Djelovati Protiv!

M.K.: Još uvijek se držim one od Rose Luxemburg, "govoriti istinu (već) znači revoluciju". Dakle, ako je ovdje prisutna neka angažiranost, ona je sadržana upravo u tome. Druga je, pak, stvar što je u današnjem, kolokvijalnom diskursu istina postala nešto "kontroverzno". Tako se recimo nastup Vedrane Rudan u Stankovićevoj emisiji na HTV-u najavljuje kao "kontroverzan". Upravo u duhu onoga što jedna druga Hrvatica, svojedobno prozvana "vješticom", Dubravka Ugrešić, nazivlje kulturom laži.

Glede kritike "visokoparnog akademizma" stvari su još akutnije i nedvosmislenije. Naime, model studiranja, pa i onog u društveno-humanističkim znanostima postaje sve više orijentiran prema kapitalu. U tu je svrhu apliciran, zapravo "oktroiran" bolonjski sustav studiranja, bez da se uopće provela bilo kakva diskusija, kako na akademskoj tako i na drugim razinama javnosti o nekim drugim modelima.

Dugo je vremena visoko školstvo u ovdašnjim geografskim koordinatama bilo pod njemačkim utjecajem, odnosno Humboldtov model imao je svoju inačicu i na hrvatskim sveučilištima. No, on je preko noći napušten kako bi se dodvorilo novim, globalističkim strujama. Stavljeni smo, kao i u mnogim drugim slučajevima pred gotovi čin. Naravno, sami društveno-humanistički mandarini, ono ni "da bi reč rekli".

Filozofija kao društvena kritika

KP: Vaša pak knjiga lišena je fusnota, sam naslov je zapravo poklič "protiv!" i sugerira društvenu kritiku od koje, unatoč svemu, niste nikad odustali…

M.K.: Moja druga knjiga (Protiv!) nije sasvim lišena fusnota, ali one u njoj nemaju funkciju zadovoljavanja nekih uzusa znanstvenog teksta. Često ću reći, ne bez pomalo djetinjastog ponosa, da su na mene i moj svjetonazor više utjecali The CLASH negoli sve pročitane filozofske i mnoge druge knjige! Otuda i poklič iz naslova. No, ipak, mislim da sam, ponekad tek fingirajući znanstveni diskurs, izrekao i ponešto filozofijski argumentiranih stavova, e da mi ne bi netko kasnije spočitnuo…

Društvena kritika? Pa to je u kontekstu filozofije kako ju ja poimam tautologija! Filozofija, kako bi uopće bila smislena djelatnost, ujedno je i društvena kritika. Na neki način, filozofija je i provociranje naših predrasuda o stvarima oko nas. Jedino u tom značenju, filozofija jest nešto što ima i društvenu relevanciju u nekoj zajednici.

U nekim razvijenim sredinama to su odavno shvatili, dok se naši "akademičari" uporno vrte u krugovima samodostatnih "kula bjelokosnih", daleko od stvarnosti u kojoj žive. Neoprostivo! Kako po njih tako i po mentalno zdravlje sredine u kojoj obitavaju.

KP: Vrlo oštro kritizirate sveučilište kojem kao osnovnu odrednicu dajete to da nimalo ne oponira "neoliberalnoj demokraturi", već joj podilazi. Možete li pojasniti?

M.K.: Moj "otpor sveučilištu" vezan je uz sve gore navedeno. Tu u igru ulazi i ono što se obično nazivlje "autonomijom sveučilišta". Gdje je ta autonomija, ako se na sveučilištu budu obrazovali samo kadrovi koji će biti spremni tek za uključivanje u "circulus vitiosus" kapitala i održanje postojećeg "status quo-a"? Kakva je svrha od bodovanja, recimo, na mom nekadašnjem studiju, dakle filozofiji?

"Neoliberalna demokratura"… ha, to polazi od toga da se za globalno vladajući sustav drži da je nepromjenjiv. Detekcija takvog stanja proizlazi iz demokracije, koja je u tom svijetu zapravo ideološki konstrukt. Naravno, prije svega mislim na globalno "uvođenje demokracije", što ga u svijetu provode SAD. No, nota bene, prosvjećuje nas sila iz zemlje koja uopće nije imala prosvjetiteljstvo! U svrhu se te i takve demokracije/demokrature nameće među inim i gore spomenuti bolonjski model. Kao da ovdje nitko nije čitao Derridu i deklaraciju o "europskom identitetu" nakon invazije na Irak.

