Blic Koliko je internetska umjetnost efemerna ponajbolje se vidi u trenutku kada je pokušamo konzervirati za neku bližu ili dalju budućnost. Uostalom, što točno čuvamo kad čuvamo internetsku umjetnost? Kako se prepliću postupci dokumentacije i arhiviranja, kako se suočiti s varijabilnošću medija? Je li za net art važnija funkcija i estetika interneta u trenutku izvedbe rada ili njegovo tehničko funkcioniranje u novim okolnostima? Pitamo se također tko bi trebao preuzeti odgovornost arhiviranja internetske umjetnosti – institucije, samoorganizirani umjetnici_e, neprofitne organizacije poput The Internet Archivea ili netko treći? O problemu izgubljenih internetskih radova zajedno smo s Martinom Kontošić pisale u tekstu Online/Offline-historizacija internetske umjetnosti na primjeru online projekata Galerije Miroslav Kraljević, a upravo je ta krhkost okosnica ovog teksta.
Da bismo razumjeli kompleksnost očuvanja internetskog rada, vrijedi povući nekoliko paralela između arhiviranja net arta i arhiviranja weba. Oboje imaju značajne izazove koje treba savladati – brzo mijenjanje tehnologija za stvaranje i reprodukciju, poput novih verzija HTML-a i CSS-a, programskih jezika backenda, internetskih protokola, funkcionalnosti web preglednika, kao i programa i alata koji se koriste za izradu djela. Profesor Niels Brügger u knjizi The Archived Web: Doing History in the Digital Age izdvaja nekoliko različitih načina arhiviranja weba poput stvaranja slike, screenshota ili filma, preuzimanja individualnih dokumenata, web crawlinga (sustavnog i automatiziranog prikupljanja datoteka pogodnog za arhiviranje velikog dijela weba), prikupljanja web materijala iz baza podataka dostupnih putem API-ja (aplikacijskog programskog sučelja), ali i prikupljanja i čuvanja nepromijenjenih materijala skinutih s mreže ili prikazanih u drugim medijima.
Međutim, postoje i razlike između arhiviranja internetske umjetnosti i arhiviranja weba pa tako potonje često obuhvaća veliki dio, ili pak cijeli web, za razliku od arhiva poput Rhizome ArtBasea koji su fokusirani na izabrani umjetnički sadržaj, što uključuje web, ali i druge internetske tehnologije. S obzirom na to da umjetnički sadržaj zahtjeva prikupljanje i funkcioniranje svih dijelova rada, takvo arhiviranje zahtjeva resurse u vidu alata i stručnosti, kao i kombinaciju različitih načina arhiviranja. Iako neke značajke takvih tipova arhiviranja podsjećaju na muzejsku dokumentaciju, zapravo su puno sličniji depoima muzeja, u kojima se čuvaju i restauriraju originalni radovi.
Izgubljeni internet i metode zaštite
Umjetnički rad koji u isto vrijeme tematizira arhiv i sam ga zahtijeva je One Terabyte of Kilobyte Age medijskog umjetnika Dragana Espenschieda i net art pionirke Olie Lialine. Preuzevši ulogu arhivista, pozabavili su se očuvanjem i restauracijom web stranica GeoCitiesa, svojevrsnog javnog prostora amaterskih internetskih izričaja. GeoCities pripada povijesti ranog interneta, osnovan je 1994. i korisnicima je besplatno nudio uslugu hostanja njihovih web stranica. Platformu je 1999. kupio Yahoo!, a podaci su gotovo izgubljeni njezinim zatvaranjem 2009. godine. Volonterska ekipa digitalnih arhivista Archive Team uspjela je spasiti gotovo terabajt stranica GeoCitiesa prije gašenja, da bi ga potom preuzeli Lialina i Espenschied. Polazeći od interesa za povijest rane, premda ismijavane, internetske kulture, razvili su metodologiju njenog očuvanja, interpretacije i reprezentacije. Rezultate desetogodišnjeg istraživanja predstavili su u vidu bloga, galerija i screenshotova. Osim angažmana oko iscrpnog razgovora s autorima kako bi kontekstualizirali same stranice, odlučili su restaurirati najpopularnije stranice (“I have a website”, “Cute boy site” i “Divorced Dads Page” ) čime su arhivirali fragment estetike ranog weba.
