Tema Format C nezavisna je umjetnička organizacija koja se bavi interdisciplinarnim projektima i istraživanjem u području novih medija, a prošle su godine obilježili deset godina rada. Fokus organizacije je na stvaranju inovativnih umjetničkih radova, edukaciji, suradnji i razvoju praktičnih metoda produkcije, pri čemu posebnu pažnju posvećuju demokratizaciji znanja i otvorenom pristupu tehnologijama i resursima. Djeluju na spoju vizualne umjetnosti, digitalne produkcije i softverskih eksperimenata, a kroz godine su postali važna platforma za mlade umjetnike i umjetnice, posebice u području novomedijskih umjetničkih praksi.
Sada pokreću i edukativni pilot-program koji će nastojati one koji tek stupaju na scenu upoznati s praktičnim znanjima i interdisciplinarnim metodama, a za koji su prijave otvorene do kraja ove godine. O povodima za osnivanje, uvjetima rada, novim tehnologijama i budućnosti umjetnosti, povodom pokretanja edukativnog pilot-programa Nova škola novih medija za nove umjetnike_ce, razgovarali smo s Dinom i Vedranom Gligom.
Prošle ste godine obilježili deset godina postojanja Formata C, sada kada se osvrnete na cijeli taj proces, koji vam se trenuci čine presudnima za razvoj? Kako vaše današnje djelovanje rezonira s razlozima pokretanja organizacije i kakva je “situacija” na domaćoj novomedijskoj sceni?
Dina: Organizaciju smo ustvari pokrenuli jer smo htjeli raditi nezavisno i samostalno, željeli smo biti fleksibilni na tržištu i iskoristiti razne mogućnosti rada. U procesu smo puno toga naučili pa smo znanje počeli dokumentirati i pretvarati u programe i sadržaje. Tek kad se Vedran priključio kao nositelj programa, organizacija je krenula u područje novih medija, što je uvelike promijenilo njezin fokus.
U početku nas je motivirao strah da nećemo imati dovoljno radnih prilika koje su adekvatno plaćene. Posla je bilo, ali su honorari bili niski ili nepostojeći. Kao mlada osoba koja tek stupa na umjetničku scenu, želiš se osamostaliti i moći živjeti od svog rada, a to u praksi nije bilo lako. Ipak, kroz proces osnivanja organizacije, učenja o prijavama, financiranju i DIY kulturnom menadžmentu, otkrili smo strast prema interdisciplinarnim područjima novih medija – od vizualnih i suradničkih projekata pa sve do softverskih eksperimenata.
Tako je danas Format C fokusiran na novomedijske projekte, suradnju, edukaciju i produkciju, i na taj način možemo reći da ispunjava neku svoju svrhu. Trenutačno smo u fazi promjena jer se mijenjaju očekivanja i od umjetnika i od organizacija; mogućnosti novomedijskog rada u Hrvatskoj nisu optimalne, ali nastojimo raditi projekte korisne i sceni i nama samima. Težimo otvorenosti i dostupnosti, a programska struktura omogućuje ljudima da se posvete sadržaju bez preopterećenja.
Upravo pokrećete i edukativni pilot-program. Jesu li upravo spomenuti izazovi dio motivacije za pokretanje programa i koje praznine u formalnom obrazovanju nastojite adresirati i popuniti?
Dina: Da, po završetku Akademija, umjetnici često nemaju znanja o osnivanju umjetničkih organizacija. Djelujem i u sindikatu prekarnih radnica SKUPA, a umjetnici često ne znaju da mogu biti članovi. Također, važno je artikulirati i modalitete sudjelovanja u strukovnim udrugama. Mi koji smo to prošli, možemo pomoći mladima da lakše uđu u praksu, nauče značenje interdisciplinarnosti i povežu se s različitim ljudima. Neformalni sustav mentoriranja postoji, ali nedostaju strukturirani modeli – nešto poput starih ateljea gdje se učilo uz iskusne mentore.
