Kritika Sudionici i sudionice cirkuske scene u Hrvatskoj u posljednjih se nekoliko godina sve artikuliranije i glasnije zalažu za formalno kategoriziranje suvremenog cirkusa kao izvedbene umjetnosti. Uz to, osnivanje strukovne udruge za cirkuske umjetnike olakšalo bi ostvarivanje novčanih poticaja, mogućnost prijava na različite natječaje, dobivanje adekvatnog prostora za kreaciju i treninge te bi omogućilo polazišnu točku za borbu za radnička prava ovih umjetnika i umjetnica.
Jadranka Žinić Mijatović je dugogodišnja cirkuska umjetnica i jedna od osnivačica udruge Cirkorama koja se bavi promicanjem suvremene cirkuske umjetnosti kroz edukacije, produkcije, organizacije predstava i performansa te također u ove krajeve dovodi brojne strane umjetnike i umjetnice cirkuske scene ostvarujući suradnje s drugim zemljama. Ove godine je po prvi puta u suradnji s francuskom mrežom kulturnih centara Territories de cirque, platformom Circusnext i međunarodnom mrežom Circostrada u Zagrebu i Splitu organizirana Noć cirkusa (La nuit du Cirque) koja promovira cirkusku umjetnost i pokazuje kakav je cirkus danas. Noć cirkusa održala se od 13. do 15. studenog 2020. u prostoru Pogona Jedinstvo, Močvare i knjižnici Marije Jurić Zagorke.
KP: Što znači biti cirkuski umjetnik ili umjetnica danas?
U Hrvatskoj je prilično drugačije nego u Zapadnoj Europi gdje je suvremeni cirkus puno razvijenija forma koja se razvija posljednjih 40 godina i cirkuski umjetnici imaju svoj status unutar kulture. U Hrvatskoj cirkuski umjetnik ne može postići status na temelju toga što se bavi cirkuskom umjetnošću jer ona kao takva nije zasebno priznata kao izvedbena umjetnost. U okviru same Hrvatske, biti cirkuski umjetnik je zapravo prilično teško, zbog toga što kronično nedostaje prostora za izvedbe, kreacije i treninge. Od petnaestak aktivnih udruga i umjetničkih organizacija koje se bave cirkusom u Hrvatskoj, možda svega dvije ili tri imaju adekvatne prostore i to je zapravo najveći problem. S druge strane, cirkuski umjetnici imaju slobodu koja možda nije baš prisutna u svakoj izvedbenoj umjetnosti. Osim što posjeduju cirkusku tehniku, na čemu se i bazira zvanje cirkuskog umjetnika, oni slobodno koriste elemente iz ostalih izvedbenih i likovnih umjetnosti ili glazbe, dakle nerijetko mogu pristupiti nekakvom multimedijalnom izričaju. To dovodi do vrlo zanimljivih kreacija i to je određena kreativna sloboda za koju mislim da se kod izvedbenih umjetnika često ograničava institucionalnom edukacijom.
KP: Koliko je živa scena u Hrvatskoj?
Scena u Hrvatskoj se zapravo razvija tijekom posljednjih dvadeset godina. Krenulo se s ulice, sa žongliranjem vatrom, da bi se ubrzo nakon toga prešlo i u zatvorene prostore i počelo s treninzima zračnih akrobacija i akrobacija na tlu, u paru ili s više osoba. U vrijeme kada smo počinjali bilo je prilično neobično i impresivno da se pojavi velika grupa ljudi koja radi vatrene performanse. Ovo što imamo danas jest organiziranije i usmjereno na razvoj “scene”. Mladi ljudi se sustavno educiraju i izrastaju u umjetnike koji se zaista žele baviti cirkusom u životu. Dovoljno su hrabri da kažu da će to raditi cijeli život i polako su počeli odlaziti van u Francusku, Belgiju i educirati se na školama, akademijama. Nadamo se da će se i vraćati, pa će podijeliti to znanje s nama i podići svijest da je suvremeni cirkus zapravo umjetnost. Mislim da je scena prilično živa što možemo vidjeti i kroz pozive za rezidencije koje su se održale ove godine, kad se javilo dosta različitih ljudi i grupa. Također to vidimo i kroz ovogodišnju Noć cirkusa gdje smo imali priliku predstaviti domaće umjetnike. Publika je mogla vidjeti da tu zaista postoji suvremeni cirkus i da se radi.
KP: Kako je odjeknula Noć cirkusa? Što se sve moglo vidjeti?
Odjeknulo je iznenađujuće dobro jer u cijeloj situaciji nismo puno očekivali i nismo do zadnjeg trenutka znali hoćemo li ići uživo. Imali smo varijantu da snimimo performanse pa ih poslije emitiramo, ali u zadnji tren, kad smo skužili da se neće postrožiti mjere, rekli smo: “Okej, idemo!” Mogli su se vidjeti domaći performansi i predstave. U Zagrebu se održala izvedba Horror house: Salto mortale te prezentacija rada u nastajanju kolektiva mladih umjetnika iz cijele Hrvatske, Tvar: Utop i ja. Imali smo premijeru Iskrenja, nove predstave Tricycle Traume, i prezentaciju rada u nastajanju nizozemsko-njemačkog umjetnika Kolje Hunecka, koji je tu došao u sklopu Circusnext platforme. Prije toga cijeli događaj je najavljen izložbom fotografija Josipa Bolonića Jože koji prilično dugo prati scenu i napravio je niz jako lijepih fotografija o cirkusu. Imali smo i promociju knjige Noćni cirkus, odnosno razgovor o vezi književnosti i cirkusa. Tu je i zadnja projekcija Kino cirkusa u 2020. na kojoj smo gledali film L’equilibrio del cucchiaino o talijanskom umjetniku Albertu Sforziju. Pokušali smo složiti program za svačiji ukus i mislim da smo uspjeli doći do publike. Super je što smo sve uspjeli realizirati uživo, po propisima i mjerama, a bili smo puni. Imali smo tu sreću, za razliku od ostatka Europe koja je prešla na digitalno. Sljedeće godine nadamo se da će Noć cirkusa rasti, da će biti još više domaćih i stranih performera, i da će se umjetnici moći susresti i komunicirati. Nadamo se da će čak i inozemni programatori moći u boljim uvjetima doći u Hrvatsku i primijetiti mlade ljude koji se ovdje bave cirkusom.
