S ilustratorom Marinom Remićem (Tužni Marin u Čizmama) razgovaramo o njegovom iskustvu djelovanja na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj.
razgovara:
Tena Starčević
U 2020. godini izuzetno je zahtjevno započeti bilo kakav razgovor o kulturi, a da se pritom ne dotaknete negativnih posljedica pandemije na polje kulturnih djelatnosti. Upravo zbog toga je doza optimizma ilustratora Marina Remića (Tužni Marin u Čizmama ili Smelly Feet Guy) dobar podsjetnik da nije sve tako sivo. Popričali smo o njegovom djelovanju na nezavisnoj kulturnoj sceni, boravku na umjetničkoj rezidenciji na otoku Biševu, suradnji s cirkuskom scenom i planovima za budućnost.
KP: Ilustracija, animacija, ulična umjetnost, tetovaže… na kojim sve kulturnim poljima djeluješ i uspijevaš li živjeti od svog rada u Hrvatskoj?
Uličnom umjetnosti bavim se dosta slabo u zadnjih par godina, tj. oslikavam zidove, ali više kada je neki organizirani jam session ili event. Nemam niti potrebe niti želje raditi ilegalno po cesti kao nekada. Tetovaže, stripove i ilustraciju radim već godinama. Ljudi me uglavnom zovu za tetovaže, plakate, covere albuma, evente, najave, ali to je sve i dalje na nekoj alternativnoj sceni. I uspijevam živjeti od svog rada. Što se tiče animacije, napravio sam par spotova, ne bih baš rekao da se time bavim. Što se tiče ilustracije, sve radim solo.
KP: Kako bi opisao kulturnu scenu u Hrvatskoj? Koliko je umjetnicima presudno imati institucionalno obrazovanje kako bi participirali na sceni?
Mislim da je kulturna scena dosta dobra u zadnjih par godina što se tiče umjetnika. Jedno vrijeme je bila pauza i nije bilo puno novih igrača koji su nešto “preludi”, ali u zadnjih par godina pojavilo se puno ljudi – kipara, slikara i crtača koji imaju superinovativne ideje. Mislim da nije presudno imati institucionalno obrazovanje da bi nešto postigao. Evo, naprimjer, ja nemam formalno obrazovanje što se tiče područja kojim se bavim pa opet živim od toga i pritom sudjelujem na sceni. Sve je to pitanje osobnog interesa, recimo nisam se nikada prijavljivao na Salon mladih, niti sam želio biti član HDLU-a jer mi se to nikako ne da, i uglavnom uvijek imam nekog pametnijeg posla, npr. sjediti doma i crtati. (smijeh) Uglavnom, sudjelujem na toj nekoj nezavisnoj sceni. Mislim da, ako imaš nešto dobro za ponuditi, uvijek se možeš negdje ugurati, uopće nije sve baš tako grozno. Možeš dosta toga sam napraviti i biti vidljiv. Naprimjer, ja masu scrollam po Instagramu. Društvene mreže i slične platforme su u jednu ruku super za promoviranje, pa čak i za povezivanje s nekim drugim artistima izvan Hrvatske. S druge strane meni se nekad ne da ići na otvorenje izložbe jer sam sve to već vidio na Instagramu. Ovo puno utječe na živu primopredaju koja se ne može zamijeniti.
KP: Svojevremeno si bio član umjetničkog kolektiva Artu Ditu, izlagali ste svoje radove u umjetničkim galerijama (Greta i Siva), ali si također sudjelovao u izložbama koje su prepoznate kao intervencije u javnom prostoru (Trash Will Smash, Pero Zloba i Tinu Ninu). Iz današnje perspektive, koja su ograničenja i problemi konvencionalnih prostora za izlaganje umjetnika? Kakva je posjećenost vaših izložbi?
Sve ima svoje prednosti, ali opet je jedino bitno što nekoga zanima. Mi smo imali izložbu u Greti dok smo još bili u srednjoj školi. To je bilo fora, ali već smo tu nekako pokušali “razbiti” taj prostor i napraviti nešto drugačije. Uvijek nam je bilo dosadno izlagati radove na običnom bijelom zidu. Nismo puno razmišljali o tome ni znali kud to ide, ali intervencije u javni prostor bile su logičan slijed u težnji da radimo što god hoćemo. Međutim, naći praznu zgradu u kojoj možeš biti dva mjeseca da radiš samo izložbu i da si siguran da ti netko neće doći i potjerati te… Ne da nam se baš s tim zezati, npr. da čistimo neku tvornicu i da nas netko izbaci. Zato smo uvijek imali neki dogovor kao osiguranje da ćemo moći ostati u prostoru i napraviti izložbu do kraja. Najveći problem je pronaći novi prostor, opustiti se i napraviti izložbu jer ne možeš baš donijeti neke svoje radove koji imaju vrijednost, a ne biti siguran hoće li sutra ti radovi biti tamo. Ali te intervencije su bile kul. Uvijek dođe masa ljudi, ali ne samo zbog naših radova, nego zbog druženja i zezancije. Publika se naviknula jer uvijek bude dobar tulum.
