Pišući o znanstvenim raspravama oko elementa “primitivnog” u kontekstu formiranja modernističkih likovnih pravaca, Gill Perry objašnjava takozvani the going away kult, u slobodnom prijevodu kult odlaženja, fenomen prisutan još od sredine 19. stoljeća. Umjetnici, književnici i intelektualci u nadi za povratkom iskonskom načinu života neiskvarenim materijalizmom i industrijalizacijom modernog razvoja, postali su opsesivno fascinirani pojmom seljaka i ruralnog kraja. U želji za istim “moralno čišćim” životom, počeli su osnivati umjetničke zajednice i kolonije – daleko od razvijenih urbanih središta – u kojima su mogli stvarati en plain air, oslobođeni ograničavajućih akademskih konvencija. Vođen sličnim vrijednostima, Krsto Hegedušić, jedan od osnivača Udruženja umjetnika Zemlja, nakon razočaranja socijalnim realizmom koje doživljava na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. godine okreće se umjetnosti na selu. Kao jedan od glavnih principa grupe Zemlja, Hegedušić je isticao demokratizaciju umjetnosti kako bi je učinilo dostupnom širim društvenim slojevima. To upravo i ostvaruje u radu s talentiranim seljacima u Hlebinama, razvijajući hrvatsko naivno slikarstvo, kao i u radu sa studentima u sklopu Majstorske radionice na Akademiji likovnih umjetnosti.
Na tom Hegedušićevom nasljeđu, u kombinaciji s praksama umjetnosti u zajednici (engl. community art practice), bazira se i projekt Dubrava gori – izmještanje Akademije likovnih umjetnosti, čiji organizacijski tim čine Tomislav Pletenac, Laura Stojkoski, Mihaela Zajec i Josip Zanki. Glavni poticaj za pokretanje projekta Dubrava gori bilo je preseljenje Akademije u prostore Jadran filma u Dubravi, zbog skorog (nadamo se) početka sanacije štete od potresa na zgradi u Ilici 85. Time su se studenti (i profesori) našli u ambivalentnoj situaciji; nezgodnoj zbog velike udaljenosti kvarta Dubrava i neadekvatnosti prostora u koji su smješteni, ali i potencijalno pozitivnoj zbog prilike za stvaranje čvršće studentske zajednice i novog identiteta Akademije. Kako je navedeno u programu projekta, organizacijski tim odlučio je zbog datih okolnosti poraditi na upoznavanju Akademije i njenih studenata s kvartom – koji će u najmanje sljedeće tri godine biti njihov (drugi) dom – kao i s njegovim stanovnicima, njihovim navikama i potrebama. Da bi projekt bio uzajamno koristan, cilj im je istovremeno unaprijediti kulturni život Dubrave obogaćivanjem lokalnog kulturnog sadržaja te promijeniti stereotipni pogled na taj kvart – kao opasnog zagrebačkog predgrađa u kojemu dominiraju nogomet i kriminal.
U programu stoji da se projekt sastojao od radionica studenata_ica Akademije s članovima različitih zajednica Dubrave, realizacije novih umjetničkih radova na Akademiji te prezentacije rezultata radionica na samim lokacijama održavanja i Narodnom sveučilištu Dubrava, uz održavanje okruglog stola. Radionice su bile koncipirane po Hegedušićevom modelu; studenti_ice poučavali su lokalne stanovnike društveno korisnim umjetničkim tehnikama i praksama, dok su stanovnici zauzvrat organizirali večeru kako bi se bolje upoznali s umjetnicama_ima i njihovim umjetničkim praksama, prenoseći im i neka vlastita znanja i iskustva. Aspekt koji je ovdje predstavljao novost u odnosu na Hegedušićev model bila je dvostruka pozicija umjetnika kao mentoriranih studenata_ica koji su istovremeno i sami preuzimali ulogu mentora_ica polaznika radionica.
