Čikaška škola i delikventne supkulture

Iz razgovora sa sociologom Benjaminom Perasovićem na temu supkultura. Cijeli tekst i linkovi na ostale dijelove razgovora dostupni su
Stjepan Jureković

Razgovarao: Stjepan Jureković

KP: Temi supkultura moguće je prići iz raznih kuteva, no znanost koja ih je specificirala kao svoj predmet istraživanja jest sociologija. Koji su začeci bavljenja supkulturama u sociologiji?

B.P.: Smatram da bi odgovor na svako ozbiljno pitanje o supkulturama trebalo započeti s razmatranjem teorijskih doprinosa Čikaške škole jer nam je od njih ostala ta kvalitativna metodologija kasnije nazivana etnografijom ili urbanom etnologijom. Važan je bio njihov interes za marginalne grupe i pojave koje su oni još u skladu s tadašnjom situacijom zvali moralnim regijama, no još je bitnija njihova koncepcija grada kao laboratorija, njegovi koncentrični krugovi i teza o povezanosti društva i prostora koja već više od petnaest godina proživljava svoj revival unutar geografije i spoja geografije s društvenim znanostima.

No, trenutak kada se pojam supkultura zaista pojavljuje u društvenim znanostima, kada dolazi na velika vrata u sociologiju, trenutak je kada se razvija ideja o delinkventnoj supkulturi. Iza te ideje krije se teza da supkulture nastaju među mladima iz radničke klase. Ta će teza ostati prisutna ne samo kod funkcionalista pedesetih nego i kod marksista sedamdesetih. Zapravo, većina autora koji su se supkulturama bavili zadnjih tridesetak pa i četrdesetak godina, bez obzira na njihove orijentacije, paradigmatske, teorijske ili političke, slagala se oko toga da supkulture nastaju isključivo u radničkoj klasi, dakle, u nižim slojevima društva.

Autori pedesetih govorili su o tome da postoji svojevrsna statusna frustracija, neka strukturna blokada društvene pokretljivosti zbog koje mladi iz radničke klase stvaraju svoje alternativne karijere. S obzirom na strukture učenja koje postoje u nekoj gradskoj četvrti, oni su smatrali da postoje tri vrste takvih karijera. Jedne su nazivali poluprofesionalnim lopovima, druge konfliktnim tipovima, a treća je moguća alternativna karijera bila supkultura povlačenja. U usporedbi sa Zagrebom, prvi bi bili dečki što po kvartu kradu motore, drugi bi se mogli usporediti sa štemerima, njihovim uličnim ratovima, sukobima Trnje protiv Trešnjevke, Martićevci protiv Dubrave, a supkultura povlačenja najčešće je dovođena u vezu s korištenjem droga.

KP: Što su autori čikaške škole postavili kao ključnu karakteristiku za definiranje supkultura?

B.P.: Od samih početaka ono što je konstitutivno za definiciju supkultura jest normativno odstupanje. Kao što su i oni sami rekli, supkultura je već i za čikaške autore postala preširok pojam. Sami su isticali da njemu pribjegavaju svaki put kada primijete neko normativno odstupanje. Različitost društvenih normi i vrijednosti nekog mladog aktera od normi i vrijednosti njegove uže ili šire roditeljske kulture sama je srž definicije supkultura, ali ono što je bio njihov koncept i što je zapravo neraskidivo povezano s pojmom supkultura jest ideja o klasama kao socijalizacijskim svjetovima.

To znači da roditelji svoju djecu odgajaju na drugačiji način kao pripadnici nižih i kao pripadnici srednjih klasa. Naglašavajući te socijalizacijske vrednote, njihova se podjela na poluprofesionalne lopove, konfliktne tipove i supkulture povlačenja zapravo vodila za tezom o dostupnosti ilegalnih sredstava za postizanje cilja. Cilj je naravno bio neki status u društvenoj prihvatljivosti, a on se postizao učenjem.

Za čikaške autore razlika između toga kako se uči postati izviđačem i toga kako se uči postati supkulturnim akterom uopće nije postojala. Kad si ti mlad dečko i visiš na rubu ulice, a stariji su dečki u tvom kvartu specijalizirali krađu motora, tada ćeš i ti s njima postati poluprofesionalan lopov. Ako u tvojem kvartu stariji dečki više uzimaju drogu, i ti ćeš više naginjati toj supkulturi, a ako su više štemeri, bit ćeš pak više u tom điru. Krajnje pojednostavljeno, to je ono što su oni zvali strukturama učenja, teorijom diferencijalne asocijacije, određenom transmisijom.

KP: Krajem pedesetih, utjecaj je čikaške škole počeo polagano blijediti. Tko je naslijedio njihov interes za supkulture?

B.P.: Nakon Mertonovih učenika pedesetih, na tu scenu dolaze autori čije se razmišljanje baziralo na teoriji simboličkog interakcionizma. Njihova je pak teza tvrdila da fokus treba pomaknuti s tih tzv. devijantnih aktera na to kako društvo reagira na devijaciju. Oni su to nazivali perspektivom socijetalne reakcije. Tvrdili su da u odgovoru društva na devijaciju možemo puno saznati i shvatiti o samoj toj devijaciji. Postavili su radikalnu tezu koja je govorila o tome da ne uzrokuje devijacija socijalnu kontrolu nego obrnuto, da socijalna kontrola uzrokuje devijaciju.

Interakcionisti su zaslužni za pojmove poput "kotrljajuće grude snijega", "etiketiranja" ili "moralne panike". Sve su to pojmovi koji su i dan-danas aktualni, no interakcionisti nisu puno govorili o samom pojmu supkulture. Govorili su o kulturi neke društvene skupine. Za jazz-glazbenike ili pušače marihuane, primjerice, nije im bilo od presudne važnosti da li će ih nazivati supkulturama ili jednostavno kulturom jazz-glazbenika i kulturom pušača marihuane. Zbog toga su nakon razdoblja interakcionista u akademskom svijetu ponovo trebali zasjesti ljudi koji bi reafirmirali pojam supkultura.