Iako rad One Terabyte of Kilobyte Age funkcionira kao arhiv izgubljenog interneta, i sam će se, kao umjetnički internetski rad, neizbježno suočiti s raspršenošću, zastarjelosti podataka i fizičkom degradacijom opreme koja rad podržava. Dok se raspršenost odnosi na radove čiji se podaci ne nalaze unutar jednog jednostavnog objekta, već su dislocirani na više lokacija i platformi, zastarjelost tehnologije zahvaća sve digitalne i varijabilne medije zbog čega su umjetnici ograničeni izgrađenom infrastrukturom. Upravo je korištena infrastruktura predmet arhiviranja internetske umjetnosti jer je neodvojiva od samog rada.
Za arhiviranje internetske umjetnosti se najčešće koriste metode emulacije, migracije, pohrane i reinterpretacije. U članku Metode zaštite internetske umjetnosti kustos Ante Orlović ističe da su metode emulacije i migracije najučinkovitije. Emulacija, proces tijekom kojeg se jedan uređaj ili program “ponaša” kao drugi, omogućuje da se zastarjeli programi pokrenu na novijim hardverima čime se čuva format na kojem se nalazi sadržaj djela, dok migracija kopira digitalne informacije iz zastarjelih medija na nove, ažurirane medije i formate. Pritom se podaci konstantno osvježavaju što osigurava da sadržaj ostane čitljiv postojećim softverima i hardverima. Metoda pohrane je problematična zbog vijeka hardvera čije bi propadanje utjecalo i na propadanje softvera na kojem se nalazi rad. S druge strane, problem reinterpretacije, pisanja rada u drugom jeziku kad originalni jezik zastari, leži u mogućnosti da se stvori potpuno novo djelo umjesto nove verzije originala.
Entuzijastične inicijative i sustavni pristupi
Postoji veći broj institucionalnih i samoorganiziranih inicijativa arhiviranja rane internetske umjetnosti, no njihov pristup je, unatoč entuzijazmu, fragmentaran. Možemo istaknuti online prostor Galerije 9 (Gallery 9) koja je u razdoblju od 1997. do 2003. predstavila radove više od 100 umjetnika_ca, a trenutno je dostupna u digitalnom arhivu Walker Art Centra. Tu je i intermedijski arhiv Tate Moderna u kojem se nalaze net art radovi prikupljeni u razdoblju od 2000. do 2010. godine. Baza latinskoameričkih net umjetnika_ca je pokušaj bilježenja stvarnosti latinskoameričke net.art produkcije od 2000. do 2005. godine, a nastala je zahvaljujući entuzijazmu i ustrajnosti urugvajskog digitalnog umjetnika Briana Mackerna. Od recentnijih inicijativa vrijedi spomenuti Garage Digital, online program za očuvanje digitalnih radova nastao u suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti Garage iz Moskve.
Ipak, kada govorimo o arhiviranju net arta, najsvjetliji primjer daje neprofitna organizacija posvećena novim medijima Rhizome, zahvaljujući svom inovativnom i sustavnom pristupu arhiviranju, prezentaciji i interpretaciji radova, kao i doprinosu u razvoju digitalnih alata koji imaju puno šire područje primjene. U sklopu njegovog djelovanja 1999. godine nastala je online arhiva novomedijske umjetnosti the Rhizome ArtBase. Arhiv sadrži preko 2200 radova nastalih u razdoblju od 1983. do danas. Iako neke radove održavaju sami umjetnici, postoje i arhivirane kopije i njihova dokumentacija koju Rhizome čuva na vlastitim serverima. Tijekom godina mijenjala se i akvizicijska politika arhiva, od početnog otvorenog pristupa, preko veće selekcije radova, do arhiviranja isključivo pozvanih umjetnika. Zanimljivo je da se o očuvanju dijela komuniciralo s umjetnikom_com kako bi se potvrdila autentičnost djela.
Kako bi se optimiziralo arhiviranje, Rhizome je sudjelovao u izradi različitih digitalnih alata otvorenog koda koji nadopunjavaju neke već postojeće tehnologije pa je tako u 2014. arhiviranje web stranica nadopunjeno alatom za arhiviranje društvenih mreža Colloq, koji se u 2015. pretvorio u Webrecorder, koji je pak 2020. postao Conifer. Za razliku od statičnog arhiviranja (koje je često karakteristika web arhiva poput Wayback Machinea), ovi alati arhiviraju i video i interaktivne sadržaje. Unutar projekta oldweb.today razvijeni su alati za emulaciju starijih web preglednika koji omogućuju otvaranje sadržaja u originalnoj digitalnoj okolini. Upravo zahvaljujući razvoju brojnih alata i sustavnom arhiviranju te kontekstualiziranju specifičnih problema arhiviranja internetske umjetnosti, Rhizome može poslužiti kao model/uzor drugim arhivističkim inicijativama bez obzira na to dolaze li od institucija ili samoorganiziranih umjetnika_ca.