Na programu Dubrava gori sudjelovali su studenti_ce različitih godina studija sa slikarstva, kiparstva, novih medija i animiranog filma te nastavničkog odsjeka Akademije. Na tim kreativnim likovnim radionicama studenti Kristijan Popović i Matea Despot razvijali su kiparske vještine osoba s intelektualnim poteškoćama iz zajednice Arka, a djeca od 11 do 17 godina, uz vodstvo studentica Antonele Šubrek, Marte Milinović i Ive Rade Sibile, izradila su vjetrenjaču za scenografiju skorašnje predstave Moulin Rouge u Dječjem kazalištu Dubrava. Studentice Marie-Jeanne Jukić i Ivana Šerić održale su radionicu veza te izložile reinterpretaciju janjevačke tradicionalne nošnje u izlogu bivše trgovine odjećom na samom početku Konjščinske, dok je Antun Sekulić članove župe sv. Leopolda Bogdana Mandića učio izradi portreta njihovog sveca zaštitnika u glinenom reljefu. U novom, donedavno smećem zatrpanom dvorištu Akademije likovnih umjetnosti, svoj novi umjetnički rad Blato-zlato predstavio je student Leonardo Losciale referirajući se na Bakićeve kristale u obližnjem spomen-parku Dotrščina te na Dürerov poliedar s Melencolie I, kao i na potencijal smeća iz dvorišta Akademije kao izvora novog materijala. Studentica Marina Brkić predstavila je svoj prijedlog za betonsku spiralnu klupu kao Mjesto susreta, aludirajući na nefunkcionalnost prostora dvorišta s kroničnim nedostatkom mjesta za sjedenje, naglašavajući pritom i novi kontekst Akademije uslijed njenog preseljenja u Dubravu kao priliku za rast, razvijanje novih odnosa i učvršćivanje zajedništva. U klasi novih medija i animiranog filma, studentica Monika Miloševski prezentirala je rad u procesu kojim istražuje i dokumentira suživot u Dubravi kroz fotografije i zapise razgovora s i među lokalnim stanovnicima. Na stadionu NK Dubrava Tim Kabel Leonarda Fofić i Kaja Dujmić s klupskom djecom održale su radionicu ulične umjetnosti i na zidu kluba oslikale mural, a u Gradu mladih (takozvanom Pionircu) Mihaela Rašica, Ante Šabić i Luka Didi Pejanović pomogli su osnovnoškolcima ukrasiti kašete kao vagone vlaka vezanog uz povijest samog Pionirca, u čijoj je blizini nekada prolazila željeznička pruga. Osim toga, radionica je sadržavala dio pod nazivom Mladi crtaju Grad mladih u kojemu je izrađeno pedesetak crteža kuća koji će za uspomenu biti poklonjeni Gradu mladih kao uokvireni kolaž. Iako sve radionice nisu naišle na jednak odaziv lokalnog stanovništva, svima su im zajedničke izrazito pozitivne reakcije polaznika, kao i interes za daljnje radionice i suradnje s Akademijom.
U sklopu projekta održano je i vodstvo po navedenim lokacijama – svojevrsna završna izložba – čime se Dubrava pretvorila u veliki otvoreni muzej. Organizacijski tim vodstvo je zamislio kao performativnu šetnju od čak deset kilometara, a tijekom koje su posjetitelji imali priliku neposredno fizički doživjeti dinamiku kvarta, jednako kao i rad Akademije. Projekt je zaključen još jednim pregledom rezultata svih radionica, u maloj dvorani Narodnog sveučilišta Dubrava (Kulturni centar), te panel diskusijom o društvenoj ulozi umjetnosti na kojoj su sudjelovali Josip Zanki i Tomislav Pletenac s Likovne Akademije te umjetnica Nikolina Butorac. Uključivanjem i ostalih prisutnih studenata_ica i posjetitelja_ica, panel se pretvorio u vrlo opušteni i veseli brainstorming o mogućim načinima daljnje asimilacije Akademije i same umjetnosti u relativno zatvorenu zajednicu Dubrave, o potrebama Akademije, studenata i lokalnog stanovništva te planovima i željama za buduće projekte.
Iako je ovo prvo izdanje godišnjeg projekta Dubrava gori prema riječima Josipa Zankija imalo karakter pilot programa, osjećaji zajedništva i radosti koje je izazvalo zajedničko putovanje kroz Dubravu svakako pružaju nadu u svijetlu budućnost daljnjeg kulturnog razvitka tog kvarta, kao i drugih perifernih i zanemarivanih gradskih četvrti. Dopiranje do određene zajednice te njeno otvaranje novinama spor je, postepen i nerijetko težak proces ispunjen brojnim oscilacijama. No daljnjim širenjem i razvijanjem ovog i sličnih projekata mogla bi se u budućnosti grada Zagreba (a i šire) ostvariti jedna od glavnih premisa grupe Zemlja, navedena u manifestu iz 1929. godine – da su “umjetnost i život jedno”.
Objavljeno