Nastojimo se prilagoditi prezasićenju sadržajem i obavezama mladih umjetnika_ca, pa smo odlučili sažeti neke programe i pokrenuti edukativni pilot-program koji djeluje na dvije razine. S jedne strane, ovom pilot-fazom želimo dobiti uvid u stvarno stanje “na terenu” – svi dolazimo s predrasudama o formalnom obrazovanju, ali i ono se neprestano mijenja. Zanima nas postoji li raskorak između kurikuluma i stvarne prakse u institucijama – kurikulum bi teoretski trebao biti jednak svugdje, ali uvijek ovisi i o samim predavačima i institucijama.
Vedran: S druge strane, želimo otvoriti repozitorij know-howa koji se može primijeniti u praksi. Demokratizacija skrivenih procesa i dokumentacija projekata mogu pomoći umjetnicima da bolje razumiju administrativne i produkcijske izazove. To uključuje i prevenciju burnouta, jer je lako pregorjeti kad si “sam svoj šef”. Program je eksperimentalan, a kada identificiramo potrebe polaznika, u kasnijim ćemo fazama uključiti i suradnike.
Ideja je da zajedno s mladima i onima koji se tek kreću baviti umjetnošću saznamo koje su njihove stvarne potrebe kako bismo ih ugradili u naše programe. Škola će pokriti područje između sigurnosti institucionalnog obrazovanja i nesigurnosti tržišta rada, gdje umjetnici često ne znaju kako pristupiti problemima koji im se nameću.
Također, program se provodi online, što omogućuje pristup širokom spektru polaznika, a nama dopušta da se upoznamo s različitim perspektivama i iskustvima. Sudionici fokus grupe bit će honorirani za svoj rad; tu se vodimo strukovnim preporukama i cjenicima. Djelujemo u nekoliko radnih grupa za prava umjetnika pa nam je važno da uvjeti budu okej i pazimo na to te nastojimo biti što bliže vrijednostima koje i sami zagovaramo.
Program predviđa da sudionici_e sami oblikuju dio kurikuluma i odlučuju o vanjskim suradnicima_ama. Što očekujete da će oni donijeti u kreiranje sadržaja?
Dina: Tako je, program jest konkretan u smislu sadržaja, ali smo htjeli da ima “mekšu” strukturu budući da se bavimo temama koje se ne smatraju nužno dijelom umjetničkog posla, ali su ključne za samostalan rad – administracija, produkcija, suradnja. U nekom idealnom svijetu time bi se bavile institucije, kustosi, galerije, ali i oni su na neki način, često, u istoj poziciji kao i umjetnici tako da se ne mogu uvijek međusobno podržati na taj način.
Radionice, odnosno, programe će voditi cijeli spektar suradnika, dok mi kao nositelji programa vodimo eksperimentalnu fazu i nakon što ispitamo potrebe, u kasnije ćemo faze uključiti ostale. Polaznici će, dakle, o potencijalnim vanjskim suradnicima, odlučiti sami – mi imamo prijedloge, ali to će ovisiti o njihovim afinitetima i interesima, što osigurava organski i prilagodljiv način rada, koji je istovremeno koristan i informativan. Zanima nas i kako se percipira umjetnički rad i koje ideje i želje imaju mladi i oni koji tek započinju umjetničko djelovanje, i na koji način bismo mi kao organizacija mogli doprinijeli boljoj valorizaciji umjetničkog rada i uvjetima na sceni. Fokus je na metodama realizacije rada i produkciji, a manje na sadržaju samom.
Većina je vaših projekata dugoročnog karaktera – poput Fubara i Piviliona. Festival Fubar pozicionirao se kroz posljednje desetljeće kao najdugovječniji glitch festival, dok Pivilion kao participativni softverski projekt stavlja naglasak na autonomiju i decentraliziranost digitalne umjetnosti. Kako uz stalne promjene koje prate vaš umjetnički rad uspijevati održati kontinuitet u radu?
Dina: Fubar je nastao slučajno – iz izložbe glitch arta pretvorio se u festival. Tijekom deset godina, kroz projekte, sadržaj se stalno mijenja, a demokratizacija tehnologije i softverski trendovi oblikuju praksu. Glitch umjetnici i dalje rade ručno neke stvari, a mi nastojimo raditi na automatizaciji rada što smanjuje količinu radnih sati potrebnu za jedno djelo. Radimo i na arhivi radova proteklih deset godina – sam taj proces obuhvaća puno tehnika i metoda koje ćemo predstaviti i na edukaciji.