Transformacije postmodernizma

KP: U središtu vaše teorije je afirmacija filozofijskog tematiziranja postmoderne. Pratite transformacije postmodernizma, pitate se je li postmodernizam amerikanizam…

M.K.: Da Vas malo ispravim. U središtu moje teorije "bilo je" filozofijsko tematiziranje postmoderne, odnosno njegova afirmacija. Sada je moj primarni teorijski interes vezan uz tzv. "biopolitičku teoriju", koja je i temom moje doktorske disertacije, obranjene na zagrebačkom sveučilištu krajem 2006. Ipak, vratio sam se i ovoj temi postmoderne, te upravo držim, čini mi se inicijalno u Hrvatskoj, kolegij "Postmoderno stanje filozofije" na Sveučilištu u Osijeku.

Točno je da pratim transformacije postmodernizma koji se u stanovitom smislu može "optužiti" za amerikanizam. No, naravno stvari nisu baš tako jednostavne. Sama diskusija o postmodernizmu u teorijskim okvirima podosta prethodi izričitom filozofijskom uobličenju koje se može precizno datirati Lyotardovom knjigom La condition postmoderne iz 1979., te Habermasovim odgovorom na nju, formuliranom godinu dana kasnije pod naslovom Moderna, nedovršeni projekt. U američkoj književnoj i općenito kulturalnoj teoriji, postmodernizam je predmetom diskusija već od 50-ih godina prošlog stoljeća. Harry Levin, Leslie Fiedler, Susan Sontag… No "amerikanizam" što ga počesto apostrofiram vezan je konzumerističku, postmodernu kulturu onoga anything goes. Tada se isti razmatra kao negativni predznak "potrošaštva". Ipak, ponavljam, stvari su još mnogo složenije.

Bez trijezne, kritičke i prosvijećene javnosti

KP: U knjizi koja je nedavno prevedena u nas "Mržnja demokracije" Jacques Rancier u depolitizaciji pitanja javnog života vidi manjkavost demokracije, pa je povezuje i s dominacijom državnih oligarha. Vi na primjeru SAD-a prikazujete proturječja demokracije i ističete kao novo značenje demokracije ono koje bi uključivalo etiku odgovornosti. Možete li pojasniti?

M.K.: Kada Rancière govori u Mržnji demokracije, on demokraciju vidi kao hipotetski, samo njemu navlastiti toponim, proizišao kako iz političke tako i iz filozofske tradicije. Model demokracije što ga propagiraju SAD, ustvari je tek osebujna ideologija demokracije.

Iz pozicije moći (ili bio-moći, Foucault) upravlja se životima nedužnih ljudi koji su zapravo apriorno isključeni iz dominantnog globalnog modela civliziranosti, pa ih, kao, treba "darovati demokracijom". Takvu, "oktroiranu demokraciju" imamo, na neki način, i ovdje u Hrvatskoj.

Bez ikakve razine odgovornosti, "trijezne, kritičke i prosvijećene javnosti" ovdašnja je politička nomenklatura samo prenijela diskurs socijalizma u onaj demokracije. E sad, što ta demokracija uistinu znači, ona se o tome nije ni imala potrebu raspitivati.

Jednostavno, demokracija je uzeta zdravo za gotovo, kao neko neupitno dobro. No aporije demokracije sežu sve do njezinih filozofijskih analiza iz antičke Grčke. I Platon i Aristotel nalaze demokraciji tisuće mana, te je smatraju izopačenjem idealnog/najboljeg mogućeg poretka, što ga utjelovljuje Politeia.

Što se tiče same etike odgovornosti, ista je naravno vezana uz Jonasov model Principa odgovornosti. Radi se, dakle, o svojevrsnom etičkom odnošenju prema budućnosti.

No u nastavku ovdje spomenutog teksta kaže se da se nijedna od postojećih etika ne može, "bez ostatka prevesti u model demokratski poželjnog oblika vladavine za novi milenij". U tome sam, dakako, mnogo bliži Foucaultu i njegovoj teoriji gouvernmentaliteta negoli Jonasovoj etici. Ili bilo kakvoj etici i moralnoj svijesti!

Dakle, slijedim svog dragog profesora Milana Kangrgu, te svaku etiku podređujem politici… pardon revoluciji… Moralna svijest, pa i ona odgovornosti sasvim je nedostatna!

Žižek i Buden

KP: Jedan od filozofa čiju ste filozofiju temeljito analizirali je Slavoj Žižek. Pritom analizirate na koji način Žižek iščitava Marxa i teoretičare marksovske provenijencije. Naime, vi umjesto izraza marksistički koristite izraz marksovski. Zašto?

M.K.: Moj interes za filozofiju Slavoja Žižeka vezan je uz prve prijevode njegovih tekstova koji su se pojavljivali u Arkzinu. Upravo u ovome, subverzivnom kontekstu "olovnih devedesetih" isti se "reklamirao": na nekim kioscima Arkzin drže pod pultom. Jednako tako, Žižeka sam konzumirao kao otrov u malim bocama/dozama!

