prikaza rezultata njegova epidemiološkog istraživanja provedenog u Zagrebu 1920-ih i 1930-ih. Prilikom osnutka Muzeja za povijest zdravstva u Hrvatskome liječničkom zboru 1944. godine Ćepulić je dao izraditi 20 fotografija iz ovog ciklusa u većem formatu, kaširanih na karton za izlaganje u Muzeju, a njihov je skupni naziv Stambena bijeda u Zagrebu 1924.
Neki se motivi ponavljaju kroz sve tri navedene serije, a neki se razlikuju, kao i popratne rukopisne legende. Također valja spomenuti da je šest fotografija iz Ćepulićeve zbirke bilo izloženo u Galeriji Klovićevi dvori 2018. na izložbi Umjetnost i život su jedno: Udruženje umjetnika Zemlja 1929. – 1935., gdje su svjedočile o spomenutoj suradnji socijalno angažiranih arhitekata i liječnika na izložbi u Umjetničkom paviljonu 1932. godine.
Dio rezultata naših recentnih istraživanja ove zbirke objavljen je u Liječničkom vjesniku u članku Tuberkuloza i naličje grada: fotografije zagrebačke stambene bijede iz zbirke Vladimira Ćepulića (Fatović-Ferenčić i Brkić Midžić, 2020.) te u engleskom časopisu Photography and Culture u članku “We live in a wagon never going anywhere”: The representations of housing conditions and tuberculosis in Zagreb between the two world wars. Na aktualnoj izložbi Naličje grada prije 100 godina u Etnografskom muzeju u Zagrebu prvi put je predstavljena javnosti cijela opisana zbirka fotografija Vladimira Ćepulića, sa svim izvedbenim varijantama.
Muzej za povijest zdravstva, prvi te vrste na jugoistoku Europe, otvoren je u siječnju 1944. Što se nalazilo u zbirci? Znamo li kakva je bila recepcija javnosti, ali i struke?
Stella Fatović-Ferenčić: Nije to bio muzej u suvremenom smislu – tek dvije prostorije u novootvorenom Liječničkom domu u Šubićevoj 9, gdje je izloženim fotografijama, tiskanom građom i raznim drugim predmetima prikazan razvoj zdravstva tijekom povijesti. Međutim, imao je snažan odjek u javnosti jer su prvi put prikazani dosezi i razvoj zdravstva na našim prostorima. Tisak je poprilično intenzivno popratio otvaranje Muzeja. Otvoren je u vrijeme kada je predsjednik Liječničkog zbora bio Vladimir Ćepulić, kustos muzeja je bio Lujo Thaller. Bilo je predviđeno da će Muzej posjećivati i studenti Medicinskog fakulteta koji slušaju kolegij Povijest medicine. Thaller je smatrao da je jako važno usaditi studentima ideju o razvoju medicine i razvoju ideja koje su oblikovale medicinu do danas.
U kakvom je odnosu taj muzej s Muzejom medicine i farmacije? Kakvu građu danas čuva i prezentira Muzej?
Silvija Brkić Midžić: Bilo je planirano da se Muzej za povijest zdravstva s vremenom preseli iz Liječničkog doma i dalje razvija na Medicinskom fakultetu kao nastavno sredstvo za kolegij Povijest medicine, no ta ideja se nije ostvarila, pa je građa tog Muzeja 1960-ih predana na upravljanje Odsjeku za povijest medicinskih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gdje je već bila smještena zbirka Instituta za povijest farmacije. Tako je u okviru Odsjeka formirana i dalje se razvijala Zbirka za povijest medicine i farmacije, a nakon osnutka Hrvatskog muzeja medicine i farmacije HAZU 2014. godine prešla je u njegovu nadležnost.
Fundus Muzeja do danas je obogaćen novim akvizicijama koje su pristigle putem donacija medicinskih ustanova i privatnih vlasnika iz ostavština hrvatskih liječnika i ljekarnika. Muzejski fundus danas obuhvaća više od 6 000 raznovrsnih predmeta hrvatske medicinske i farmaceutske baštine koji su razvrstani u 15 zbirki. Osim velike i značajne Zbirke fotografija, to su još Zbirka diploma i povelja, Zbirka narodne medicine, Zbirka tvornice lijekova Kaštel, Zbirka slika, grafika i skulptura, Zbirka ljekarničkih stojnica, Otorinolaringološka zbirka, Stomatološka zbirka, Zbirka ambalaže i propagande farmaceutskih proizvoda, Zbirka ljekarničke opreme, namještaja i utenzilija, Zbirka medicinske opreme, instrumenata i pomagala, Zbirka memorabilija, osobnih i uspomenskih predmeta, Dokumentarna zbirka, Zbirka nastavnih i muzeografskih pomagala i Zbirka tiskane građe.
