

Estetika glitcha jedan je od nosećih zidova suvremene digitalne umjetnosti: ima svoje klišeje i idiosinkrazije, svoje predstavnike i avangardne iznimke, festivale i publiku.
Intenzivna digitalna stvarnost pred svojim se sudionicima, kako promatračima, tako i tumačima, dosljedno opire linearnom, striktno kronološkom slijedu događaja. Barem na prvi pogled. Tek što je novi trend u bilo kojem području nastao, stari se već gubi iz vidokruga “umreženih”; dok jedan pokret poprima strukturu i prepoznatljivost, drugi se rastače… I tako unedogled, pri čemu se različite pojave zbivaju paralelno, a svaka se trudi na sebe svrnuti pažnju stalno rastućeg broja korisnika interneta. Stoga je u tom kontekstu zanimljivo pratiti dugogodišnji razvoj specifičnih pristupa vizualnoj umjetnosti koji su na globalnom nivou nadrasli svoje supkulturne temelje i upisali se u slikovni okoliš karakterističan za sadašnjost tekućeg desetljeća.
Umjetnost glitcha početkom dvijetisućitih godina bila je nepoznat i radikalan fenomen, kao i jedan od prvih stilskih sustava distinktivnih za digitalna vizualna djela najčešće posredovana internetom, koji se otprilike tada počeo rapidno širiti do masovne razine na kojoj se danas prostire. Dan-danas, razgranata glitch-estetika jedan je od “nosećih zidova” suvremene digitalne umjetnosti ― ona ima svoje klišeje i svoje idiosinkrazije, svoje prepoznatljive predstavnike i avangardne iznimke, svoje izložbe i festivale, a dakako i svoju publiku. Premda se principijelno distribuira putem interneta i posjeduje svojevrsni anacionalni karakter zahvaljujući autentičnoj kozmopolitskoj komunikaciji među sudionicima tog segmenta online umjetničke scene, u posljednjih nekoliko godina svejedno možemo govoriti o zajednici hrvatskih i regionalnih umjetnika/ica glitcha. Zbog toga su lokalna nastojanja i ostvarenja u tom području otpočetka suštinski umrežena u globalne tokove glitchevanja; no prije nego što se pozabavimo s kratkim uvidom u lokalna zbivanja definirat ćemo sam pojam glitcha i njegov doseg.
Dakle, što je to glitch? Kakva je konkretno njegova veza s informatičkim sustavima i internetom? Adekvatan prijevod riječi glitch na hrvatski jezik još uvijek ne postoji, iako bismo se mogli igrati s literarnim izrazima kao što je trzaj ili pak slengom poput črčkanja i črčkarija, a da se ne približimo dovoljno istinskom značenju tog pojma. Najjednostavnije rečeno, glitch se definira kao kratkotrajna pogreška u sustavu koja automatski ispravlja samu sebe, pa ju je zato teško utvrditi. Termin se najčešće koristi upravo u programiranju i računarskoj znanosti kako bi se opisale svakodnevne pogreške do kojih dolazi tijekom protoka informacija u kompjuterskim operativnim sustavima. Prema nekim izvorima, riječ potječe od njemačke riječi glitschen (iskliznuće, iskliznuti, kliznuti…), koja opet možda potječe od riječi iz jidiša – gletshn, otprilike istog značenja. Kako bilo, pojam nije stariji od otprilike pola stoljeća, a prvi put je neslužbeno definiran u magazinu Time 1965. godine, kao “vanzemaljska riječ za iritantni poremećaj”. Čini se da se upotreba riječi glitch proširila tijekom ubrzavanja svemirske utrke između Amerikanaca i Sovjeta pedesetih godina, kad su ju raketni inženjeri koristili kako bi označili manje pogreške ili oštećenja u hardveru letjelica, koje je bilo gotovo nemoguće točno prepoznati. Stručnije rečeno, glitchevi u elektronici su neplanirani segmenti prijenosa podataka do kojih dolazi prije nego što elektronski signali (koji prenose informacije) dosegnu svoje željene vrijednosti. Ukratko, riječ je o kratkotrajnim elektroničkim impulsima koji proizlaze iz pogrešaka u kodiranju ili dizajniranju sučelja, prisutnih u praktički svim danas poznatim operativnim sustavima.