Pivilion je nastao tijekom rezidencije u GMK-u s idejom stvaranja mrežne infrastrukture za slobodnu umjetnost i istražuje pitanja autorskih prava, distribucije i servera. Nastao je ustvari iz potrebe, a različite varijacije projekta koje uključuju fizički server, darknet, WiFi server ili serverske skulpture, tematiziraju pitanje autorstva i distribucije te uvjeta servisa koje koristimo – tako da se i sam rad stalno razvija poprimajući nove oblike.
Na koji vas način i dalje privlači ideja “umjetnosti pogreške”, odnosno ima li glitch i danas subverzivan potencijal u doba kada su “bugovi” možda postali i dio mainstream estetike?
Dina: Glitch umjetnost i dalje služi svojoj svrsi na način da osvještava prirodu novomedijske umjetnosti. Na neki suptilno je i didaktična nasuprot AI generiranog sadržaja u smislu etike i održivosti, jer nas uvijek uzemljuje i podsjeća na to da se radi o konstruiranom mediju koji ima neka svoja pravila postojanja.
Kako u svom radu balansirate između ideala slobodnog softvera i otvorenosti te praktične potrebe da i umjetnici žive od svoga rada?
Vedran: Činjenica da i umjetnici moraju plaćati račune i ideja otvorenosti nisu isključivi. Neki od naših projekata čak omogućuju preuzimanje radova, što ne devalvira sam rad niti nama uskraćuje honorare. Novi mediji u tom su smislu slični starim kiparskim atelierima – u smislu da netko kreira ideju, a netko ima produkcijsko znanje koje nitko ne može otuđiti. Demistifikacija rada dodaje vrijednost, a ne oduzima.
Dina: Uvijek nam je važno razumjeti skrivene procese, ne samo vizualni rezultat rada. Stoga gradimo setove uputa za druge i to je neko naslijeđe logike open sourcea – razmišljanje o tome kako su temelji postavljeni i kako drugi mogu graditi na onome što mi gradimo.
Kako vidite budućnost umjetničkog rada u kontekstu novih tehnologija i automatizacije? Sve više ovisimo o tuđim servisima i platformama koje nose rizike, dok s druge strane postoje otvoreni i besplatni alati koji zahtijevaju promjenu navika i dodatnu edukaciju. Koji su, po vašem mišljenju, ključni izazovi i mogućnosti za umjetnike u takvom okruženju?
Dina: Svijet ide u smjeru automatizacije – samo što to možda nismo očekivali u umjetnosti. Problem je i u tome što su tehnologija i kultura često u raskoraku, a nismo dovoljno upoznati s procesima optimizacije. Umjetna inteligencija u tom smislu donosi i prednosti i nedostatke. LLM modeli, primjerice, mogu pomoći u pisanju i planiranju projekata, ali ono što je ključno ostaje ljudsko – lokalni kontekst, iskustvo, zajednice. Strojevi to ne mogu zamijeniti.
Zabrinjavajuće je koliko ovisimo o privatnim servisima. Tumblr je dobar primjer – bio je kultna platforma, ali svaka promjena vlasništva donosila je i brisanje zajednica i sadržaja. Glitch umjetnost gotovo je nestala jer su botovi automatski označavali radove kao erotiku, a nije postojala ljudska osoba kojoj se moglo obratiti. Zato nam je važno osvijestiti infrastrukturu i alate koje koristimo.
Vedran: Mi sami radimo s mnogo platformi, ali jednako tako pokušavamo razvijati i znanja o slobodnom softveru. Dobri alati postoje, ali ih malo tko poznaje. Na radionicama pokušavamo “popraviti tu štetu” i pokazati da alternativni alati mogu biti jednako produktivni. Plaćeni softver također ima svoje političke dimenzije – koje nisu neutralne.
I tu dolazimo do možda najvećeg problema – od umjetnika se očekuje stalna produktivnost, bez prostora za igru, eksperiment i pogrešku – a upravo to je srž umjetnosti. Mladi si još mogu dopustiti taj luksuz, ali pitanje je koliko dugo. Naš cilj je otvoriti prostor za razmišljanje o dugoročnim modelima koji neće ovisiti samo o korporativnim servisima, nego o zajednicama i znanju koje ostaje dostupno svima.
ObjavljenoObjavljeno
