Tema Anketom se željelo dobiti što je moguće heterogeniju skupinu ljudi i što je moguće raznovrsniju geografsku zastupljenost anketiranih, međutim nisu nam svi odgovorili na postavljena pitanja i prihvatili učešće u njoj. Uz ljude koji imaju zavidan profesionalni staž, uključeni su i neki od njihovih mlađih kolega i kolegica.
Petra Belc, teoretičarka fotografije
Što biste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kako vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?
Iako bi ovaj pridjev “hrvatska” mogao biti problematičan budući da nam se današnja vizualna hrana ipak servira iz globalnog tanjura, nemoguće je pritom zanemariti činjenicu da postoje određeni formativni utjecaji među autorima pojedine sredine (klase, odsjeka, fakulteta…). U tom smislu doista bismo mogli govoriti o hrvatskoj fotografiji, jednako kao što možemo primjerice govoriti o Zagrebačkoj školi crtanog filma, pogotovo stoga što su vidljivi određeni pomaci na širem planu i kod nekolicine autora novije generacije, koji se poigravaju granicama samog medija i izlaze van okvira tradicionalne fotografije. Za takva ambiciozna etiketiranja vjerojatno je još uvijek prerano budući da odsjek fotografije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti postoji tek tri godine, no istovremeno, spomenuti su pomaci nastali upravo unutar tih par godina i u tom smislu bit će zanimljivo pratiti daljnji umjetnički razvoj trenutnih kao i generacija koje dolaze.
Što se pozicije same fotografije na mapi suvremene umjetničke prakse tiče, čini mi se da je izložba Nulta točka značenja – Nefunkcionalna, neprikazivačka, elementarna, eksperimentalna i konceptualna fotografija u Hrvatskoj dala dobar uvid u načine na koje se fotografija kao “medij umjetnika” koristi u tom kontekstu, no također ako pričamo o fotografiji u kontekstu suvremene umjetnosti skrenula bih pozornost da bi ovdje bilo plodnije govoriti o “slici” nego isključivo o “fotografiji”, budući da je “fotografija” danas terminološki gledano postala prilično kompleksan i nejasan (gotovo pa kišobranski) pojam koji obuhvaća heterogene prakse. Ako ćemo pričati pak o prozaičnijim pozicijama spomenutog medija odnosno konkretnijim namjenama fotografije kao takve, čini mi se bitnim ukazati na važnost fotografije kao medija kojim se bilježi izvedbena umjetnost. Na tom polju postoje i zanimljive teorijske rasprave o značaju fotografije u tom kontekstu, od kojih bi i sama teorija fotografije (što god da to zapravo bilo) mogla znatno profitirati.
Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?
Fotografija kao (jedini mogući umjetnički) jezik sricanja i komunikacije odabranih aspekata stvarnosti nesumnjivo postoji, i taj bi se naziv za određeni kontingent fotografske proizvodnje svakako trebao zadržati. Smatram korisnim pritom povlačenje jasne granice između već spomenute fotografije kao medija umjetnika i njoj bliske konceptualne fotografije, te “klasične” fotografije kakvu imamo na umu kada laički govorimo o fotografiji, a u čijoj je srži čisti estetizirani dokumentarizam. U tom smislu uputno bi bilo jasno definirati pojmove kako bi sami umjetnici ali i teoretičari mogli jasno i precizno navigirati poljem proizvodnje slika i tekstova.
Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?
Prilično je teško definirati ‘suvremenost’ u kontekstu autorstva, budući da bi to nužno zahtjevalo i povlačenje neke jasne razdjelnice u periodizaciji ili obilježavanju pojedinih autora kao suvremenih, čime bismo neke aktivne autore nužno morali i isključiti. Zadržala bih se stoga na terminu novije/mlade hrvatske fotografije i u tom smislu kao formom bliske autore izdvojila bih Igora Kuduza i Ivanu Vučić (za koju nisam sigurna koliko se aktivno – još uvijek – bavi fotografijom) zbog upotrebe polaroida. Što se sadržaja i poetike/estetike tiče, volim fotografije Sanjina Kaštelana i Domagoja Blaževića, koji tankoćutno bilježe detalje i sitnice iz svakodnevnog života, njihove fotografije u tom smislu doista vizualno slave život. Hrvoje Slovenc, i ti, Davore, zanimljivi ste mi u pojedinim serijama zbog intermedijalnosti, odnosno upotrebe pisanog teksta kao ekstenzije/dodatka vizualnom tekstu, prakse koja je po mom mišljenju u suvremenoj hrvatskoj fotografiji nedovoljno istraživana i razvijana, a svakako je prepuna potencijala. Zanimljivi su mi također i intermedijalni radovi Luke Kedže, no tu se doista postavlja pitanje govorimo li o fotografiji ili o novo(staro)medijskoj umjetnosti. Na razini koncepta vrlo mi je blizak projekt P (Personality/Possesions) Borka Vukosava, čija me zadnja serija fotografija Grad također dotakla svojom vizualno-jezičnom čistoćom, kojom na jednostavan i izravan način učinkovito komunicira emociju. U glavi već godinama nosim urezane i neke fotografije Mare Milin, no dojma sam da se njoj nekako zagubio (autorski/umjetnički) trag.