No, baš kao što su pojave koje su nekoć bile percipirane kao “greške” u tisku ili sviranju i reprodukciji glazbe postupno poprimile vlastite estetske i semantičke vrijednosti, tako je i glitch u računarstvu i vizualnoj umjetnosti s vremenom zadobio pozitivne konotacije. Štoviše, umjetnice i umjetnici u fenomenu glitcha prepoznali su interesantno sredstvo manipulacije digitalnim medijima te izvrtanja standardnih principa njihovog funkcioniranja. Činjenica da su danas i računalni amateri sposobni više ili manje utjecati na kvalitetu i kvantitetu protoka informacija u hardveru i softveru koji rabe, ohrabruje ih da digitalnu tehnologiju koriste uradi-sam metodama koje odstupaju od općeprihvaćenih ili poželjnih načina rukovanja njome, ali predstavljaju čin emancipacije spram utvrđenih kodova informatičke komunikacije. Bilo da umjetnici/e namjerno oštećuju kod softvera ili pak fizički izmjenjuju hardver kako bi dobili nepredvidive efekte, rezultati do kojih dolaze nikad se ne mogu u potpunosti predvidjeti. U teorijskom smislu, današnji umjetnici i umjetnice glitcha pozivaju se na postulate neoavangardnih pokreta prošlog stoljeća poput fluksusa, čije samo ime (od latinski flux – tok) implicira poremećaj u protoku informacija, vrijednosti i ideologija. U svijetu gdje je apsolutna sloboda informiranja deklarativni prioritet, takvi poremećaji, tj. glitchevi, poprimaju uzbudljivo političko značenje u vidu otpora uobičajenim medijima i metodama komuniciranja. Uzevši u obzir još jednu očitu činjenicu, a ta je da se radovi glitch-umjetnika i umjetnica najčešće distribuiraju (društvenim) mrežama čija je struktura u najvećoj mjeri unaprijed zadana, oni svejedno predstavljaju malene odmake koji nas potiču da razmišljamo o pozadinama sustava funkcioniranja tih informativnih kanala.
Budući da su materijalni i virtualni svjetovi koji nas okružuju sve više isprepleteni, ali još uvijek ne istovjetni i ravnopravni (premda je njihov simultani razvoj sve složeniji, digitalno je u principu i dalje nadgradnja analogne, industrijske baze, a internetom se trenutno koristi tek 40 posto svjetske populacije), najinspirativniji glitchevi iliti pomaci u percepciji zbivaju se uslijed njihovog međusobnog pretakanja. Primjerice, kad se umjetnički radovi izvorno proizvedeni digitalnim alatima i predstavljeni na internetu izlažu u uobičajenoj, posve opipljivoj galeriji. Tako se u zagrebačkom Autonomnom kulturnom centru Medika prošle godine prvi put održao lokalno-globalni festival glitch-umjetnosti, Fu:bar/expo, u organizaciji platformi Format © i Hacklab01, čiji su spiritus movens umjetnici i hakeri Dina Karadžić i Vedran Gligo, inače ključni promotori glitch-estetike na regionalnoj sceni, kao i hakiranja digitalnih i analognih alata kojima se koriste u proizvodnji. Ovogodišnje izdanje festivala održalo se od 19. do 23. rujna, s programom koji je uključivao izložbu u Galeriji Siva, radionice, predavanja te glazbene i audiovizualne performanse. U nastavku ćemo se koncentrirati na izložbu kao povod promišljanju izrazito inspirativnih aspekata umjetnosti glitcha.