Ne krijem ni to da mi je u njegovoj teoriji i filozofiji puno interesantnija ona linija u kojoj on iz Hegelove "refleksivne svijesti" re-afirmira Marxa od njegove aplikacije Lacana. U tom mi je kontekstu ipak bliskiji pristup psihoanalizi koji se može pronaći kod Marcusea.

Danas, svjedoci smo da Žižek izlazi iz svojevrsne subverzive i ulazi u teorijski opticaj. Gotovo i komercijalno! Ipak, Žižek je previše značajan mislitelj da bi ga se zaobišlo zbog okolnosti konzumerističke kulture.

Dakako, i njega držim "marksovcem". Zašto? Pa, jednostavno zato što je termin "marksistički" kontaminiran debelim naslagama ideološke zlouporabe. Francuski marksisti, ruski marksisti… klasici jugoslavenskog marksizma, za koliko se od njih može doista može reći da su doista aktualni? A marksovci? Oni doista dolaze s jedne sasvim druge planete!

KP: Boris Buden je u knjizi "Kaptolski kolodvor" pisao o kulturalizaciji politike. Vi također ističete kako je politiku ljudskih prava zamijenila kultura ljudskih prava, te da naše društvo karakterizira "deficit političkog". Kako repolitizirati društvo? Je li moguća reartikulacija radikalnog?

M.K.: Kada spominjete Budena, on je jedan od ljudi koje ću uvijek pamtiti po njegovoj dobrodošlici koju mi je izrekao na "kolodvoru Arkzina". Naime, moj prvi tekst o filmu što sam ga bio donio u redakciju objeručke je prihvatio Buden i tako je sve krenulo…

Dalje, njegove kolumne, Barikade i kasnije Kaptolski kolodvor za mene su neki od najvažnijih tekstova nastalih kao otpor sveprožimajućoj ustajalosti javnog diskursa u Hrvata.

Sama "kulturalizacija politike" vezana je uz postmodernu, post-politiku. Ova je, pak, post-politika napuštanje svakog impulsa političkog kao relevantnog za promjenu sve nesnošljivijeg svijeta oko nas. Doista, tzv. "kultura ljudskih prava", koja na Drugog gleda kao na folklorni identitet i tolerira ga kao takvog sve dok se ovaj ne poželi politički subjektivirati, posve je "pojela" politiku. Što to znači? Samo to da se iza krinki samozvane "političke kaste" više ne krije niti zrnce onog autentičnog političkog. Političkog u smislu boljitka zajednice i njezinih građana. O tome su tako uvjerljivo govorili nekada Hannah Arendt, danas kako Žižek tako i Rancière, Badiou, Balibar, Virno, Negri, Hardt…

Uopće, sam termin "ljudskih prava", pak, postao je znakom lažne politike… pardon, kulture humanitarizma, koji je ideološka konstrukcija u svrhu očuvanja postojećeg. Odavde prozlazi taj "deficit političkog".

Repolitizirati društvo može se na neki način akcionizmom u već nekim dogođenim prosvjedima. Primjerice, prosvjedi Prava na grad povodom zagrebačkog Cvjetnog trga… solidariziranje s radnicima u zagrebačkoj tvornici Duhana… pa i nedavni izlazak na ulice đaka povodom Dražavne mature… sve su to primjeri neposredne "akcijske demokracije" na djelu. Nažalost, prosvjedi povodom Bushova dolaska u Hrvatsku, ugušeni su gotovo vojnom predostrožnošću.

Ipak, sve su to neki akti radikalnog gesta onog "političkog". Naravno, kada bi bilo više i teorijskog osvještavanja, dakle i sa sveučilišne strane, onda bi se moglo govoriti o nekoj fronti za reartikulaciju radikalnog, tj. političkog na ovim prostorima.

Feminizam, queer i cyber teorija

KP: Uočila sam kako ne spominjete feminističku teoriju. Je li uistinu opravdano odbaciti feminizam i queer teoriju kao partikularne?

M.K.: Dobro uočavanje. Naravno i primjedba. Mea culpa, mea maxima culpa! Doista, u svojem filozofijsko-aktivističkom naporu ponešto sam zanemario feminističku teoriju.

Ali, ako se se moram i ako je uopće potrebno opravdavati se, već u ovome razgovoru spomenuo sam mnoga ženska imena (Luxemburg, Arendt), pa i ona iz tzv. "ženskog pisma" (Ugrešić, Rudan). Moja mentorica prigodom pisanja magisterija iz postmoderne bila je Nadežda Čačinovič, i sama značajna filozofkinja i autorica u okviru Ženskih studija.