KP: Ljetos si boravio na otoku Biševu u sklopu projekta Biševo Island Artist Residency. Koji su tvoji dojmovi participacije u takvom projektu? Preporučuješ li umjetnicima uključivanje u projekte ovog tipa?
Za početak ovim putem pozdravljam Stipu koji to sve organizira. Tko ne zna o čemu se radi, mora guglati pod hitno. To je bilo toliko dobro. Nije to obična art rezidencija gdje dobiješ smještaj, hranu i možda dnevnicu. Ovdje radiš slobodno što god hoćeš, od čega god hoćeš, što god nađeš. Ali isto tako uređuješ tu kuću na otoku jer je to dio rezidencije. Farbali smo prozore i vrata, zalijevali vrt, gradili suhozid, probijali put do ceste, pa vadiš vodu iz bunara, pa svi skupa jedete. Baš je mala zajednica. Nekako tako i doživiš taj otok i način života. Bilo je brutalno i takvih rezidencija treba biti više jer putuješ, upoznaješ nove ljude, radiš i to je super. Preporučujem svima da idu. Na Biševu se jako zalažu za očuvanje identiteta otoka i protive se masovnom turizmu, tako da su aktivni i u ekološkom smislu. Recimo, Stipe je iz zemlje iskopao neke stare bočice, koje su služile za lijekove ili možda čak otrove. Oslikao sam ih i one sad stoje tamo kao moj doprinos. Osim tog sam napravio nekoliko ilustracija, chill zonu u konobi, oslikao sam vrata WC-a i napravio skulpturu koja sada stoji u dvorištu.
KP: Osim plakata i animacije, sudjelovao si u oslikavanju objekta za Horror House Project udruge Cirkorama. Kako je došlo do suradnje s cirkuskom scenom?
Kad smo radili izložbu Trash Will Smash u Ilici, moj dobar prijatelj cirkusant Nikola Bangavi iz udruga Cirkorama i Cirkobalkana nam je tiskao majice jer se bavi sitotiskom. Samo dva mjeseca nakon te izložbe skupa smo uređivali dvorište za Cirkobalkanu. Tako smo se sprijateljili i nastavili zajedno raditi. Nikola me naučio raditi sitotisak, a ja sam nastavio raditi plakate, najave, itd. Tako sam ove godine bio glavni kandidat za projekt Horror House, em zbog horora, em zbog prijateljstva. (smijeh)
KP: Kako je pandemija utjecala na tvoj rad i koji su ti planovi za budućnost?
Možda je ovo ružno reći zbog svih koji su ostali bez posla, ali meni je bilo predobro kada je krenuo prvi lockdown, za početak jer sam si to tada mogao priuštiti, sad možda ne bih mogao. (smijeh) Ali tada sam sjedio doma mjesec dana, nacrtao sam sve za što nisam imao vremena, a htio sam. Što se tiče planova za budućnost, planirali smo napraviti izložbu i mali sajam knjiga, fanzina i raznih rukotvorina u prosincu, ali nam je situacija s koronom poremetila planove. Jedan od glavnih planova je pronaći novi atelje jer smo morali izaći iz starog prostora. Mislim da je umjetnicima veliki problem što ne mogu od grada dobiti neki prostor na korištenje, pogotovo ako si nezavisni umjetnik koji živi iz mjeseca u mjesec, a uz rentu stana je užasno teško imati još jednu rentu za radni prostor. Iskreno, meni je bilo super kad se Bek skvotirao jer je ta zgrada puna potencijala s obzirom da se radi o velikim prostorima koje bi umjetnici mogli koristiti. Takvih zgrada ima milijun i te prostore treba dati ljudima na korištenje. Umjetnika je jako puno i trebaju im prostori da kultura može rasti jer se bez prostora svi “krpaju” i ne mogu raditi. Ali ipak, budućnost je uglavnom pozitivna, vesela i bistra jer će se sve desiti ovako ili onako. Kada pronađemo prostor, ponovno ću se prijaviti za poticaje za samozapošljavanje. Plan je pokrenuti malu izdavačku kuću s fanzinima, stripovima, sa svime što mlada scena može pružiti. Zbog toga trebamo nabaviti sve potrebne strojeve za izdavanje – od printera, rezača papira do strojeva za uvez. Kada nabavimo strojeve, onda ćemo napraviti jedan mali pogon, malu tvornicu dobrih stvari da sve skupa kruži. Kod nas scena fanzina izumire jer nema više materijalne razmjene i sve se preselilo online. Prvi plan za budućnost je stvoriti bolje uvjete za tu scenu.