Ne samo u ovom slučaju, nego i inače kad je riječ o postavima internetske i digitalne umjetnosti u galerijskim “bijelim kockama” (što Galerija Siva u AKC-u Medika doslovno jest po svom izgledu i obliku), sveukupni ambijent i atmosfera izložbe najčešće su važniji od dojmova koje potiču pojedini radovi ― dakle, cjelina bi trebala biti više od zbira svojih dijelova. To je stoga što promatranje i razumijevanje internet-umjetnosti u njenom domicilnom okruženju funkcionira potpuno drugačije nego kad se s njom susrećemo u galeriji. Dok smo pred ekranima kompjutera, tableta ili smartphonea htjeli-ne htjeli prisiljeni suočavati se s više nizova podataka odjednom, pokušavajući ih sve paralelno iščitavati (neovisno o tome osvještavamo li proces ili ne), k tome poneseni prividom da smo slobodni izabrati što želimo gledati i kad, galerijski postav usporava našu percepciju i pokušava dosljedno strukturirati njezin tijek. Mekluanovski rečeno, medij interneta gotovo isijava toplinu (zato i jest tako nezadrživo privlačan), dok izložbe navodno emaniraju hladnoću i gaje kontemplativni, meditativni karakter. U trenucima kad se ove kvalitete pretaču jedna u drugu, stvari postaju posebno napete.
Za ilustraciju rečenog može poslužiti jedan vidljivi nesrazmjer ― naime, na festivalskoj izložbi u jedva trideset četvornih metara prostora izlagalo je nekoliko desetaka autora i autorica sa svih strana svijeta, a njihovi radovi bili su prezentirani u formama slideshow projekcija i videa, ali i ispisa digitalnih grafika. S obzirom da je hijerarhija postava izložbe dakako bila horizontalna, a svi radovi ponajviše tretirani kao jednakovrijedni, bilo bi nezahvalno u toj sveobuhvatnosti isticati pojedina imena nauštrb drugih (zainteresirani na web-stranici festivala ionako mogu pronaći popis svih izlagača/ica s linkovima na njihove portfelje), s mogućim izuzetkom hrvatskog dua Schwestern Sisters (Tee i Marte Stražičić) i Amerikanca Petera Christensena, čiji je zajednički video rad ipak dominirao jednim zidom galerije (a trojac je na otvorenju izveo i kratak performans). Svejedno, Galerijom Sivom istinski je vladao ambijent u kojem su se slike i zvukovi neprekidno slijevali u svijest ovog promatrača, sve dok naposljetku nije shvatio da nema smisla koncentrirati se isključivo na određene podražaje umjesto prepuštanja svima ponaosob. Stvorena situacija bila je poticajna za suptilno pecanje veza i lomova između ovakve i online prezentacije glitch-umjetnosti. Zaključak koji se polako pojavljivao glasio je da je njihova diskrepancija najplodonosnija upravo onda kad neizbježni paradoks izlaganja digitalnog u analognom poprima obrise poremećaja u realnom trajanju postava ― postajući i sam glitch u vremenu i prostoru. Iako zvuči nategnuto, ova pojava tad se mogla gotovo fizički osjetiti, podsjećajući me da nisu bez vraga predviđanja evolucije interneta koja najavljuju izravno umrežavanje svih materijalnih predmeta (itekako spekulativna, no i neodoljiva premisa koncepta Internet of Things).
U doba kada daljnjom komercijalizacijom i “kolektivizacijom” interneta gubi nevinost i njime procesuirana i proizvedena umjetnost, možemo se zapitati postoji li opasnost da njezina zanesena vjera u mogućnosti digitalne tehnologije skrene u smjeru benignog, ali svejedno štetnog Skyneta ― samoregulirajućeg sustava koji će stvarati osjetilne senzacije lišene provokativnosti i političnosti. Mada se svakako lako prepustiti senzualnosti najprimamljivijih audiovizualnih iskustava koje internet nudi, ne bismo trebali zaboraviti da je baza koja nam to omogućava još uvijek itekako materijalna i neraskidivo povezana s izgrađenim okolišem koji nas okružuje. On se pak s prirodnim nalazi u sve kompleksnijoj korelaciji, istodobno vrlo uznemirujućoj i jasno upozoravajućoj.