KP: Kako je situacija s koronom utjecala na cirkusku scenu?
Što više gledam cijelu situaciju, čini mi se da je ovo bila vrlo pozitivna i produktivna godina. Situacija s koronom je vratila cirkuske umjetnike u nekakav fokus i dala im je vremena da stvaraju. To se vidi i u našem radu, jer nismo više bili primarno programatori. Naravno, imamo projekte koje moramo izvršiti i koje želimo izvršiti, ali nije nam to bio primaran cilj. Glavni cilj nam je bio da napravimo predstavu i da što više igramo. Ne inzistiramo na komercijalnim angažmanima kako bismo zarađivali što više, posvetili smo se baš umjetničkom radu. Čini mi se da nas je korona nekako natjerala da se vratimo korijenima i nekim primarnim vrijednostima. S druge strane, cirkuski umjetnici su se našli u vrlo nezahvalnoj poziciji. Umjetnici su više-manje mogli dobiti nekakav poticaj Ministarstva kulture. Znam jako puno ljudi koji se bave cirkusom i nisu mogli dobiti potpore zato što nisu članovi ili članice nijedne strukovne udruge. To nas je potaknulo da krenemo s osnivanjem strukovne udruge baš za cirkus, koja bi zagovarala prava cirkuskih umjetnika u Hrvatskoj.
KP: S obzirom da je prostor u Medici koji ste koristili stradao u potresu, postoje li nekakvi planovi za novi prostor?
Cijela scena koja je bila u Medici bila je najjača cirkuska scena u Zagrebu jer je okupljala raznovrsne umjetnike. Medika je bila vrlo zahvalan i nezavisan prostor, a sada više ne egzistira zbog potresa i zbog toga što, naravno, Grad Zagreb ne vidi smisao da ulaže u prostor koji je ionako planiran za nekakav kongresni centar za par godina. Svi smo stekli dojam da se to nikada neće renovirati i otišli smo iz prostora. Trenutno Cirkorama privremeno koristi prostor male dvorane u Pogonu Jedinstvo pošto su nam izašli u susret do kraja godine. Svjesni smo toga i intenzivno tražimo novi prostor. Ideja je da se nađe i kreira veći prostor koji bi bio posvećen samo cirkusu i cirkuskoj umjetnosti, gdje bi ljudi mogli dolaziti na rezidencije, igrati predstave, trenirati… Znamo da ih u Zagrebu ima mnogo, ali je jako teško doći do njih jer nisu namijenjeni kulturi već grad Zagreb ima neke druge planove za njih. Ne znamo što će biti.
KP: Gdje mladi ljudi mogu doći u doticaj s cirkusom i kako se mogu uključiti?
To sve ovisi o nečijim interesima. Netko tko je mlad i zanima ga ulična umjetnost, kazalište, ples, prije ili kasnije, pogotovo tu u Zagrebu ili u Splitu, doći će u doticaj sa cirkusom jer to nisu tako velike sredine. Svi se ispreplićemo sa svima. Ako želi, može se na više lokacija u Zagrebu početi baviti cirkusom, od zračnih akrobacija preko žongliranja do podnih akrobacija. Postoje organizacije koje vode razne edukacije: od Triko cirkus teatra preko Cirkorame, Tricycle Traume, Traumatic Artsa, s.Vile… Tu je nekoliko organizacija koje podučavaju pojedine tehnike, samo zračne akrobacije ili sve odjednom. Organiziramo intenzivne edukacije u sklopu Laboratorija cirkuske umjetnosti koje su početnog, srednjeg i naprednog stupnja, i tada putem medija pozivamo ljude da se prijave. Edukacija ide malo sporijim putem upravo zato što ne postoji škola umjetničkog tipa usmjerena na suvremeni cirkus, kao što su vani Lido, ESAC, CNAC u Francuskoj ili Belgiji, koje su baš umjetničke škole, zapravo cirkuske akademije. Kada završiš jednu od tih škola automatski postaješ cirkuski umjetnik, jer se baviš umjetnošću, dramaturgijom, kreativnim pisanjem ili drugom disciplinom koju biraš. Ideja je da to u jednom trenutku zaživi i kod nas, međutim ne postoji prostor koji je namijenjen samo cirkuskoj umjetnosti i stoga ne postoji kontinuitet. Jednog dana kad se to sve uspostavi, bit će puno lakše usmjeravati mlade ljude da se odluče za cirkusku umjetnost.
KP: Za cirkus se živi, no može li se živjeti od cirkusa?
Kod nas se momentalno može preživljavati i to je odluka – želiš li živjeti kao bubreg u loju ili ti je veće zadovoljstvo stvarati nešto svoje i kreativno. Kreativni procesi su uvijek puno zabavniji nego samo igranje i iz toga puno više učiš. Osobno mislim da me puno više zadovoljava kad stvaram i kad stvorim nešto dobro, nego kad dobijem jako puno novaca za nešto što sam sklopila u deset minuta. Tako da mislim da ovisi o osobi.
Objavljeno