Ne spominjem feminističku teoriju iz razloga fokusiranja na neke druge teme. Ali ipak ne držim da je opravdano odbacivati feminizam, kao niti queer-teoriju. Zapravo o queer problematici, u okviru filma, pisao sam svojedobno u zborniku Filozofija i rod.

Ako već spominjete izostavljene temate kao partikularne, onda imam nešto za reći i o tom. Svaka partikularna borba, kakav je recimo i feminizam, treba se uzdići iznad svog partikulariteta prema iskazivanju univerzalne nepravednosti svijeta u kom živimo. Tek kada se to desi imat ćemo zajedničku bojišnicu otpora prema istome.

Kada se, primjerice, prava samohranih majki na posao i mogućnost napredovanja u društvenoj strukturi uzdignu na prokazivanje sveukupne nepravednosti socijalnog sustava, tada ćemo moći govoriti o takvoj "univerzalizaciji".

KP: Na udaru vaše kritike našla se i cyber teorija kojoj zamjerate upravo nepolitičnost, bijeg od stvarnog života….

M.K.: Moj prikaz cyber-teorije u knjizi Protiv! vezan je uz vrlo konkretan povod. Bio je to temat o cyber-kulturi, svojedobno objavljen u Književnoj smotri. Nota bene! Radi se ponovno o "kulturi". Dakle, već iz naslova temata progovara ova vladajuća paradigma iz horizonta kulturalnih studija. Nema ni govora o nekakvoj cyber-politici!

Dakle, u kontekstu onoga što sam već dosad rekao o potrebi re-politizacije, kako same politike tako i ekonomije pa i estetike, jasno je što mislim o ostajanju tek na kulturalnom horizontu. Netko tko, kao ja, misli da je potrebno re-afirmirati i političku ekonomiju kao važno područje za objašnjavanje suvremenosti, baš i nema puno razumijevanja za bijeg u virtualne svjetove. Ovdje sam tradicionalist realnog, opipljivog, stvarnog. O tome sam svojedobno imao i otvoren, plodotvoran dijalog sa Zoranom Roškom, povodom prikaza njegove knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla. Jednostavno, neke stvari u današnjem svijetu imaju teorijski prioritet. Po meni, to je i detekcija stvarnih, "fizičkih" problema.

Ništa bez mame!

KP: U knjizi spominjete i djelovanje net kluba mama, pisali ste i o knjigama mlađih teoretičara kao što su Horvat i Valentić. Zašto, prema vašem mišljenju, još uvijek vlada podozrivost prema djelovanju mlađih teoretičara? Naime,u mami su gostovali brojni svjetski teoretičari, ali uz gotovo potpunu ignoranciju akademske zajednice..

M.K.: Djelovanje net-kluba mama, (ne)izravni je krivac i za Krivakovu knjigu! Cijelo jedno poglavlje, vjerojatno ono najvažnije (premda volim i ono posljednje o filmu!) posvećeno je Politici. U istome se nalaze analitički prikazi izdanja nekih knjiga u hrvatskome prijevodu. Pod većinu njih potpisana je mama.

Ovaj klub i centar za mutimedijalna istraživanja objavio neke od najvažnijih knjiga suvremene svjetske teorijske i filozofijske produkcije u posljednjih nekoliko godina. Tako je objavljen Hardtov i Negrijev Imperij, Warkov Hakerski manifest, Agambenov Homo sacer…

mama, čiju izdavačku djelatnost već godinama vodi Petar Milat, svojevrsna je oaza Drugog i drukčijeg mišljenja izvan institucionaliziranih akademskih struktura. Za mene su ta izdanja predstavljala najdragocjeniji trezor filozofskih, ali prije svega oponirajućih glasova protiv sve nesnošljivijeg svijeta u kome živimo. Pravi Protiv! Protivotrov ustajalom akademskom i impotentnom filozofskom diskursu.

Iz tog razloga jasno je zašto su mi kao predložak za pisanje poslužili i autori poput Valentića i Horvata. Njih su dvojica donijeli doista nešto novo na teorijsku scenu.

Primjerice, i naslov jedne Horvatove knjige, Protiv političke korektnosti, govori o nekom obliku filozofijske srodnosti, odnosno naše "zajedničke fronte otpora".

Nažalost, točno je opažanje koje detektira podozrivost prema mlađim teorijskim autorima u ovdašnjoj sredini. Jednako tako i ignorancija prema eminentnim gostima koji su predavali u mami.

Koji je razlog tomu? Iz samog početka našeg razgovora, može se naslutiti uzrok ove "podozrivosti". Isti je, naime, inercija i nespremnost za novo i drukčije. Nespremnost za promjenu teorijskih horizonata. Nespremnost da se misli i djeluje Protiv!.