Borba je duboko isprepletena s osobnim

Ususret 28. izdanju festivala FAKI s organizatorima razgovaramo o programu koji okuplja umjetnike_ce koji u svojim radovima tematiziraju brigu kao čin otpora.

razgovara:
Lara Marković
FOTO: FAKI

Kako individualna snalažljivost postaje dominantni obrazac preživljavanja, solidarnost, briga i odgovornost sve se rjeđe promatraju kao temelj sustavne podrške i zajedničke izgradnje otpornosti. U takvoj klimi snažno rezonira tema ovogodišnjeg Attackovog Festivala alternativnog kazališnog izričaja (FAKI) – briga je otpor. 

Kroz izvedbe i radionice, od 26. svibnja do 1. lipnja, festival otvara prostor za razmišljanje o brizi kao emocionalnoj gesti u bliskim odnosima, ali i društvenom, političkom i subverzivnom činu. Selektori festivala Hugo Baranger, Jean Bourzeix i Mateja Pribanić, ujedno i producentica, okupili su autore_ice koji tematiziraju ulogu brige u transformaciji društvenih odnosa. O programu i aktualnosti festivala razgovarali smo s organizatorima.

Kada briga postaje više od emocionalnog refleksa i kako ste taj koncept primijenili na selekcijski postupak?

Dvadeset i osmo izdanje FAKI-ja odvija se u kontekstu rastućeg individualizma koji je doveo do krize brige. Kod biranja radova za festival nastojimo odabrati one radove koji će otvoriti prostor za promišljanje raznih kriza koje smo proživljavali i koje proživljavamo. Bitno nam je da odabrane izvedbe i performansi imaju moć da potaknu publiku na promišljanje i refleksiju o temi koju obrađujemo. Zato se nadamo da će ovogodišnje izdanje potaknuti publiku i umjetnike na promišljanje i prihvaćanje subverzivnih svojstava brige jer jedino tako ona može postati otpor, ali i dužnost svih nas.

Sanna Toivanen i Oskar Luko. FOTO: Josip Bolonić / FAKI

Festival okuplja domaće i inozemne autore_ice, a univerzalnost iskustva brige i otpora otvara prostor za multiperspektivni prikaz suvremenih borbi i oblika solidarnosti. Možete li nam ukratko predstaviti ovogodišnji izvedbeni program koji spaja naizgled oprečne dimenzije univerzalnog i pojedinačnog?

Izdvojili bismo dva performansa. Jedan od njih je intervencija Sanne Toivanen i Oskara Luke koji će svojim jedinstvenim jedan-na-jedan performansom Confess to Nature omogućiti publici da se ispovijedi prirodi. Autori će ovim performansom otvoriti prostor tišine, priznanja i povezivanja, a posjetitelji su pozvani zastati, pogledati prirodu “u oči” i izreći ono što nose u sebi – bez osude i bez publike. 

S druge strane, performans Second Class Queer malezijskog umjetnika Kumara Muniandyja kroz britki humor propituje identitet, odbacivanje i dinamiku pripadnosti unutar queer zajednica, a sve s ciljem razotkrivanja postkolonijalnih obrazaca, rasnog fetišizma i struktura moći.

U oba performansa autori su na vješt način uspjeli premostiti oprečne dimenzije univerzalnog i pojedinačnog. Rasni fetišizam, postkolonijalni obrasci, klimatske promjene i druge teme koje će se obrađivati za vrijeme festivala dio su širih strukturnih nejednakosti koje se manifestiraju u našoj svakodnevici, a u slučaju marginaliziranih skupina one postaju sastavni dio njihovih ličnosti, što autori svojim radovima i pokazuju. 

Autofikcija, autoreflekivnost i ispovijest motivi su koje obrađuje nekolicina izvođača_ica. Je li osobna dimenzija ključna za brigu kao otpor, ali i rad na nezavisnoj sceni i s alternativnim kazališnim praksama?

