Intervju Sustavno izostavljanje ženskih doprinosa u znanosti i umjetnosti nije nova spoznaja, ali često se imamo priliku iznova zaprepastiti koliko je ta rupa duboka. Tijekom rada na svojem doktoratu o socijalno angažiranoj umjetnosti u Hrvatskoj u razdoblju od 20-ih do ranih 50-ih godina, to je utvrdila i povjesničarka umjetnosti Ivana Hanaček kada je u cijelu priču pokušala integrirati i stvaralaštvo žena.
Hanaček je 9. ožujka svoje istraživanje podijelila u obliku predavanja Zaboravljene heroine revolucije: žene i socijalno angažirana umjetnost u Hrvatskoj koje se odvilo u Ateljeu Jagoda. Predavanje se održalo u sklopu diskurzivnog programa Vježbe koji ugošćuje različite akterke_e zagrebačke nezavisne umjetničke scene s ciljem aktiviranja prostora za razmjenu ideja. Prikladno tematskoj preokupaciji predavanja, radi se o bivšem radnom prostoru Jagode Kaloper, glumice i umjetnice jugoslavenske avangarde čiji je autorski rad zasjenila njena glumačka karijera, odnosno društvena preokupacija njenom “seksualnom tržišnom vrijednosti“.
Jednako tako zasjenjen je i autorski rad žena iz Hanačekinog istraživanja, ali ne kao posljedica njegove manjkavosti ili odsustva: “one itekako sudjeluju u proizvodnji, interpretaciji, likovnoj kritici toga vremena, tog dugačkog razdoblja, ali je povijest umjetnosti ostala zapravo dosta slijepa i naprosto ne uključuje i njihovo stvaralaštvo u svoj kanon”, rekla nam je u razgovoru nakon predavanja.
Hanaček uzima Udruženje umjetnika Zemlja, hrvatsku inačicu socijalnog realizma te partizansku umjetnost kao tri pravca, odnosno aktera različitih razdoblja pri čemu ih, suprotno tradiciji povijesti umjetnosti, prvi put sagledava u kontinuitetu. Tu posebno ističe utjecaj Zemlje, naglašavajući da je “njena praksa bitno odredila i antifašističku umjetnost otpora i partizansku umjetnost, a kasnije i stvarala otpor prema normativnom modelu socijalističkog realizma u poratnom razdoblju”.
Umjetnosti tog perioda zajedničko je vraćanje u svakodnevni život kroz prkošenje građanskoj praksi i njenom isključivom karakteru kreativne proizvodnje i konzumacije. Uranjanje u svakodnevnicu odražava funkciju umjetničkog rada koja je eksplicitno socijalna jer pokazuje interes za marginalne skupine, afirmira teški fizički rad, kritizira društvene nepravde i malograđanski mentalitet te u kasnijem periodu biva dio antifašističkog otpora.
Između ostalog, ona transformira način prikazivanja ženskoga lika, gotovo potpuno istiskujući temu ženskog akta te uvodeći kao novi subjekt ženu sa sela pri radu, prikaz koji nam je najpoznatiji s plakata AFŽ-a. Usprkos tome, žene još uvijek ostaju samo slike na grafikama, dok imena njihovih kreatorica ostaju zaboravljena ili duboko zakopana na prašnjavim policama arhiva.
Hanaček uspijeva doći do identiteta nekih od žena koje su sudjelovale u umjetničkom životu toga vremena, ali osim par već poznatih iznimaka poput Branke Hegedušić ili Otti Berger, ne saznaje puno o njima. Žene koje su se našle “negdje po putu”, usputno spomenute u pismima ili “slučajno” zatečene na fotografijama, tamo i ostaju. Tako, na primjer, na fotografiji koja prikazuje Zemljaše tijekom zajedničke izložbe jugoslavenske skulpture i slikarstva 1935. godine u Londonu, primjećuje jednu ženu – Micu Todorić. Iako je teško povjerovati da se u takvom društvu našla bez razloga, o njoj i njenim potencijalnim radovima ne znamo baš ništa.
Informacije o ženama poput nje i njihovom radu gotovo je nemoguće pridobiti, a kada se pokuca po vratima arhiva javlja se novi problem – zatvorenost institucija. Osim što su materijali nesustavno raštrkani po raznim muzejima, često su dostupni samo kustosima_cama samih institucija. Za istraživački rad, možemo zaključiti, potpuno je obeshrabrujuće da se materijal koji bi trebao biti javno dostupan dosljedno krije od nezavisnih kulturnih radnika_ca. Zato se ne čini suludom Hanačekina sumnja da bi tome mogao biti razlog tradicionalni pristup povijesnim materijalima (koji odvaja politiku i umjetnost), odnosno strah da je umjetnost toga vremena ipak malo “prepolitična”.
Razočaranost u podršku institucija nezavisnom kulturnom radu nije strana, pa nije ni čudo da se njegov milje razvija u prostorima poput Ateljea Jagoda. Izgovarati imena zaboravljenih žena, u nekoćnjem prostoru autorice zaboravljenih djela, čin je kojim se kreira nasljeđe kakvo Zemljaši i slični društveno angažirani pokreti tog perioda zaslužuju. Zato i ne smeta da plodonosnost Hanačekinog istraživanja nije toliko izražena u uspjehu pribavljanja novih informacija, koliko u utvrđivanju “starog” gradiva – kao i svaki aspekt našega života, umjetnost oblikuje politika, a u to mogu biti nesigurni samo oni kojima ta politika odgovara.
Objavljeno
