Tema Piše: Vatroslav Miloš
Povijest projekta kompleksnog kao što je Attack teško se može strukturirati linearno, zapisati direktno hladnim dokumentarističkim diskursom, a da se toj povijesti ne oduzme barem dio njegova shizoidnog šarma. Toga su svjesni oni koji su je stvarali, a ujedno i oni koji su je ispričali u knjizi Naša priča: 15 godina ATTACK!-a.
U uvodniku tako stoji da se radi o knjizi “prigodnoj”, što je samorazumljivo, “hibridnoj” jer ju čini korpus različtih vrsta tekstova, “dijaloga, intervjua, socioloških i etnografskih osvrta, osobnih svjedočanstava”, ali i zato što daje “dio povijesti hrvatskog društva u posljednjih 15 godina”, te, na kraju, “kolažnoj”. Kolažna je, ističu autori, zato što se u njenoj izradi arhivskom i drugom građom koristilo prilično slobodno: raspon svjedočanstava ide od “idealizma Attackovih radikalnih zahtjeva i akcija” pa do onih svakodnevnih, poput “nepostojanja WC-a”, ali i “organiziranja dvodnevnog programa pod nazivom “Velika fešta za opijanje”.
Naša priča podijeljena je u četiri segmenta: “Devedesete” pokriva period od 1997. do 1999. godine i Attackove početke, potom “Jedinstvo” (od 2000. do 2003. godine), “Bez prostora” (od 2004. do 2008. godine) i na kraju “Medika” (od 2009. do 2012. godine). Svaki je od njih obilježen nesigurnošću opstanka, najviše vezanim uz nemogućnost uspostave stalnog prostora, centralne točke djelovanja, bilo za održavanje redovitih programa, bilo za hladni pogon koji bi pokretao tu razbarušenu mašineriju. Pišem razbarušenu (kao i ranije o shizoidnom šarmu) ne jer je u Attackovom pogonu nešto što bi ga organizacijski činilo neozbiljnim nego zato što su principi na kojima se organizacija temelji bazično ahijerarhijski što je često i bilo predmet strastvenih sukoba. Sve je to, uostalom, vrlo detaljno dokumentirano u knjizi.
Tako nas – između isječaka iz novina, newslettera, fotografija, e-mailova, flajera i zapisnika sa sastanaka i skupština – u priču uvode Vesna Janković i Marko Strpić. U formi razgovora naslovljenog Mi gradimo Attack, Attack gradi nas daje se kontekst u kojem organizacija nastaje: “[T]o je bilo vrijeme kada se Arkzin prodavao na kioscima, ali ispod pulta, na trgu si mogao kupiti Feral Tribune, ali je bilo uobičajeno da ti netko sere ili te napadne zbog toga”. U takvom okruženju trebalo je naći i osobne i građanske hrabrosti isticati antifašistička i antinacionalistička uvjerenja, organizirati umjetničke i kritičke akcije protiv šovinizma i mizoginije, boriti se za kulturu koja ne mora biti dirigirana iz udobnih naslonjača kakvog klasicističkog zdanja u centru grada.
Iz Attacka su proizašle mnoge inicijative, organizacije i projekti o čijoj povijesti uopće ne razmišljamo, uzimamo ih zdravo za gotovo, a pokretani su znojem i entuzijazmom nekih tamo „anarho-lezbača“. U organizaciji Attacka tako je, primjerice, održan prvi (“eksperimentalni”) seminar Mirovnih studija. Tu je izvorno Attackov video projekt, a danas ugledna producentska kuća i videoaktivistička organizacija Fade In. FAKI – Festival alternativnog kazališta među prvima je ovdašnjoj publici sustavno predstavljao radove iz područja suvremenog cirkusa, a TEST! se etablirao kao prvi vaninstitucionalni festival studentskog kazališta u zemlji. Libra Libera, jedan o ključnih domaćih književnih i teorijskih časopisa, izvorno je izlazila pod okriljem SC-a, ali je, “nakon što je uprava SC-a odlučila cenzurirati 30 posto broja”, postala dio Attacka.
Suzana Kunac u tekstu Od demokratizacije do neoliberalnih strukturnih reformi Attack smješta u kontekst razvoja civilne scene 1990-ih i njegov doprinos razvoju civilnoga društva na ovim prostorima, a potom Boris Koroman piše o “DIY ekonomijama užitka”, odnosno o Attackovim projektima koji su na ironičan način komentirali prakse popularne kulture, da bi Oliver Sertić dao pregled koncertnih aktivnosti u Attackovoj organizaciji. Sanja Burlović osvrće se na akcije koje su imale za cilj Attacku osigurati trajni prostor, ali i na prepreke koje su taj proces kočile, prvenstveno otpor institucija i rada “u ilegali”, odnosno okupacije prostora bivše tvornice Medika. I danas Attack radi u nemogućim uvjetima: “mjesečni troškovi najma i održavanja prostora Medike iznose između 15 i 18 tisuća kuna mjesečno”, a ugovor s Gradom Zagrebom traje “do početka rušenja zgrade radi izgradnje Kongresnog centra Zagreb” uz otkazni rok od 15 dana. Jere Kuzmanić u tekstu Ideja privremene autonomne zone i prostorne politike Attacka piše o “prostoru kao artikulaciji naših interesa” te kao “nužnosti za odvijanje naših aktivnosti”. Na samom kraju knjige, u tekstu Zašto knjiga o Attacku?, Katarina Peović Vuković piše o vezama Attackova djelovanja i današnjih strujanja u alternativnim pokretima i inicijativama: “Ovdje nije cilj dokazati kako studentskog plenuma ne bi bilo da nije bilo Attackovog tvorničkog savjeta. No ne bi bilo isto da devedesetih nije negdje na margini tinjala mogućnost druge kulture, da neka suluda skupina aktivista i aktivistica nije živjela u iluzijama neke autentične kulture otpora (…)”.
Ova knjiga je dokument, napisan sjećanjima onih koji su ga stvarali, često bez potpore, često u nevjerojatnim uvjetima i usprkos nevjerojatnim preprekama. Ovo je knjiga o nama. Bilo da smo sudjelovali ili ne, slučajno se našli tamo, čuli od nekoga nešto, možda i nismo, ali negdje je netko za nas stvarao.
Knjigu su uredili Sven Cvek, Boris Koroman, Sunčica Remenar i Sanja Burlović, a besplatno se može preuzeti u elektroničkom formatu.
ObjavljenoObjavljeno