Na FAKI-ju dominiraju solo perfomansi i manje predstave, zbog čega i ne čudi da se autori_ce koji izvode na našem i srodnim festivalima odlučuju obrađivati motive autofikcije, autorefleksije i ispovijesti. Rad na nezavisnoj sceni, a posebno rad izvedbenih umjetnika_ca, može djelovati izolirajuće na sve uključene. Svi mi akteri s nezavisne scene sve teže nalazimo na razumijevanje za naš rad van mikro-zajednica u kojima djelujemo. Zato, u ovom kontekstu, postaje sve teže obrađivati druge motive, a svi mi uključeni na ovaj ili onaj način, moramo biti spremni prihvatiti borbu i činjenicu da će se ona duboko ispreplesti s osobnim.

Second Class Queer, solo performans Kumara Muniandya. FOTO: Sara Moralo

Pozamašan dio programa posvećen je radioničkom formatu što je posebno zanimljivo u kontekstu tematskog određenja ovog izdanja festivala. Predstavite nam ukratko taj dio programa.

Briga za druge manifestira se, između ostalog, edukacijom i obrazovanjem, pa su tako radionice sastavni dio FAKI-ja. U ovom izdanju pripremili smo tri radionice koje će publici dati detaljan uvid u proces nastanka umjetničkog djela. Prva je radionica That which waters the ground slovačkih umjetnica Kláre Kuse i Celestíne Minichove koje će dan prije svojeg performansa Disappearing Ecologies, održati dvosatnu radionicu na obali Save. 

Istog dana festivala, španjolske umjetnice Carlota Berzal i Maria Cazenave održat će radionicu plesnog teatra, s fokusom na korištenje osobne povijesti. U posljednjoj festivalskoj radionici Bea Insa, članica La Pacheca kolektiva, bavit će se osobnim iskustvima, sjećanjima i osjećajima kao scenskim materijalom. 

Spomenute umjetnice, uz radionice, održat će izvedbe i performanse na festivalu. Njihove su izvedbe usko povezane s temama radionica, pa će tako sudionici_e dobiti detaljan uvid u kreativni proces koji stoji iza gotovog djela što će ih, nadamo se, potaknuti i da se sami okušaju u kreativnom radu i umjetničkom istraživanju.

FAKI je u Attacku pokrenut 1998. godine kao odgovor na dominaciju elitizma i komercijalizaciju u institucionalnoj kulturi. Kako vidite situaciju danas, postoji li napredak ili se scena susreće s istim, ali osuvremenjenim problemima? 

Dovoljno je samo pogledati nesrazmjer u financiranju institucionalne i nezavisne kulture, no stvarni problem nezavisne scene je kronični nedostatak prostora za produkciju i izvedbu radova. U ovom pogledu, situacija se nije puno promijenila, ili je još i gora ako uzmemo u obzir potres koji je dodatno ugrozio bazen dostupnih prostora za nezavisnu kulturu. 

Što se tiče FAKI-ja, on tradicionalno gravitira prostoru Medike, a za Mediku možemo tvrditi da savršeno reprezentira stanje na nezavisnoj sceni. Nakon potresa, značajan dio prostora je ostao napušten i u derutnom stanju, Cirkorama je morala napustiti svoju dvoranu, a od nadležnih institucija sve teže nailazimo na razumijevanje. Tako da trenutno imamo situaciju u kojoj značajan broj umjetnika nema pristup prostorima za produkciju i izvedbe, a istovremeno veliki dio prostora nastavlja propadati bez naznaka da će se išta promijeniti po tom pitanju. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego nastaviti borbu, kad je ionako već duboko isprepletena s osobnim!

Performans Helenas (of Troy, of Ukraine, of Santutxu, of Lithuania) kolektiva La Pacheca. FOTO: Ángel Mirou

Objavljeno
Objavljeno

Povezano