Arhivi u nastanku
U lokalnom je kontekstu zamjetan manjak sustavnijeg bavljenja arhiviranjem internetske umjetnosti. Postojale su različite inicijative izlaganja i prezentiranja takvih radova u sklopu ranog online djelovanja Galerije Miroslav Kraljević dvijetisućitih, net.cube kojeg smo pokrenule 2015. u suradnji s Martinom Kontošić ili projekta Pivilion koji je 2015. koncipirao Format C (Dina i Vedran Gligo). Međutim, nedostajalo je sustavnije promišljanje budućnosti izloženih internetskih radova. Neki od net art radova završili su u zbirkama muzeja, poput rada Zatvorena zbilja – embrio Andreje Kulunčić koji se nalazi u Zbirci medijske umjetnosti Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Unatoč takvim naporima, ipak se može uočiti nedostatak šire institucionalne podrške i značajnih nezavisnih projekata, pa je arhiviranje radova često prepušteno samim umjetnicima, kao što ilustrira slučaj umjetničke prakse Darka Fritza.
Znakovito je da Fritzovi najraniji internetski radovi, poput Keep the Frequency Clear iz 1994. nisu sačuvani, dok kasnije radove samoarhivira u sklopu vlastitog projekta Archives in Progress, “u kojem se kroz razne medije arhiviraju višegodišnji projekti, i u njima ostvareni umjetnički objekti i instalacije, nestabilni mediji i procesi, te se obrađuju u medijima videa, tiskanih publikacija i na internetu”.1 Kako u e-mail korespondenciji ističe sam umjetnik, u arhiviranju vlastitog rada kombinira kopiranje digitalnih podataka (koje barem svakih pet godina pohranjuje na nove digitalne formate) i izradu dokumentacije u obliku snimanja online radova u video formatu. Tako je za izvedbu online segmenta rada time=money=time= (2000.) korišten swf format koji računala više ne podržavaju te je video postao ključna dokumentacija i za taj segment rada. Arhivska praksa Darka Fritza svakako je zanimljiva zbog kombiniranja različitih medija koji na neki način omogućavaju prevladavanje zastarjelosti tehnologije. Za rad illegal immigrant dis.information iz 2001. koristi različite metode arhiviranja – od kopiranja samih web stranica na vlastiti server do stvaranja dokumentacije u obliku videa i screenshota.
Upravo je zato važan osvrt na međunarodne inicijative arhiviranja, posebno one fokusirane na novomedijsku umjetnost. Primjer arhiva ArtBase također ukazuje na slojeviti i interdisciplinarni pristup arhiviranju internetskih umjetničkih radova, premda ta kompleksnost često prolazi nezapaženo. Budući da živimo u trenutku kad razvoj digitalnih tehnologija utječe na popularizaciju i dostupnost različitih arhiva, te omogućava eksperimentiranje s njihovim sadržajima i strukturama, lako je pomisliti da je digitalni arhiv jednostavno i učinkovito rješenje. U kontekstu umjetničkih radova koji ovise o parametrima tehnologije u određenom trenutku, nije dovoljno samo automatsko arhiviranje weba putem servisa poput Wayback Machinea. Potrebne su dodatne strategije jer umjetnički radovi koji nastaju na internetu zahtijevaju pažnju, znanje i sustavnu podršku kako bi (p)ostali nešto više od puke dokumentacije ili tekstualnog opisa.
- Darko Fritz, e-pošta Ireni Borić i Renati Šparadi, 25. listopada 2023 ↩︎
Tekst je nastao u sklopu istraživanja neformalne inicijative nezavisnih arhiva i knjižnica (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – Kulturtreger i Kurziv, Multimedijalni institut, Kuća ljudskih prava, Documenta, Savez udruga Klubtura, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dramske umjetnosti, Udruženje za razvoj kulture URK) za bolji položaj izvaninstitucionalnih arhiva.
Istraživanje se provodi u sklopu projekta “Arhivi odozdo – organizacijsko pamćenje kao element održivosti civilnog društva” podržanog kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.
Objavljeno