U ovom pripremnom razdoblju, dok Muzej još nema uređen vlastiti izložbeni prostor i stalni postav, predmete iz fundusa predstavljamo na povremenim izložbama u prostorima suradničkih ustanova te u popratnim publikacijama i člancima u periodici. Dvodimenzionalna muzejska građa (diplome, povelje, fotografije, grafike, plakati, reklamne razglednice itd.) većim je dijelom digitalizirana i dostupna na internetskim portalima DiZbi HAZU i eKultura.
Thaller u prvim desetljećima 20. stoljeća zagovara uvođenje kolegija “Povijest medicine” na Medicinski fakultet, i upravo je njegovim predavanjem u srpnju 1927. utemeljena povijest medicine kao akademska disciplina kod nas. I Štampar je smatrao da je poznavanje sociologije izuzetno važno za rad liječnika; dapače, da liječnik može biti uspješan samo ako u svom radu kombinira znanja učitelja, poljoprivrednog stručnjaka, inženjera i veterinara. Kakva je situacija danas? Smatrate li da bi kurikulum medicine, ali i liječnička praksa trebala biti više interdisciplinarna?
Martin Kuhar: Štamparove ideje nisu zapravo nikada zamrle. Recimo, nedavno su Svjetska zdravstvena organizacija i Svjetska banka pokrenule inicijativu Universal Health Coverage kojoj je smisao na globalnoj razini ponuditi zdravstvene usluge bez istovremenog stvaranja financijskih poteškoća. Isto tako, poznati medicinski časopis The Lancet i Rockefellerova fondacija, koja je u Štamparovo vrijeme financirala neke od većih javnozdravstvenih projekata poput Škole narodnog zdravlja, pokrenuli su 2015. godine inicijativu Planetary Health, kojoj je cilj upravo pomoću interdisciplinarnog pristupa identificirati političke, ekonomske i socijalne odrednice zdravlja.
Očito je da su te inicijative stanovita reakcija na atomizaciju medicinske edukacije i prakse, u kojoj je holizam odavno prepustio mjesto specijalizacijama i u kojima humanistički elementi postoje tek toliko da se zadovolje određeni kurikularni zahtjevi. Treba, doduše, biti oprezan u povlačenju paralela između Štamparove ere i ove današnje; naime, dok se Štampar borio s akutnim zaraznim bolestima poput tuberkuloze, difterije, tifusa i drugih koje su očekivani životni vijek držale na nekih četrdesetak godina, naše je doba karakterizirano kroničnim nezaraznim bolestima i drugačije su strategije potrebne kako bi se njihov utjecaj smanjio. U vrijeme rapidnog razvoja medicine, izrada medicinskog kurikuluma predstavlja kompliciran zahvat s malo prostora za njegovim širenjem. Ali složio bih se s opaskom da je u odnosu na Štamparovo vrijeme medicinska edukacija više “inženjerska”, jer joj je cilj masovna produkcija liječnika praktičara.
Danas je teško zamisliti da liječnici idu uokolo i fotografiraju pacijente i uvjete života – liječnici više ne izlaze na teren, već mi dolazimo njima. Znači li to da je problem socijalne patologije riješen, ili se naša ideja uloge medicine u društvu promijenila?
Stella Fatović-Ferenčić: Iz temelja se promijenila medicinska paradigma. Živimo u vremenima kada je visokospecijalizirana i tehnologizirana medicina u žarištu interesa. Ona diktira smjer. Preventiva se i dalje provodi, ali su metode zdravstvenog prosvjećivanja drugačije. Prosvjećivanje je danas puno kompleksnije. Danas imamo izbor različitih formata putem kojih se zdravstveno prosvjećivanje provodi (mediji, društvene mreže, plakati i sl.). Populacija je prosvjećenija, ima alate i brz pristup različitim informacijama. To smo vidjeli u slučaju provođenja kampanja za cijepljenje protiv COVID-a, kada je dio populacije razvio snažan otpor spram medicinskih preporuka. Demokratizacija društva daje zamah individualnim slobodama odlučivanja. Socijalna patologija je također drugačija. Klasične bolesti protiv kojih su se borili Ćepulić i Thaller nisu više prioriteti. Borimo se sada s različitim ovisnostima, problemima mentalnog zdravlja i bolestima koje su posljedica suvremenog načina života. Na liječnicima je da sačuvaju povjerenje populacije u njihov rad, što je svakako velik izazov, osobito kada se radi o epidemijama koje zahtijevaju šire i pomno osmišljene akcije djelovanja.
ObjavljenoObjavljeno