Naravno, kada navodim spomenute autore imaj na umu da nemam uvid u cjelokupnu hrvatsku fotografsku umjetničku praksu i da dosta radova vidim tek na internetu, koji se očito u nedostatku domaćih izlagačkih prostora namijenjenih fotografiji (ili uopće manjku njege i brige za izlaganje ove umjetničke prakse), pokazao kao jedini izvor takvih informacija.
Marija Borovičkić, povjesničarka umjetnosti
Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?
Kada pričamo o novom i suvremenom u hrvatskoj fotografiji mislim da je bitno istaknuti novi studij pri Akademiji dramske umjetnosti – svojevrsnu teorijsku i institucionalnu platformu trenutne i buduće umjetničke fotografije. Do sada se na ADU isprofiliralo nekoliko generacija koje čine manju grupu vrlo perspektivnih i talentiranih fotografa koji (makar još uvijek parcijalno i sramežljivo) izlaze iz tradicionalnih gabarita medija i koncepta fotografije (mislim na fotografiju kao crno-bijelu ili u boji dokumentaciju trenutka, u četverokutnom 2D formatu). Mnoga imena relativno su se brzo istaknula na domaćoj umjetničkoj sceni s brojnim priznanjima, izložbama i nagradama. Neki od njih koriste se analitičnošću, intermedijalnošću i suvremenim umjetničkim praksama koje brišu i prevazilaze klasične okvire fotografije: pr. naknadnom intervencijom u fotografiju/rad, upisivanjem teksta/značenja, korištenjem suvremenih tehnologija, “aktivističkim” djelovanjem i “izazivanjem” teme, motiva ili situacije i na koncu pristupom i razmišljanjem kojim osim fotografa postaju i konceptualni umjetnici.
Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?
Nisam sigurna da je dosegnuta kritična masa. No navedeni primjeri svakako utiru put nečem novom – fotografiji koja svojom potrebom za aktualnošću i konceptualizmom razbija neke okvire postavljene još u 19. stoljeću. Ovdje treba spomenuti da je ovaj proces pokrenut još 60-tih i 70-tih godina kada je fotografija osim fotografije postala i umjetničko djelo usko povezano s performansima i akcijama u javnom prostoru.
Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?
Neven Petrović, Bojan Mrđenović, Borko Vukosav.
Želimir Koščević, povjesničar umjetnosti, osnivač i voditelj Foto galerije Lang
(Pitanja su drugačija nego kod drugih sugovornika, jer je naša anketna pitanja sugovornik nije smatrao dovoljno preciznima, pa smo ih ponovno pojasnili, te je ovo rezultat naše prepiske.)
Što biste danas nazvali hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?
Izgleda je da je tzv. “umjetnička praksa” progutala fotografiju, i da ono što je od nje ostalo nakon digitalizacije, uključivši i telefoniju, sve više nalik mekoj estetici National Geographica. Ova se kvalifikacija odnosi dakako i na fotografiju u Hrvatskoj. U času kada se tzv. “umjetnička praksa” rađala krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, fotografija se “koristila” kao pripomoć zbivanjima, hepeninzima, kasnijim performansima, body artu, land-artu i služila je kao dokument. Nešto kao obiteljska fotografija. Rijetki su slučajevi gdje je fotografija bila ravnopravna i samostalna u odnosu na “praksu”, (vidi dokumentiranje “prakse” T. Gotovca od strane M. Vesovića, samo kao primjer). Pozicija suvremene fotografije u Hrvatskoj, može se jedino sagledati i shodno tome kritički valorizirati samo odvojeno od suvremene umjetničke prakse, dakle kao medij (analogni ili digitalni, svejedno), jer je taj medij u tolikoj mjeri autonoman da može i treba biti slobodan od priljepaka.
Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?
Ne.
Pod pojmom suvremene umjetnosti, da parafraziram teoretičara Terryja Smitha, označavam umjetnost u doba globalizma i tranzicije na početku novog vijeka. Pod istim terminom mislim na umjetnost koja se dešava tu i sada.
Pozivate se na Terryja Smitha, a o čemu on govori ? Govori kako umjetnost danas ne poznaje granicu: regionalnu, političku, ekonomsku, kulturnu itd. U tom kontekstu, što se može govoriti o “hrvatskoj” umjetnosti ? Po onom što nalazimo po ateljeima i izložbama, sve to možeš vidjeti u Šangaju, Tallinu i Hamburgu. To dakako nije kvalifikacija kvalitete stvorene ovdje i sada, već samo činjenica globalizacije.
I još nešto, poduka iz povijesti. Avangarda 20. stoljeća jednako je i istodobno nastajala i rađala se u Montevideu, Dresdenu, Barceloni, Moskvi, Zagrebu, Budimpešti i Tokiju. Dakle – globalno, ali tko to pamti.
Lea Vene i Dubravka Gasparini, povjesničarke umjetnosti i kustosice
Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?
Čini nam se potpuno irelevantnim tražiti zajednički nazivnik u obliku sintagme kao što je “nova hrvatska fotografija”. Epitet nova kao da podrazumijeva opreku spram nekih ranijih fotografskih praksi ili recentne tendencije u fotografiji zajedničke široj grupi domaćih fotografa. Takve promjene zaista ne primjećujemo. Također u navedenom je terminu posebno upitna potreba za nacionalnim markiranjem, jer se postavlja pitanje trebaju li se domaći fotografi odrediti regionalno spram susjeda ili šire unutar europskih granica? Jesu li teme kojih se dotiču u svojoj fotografiji toliko lokalno specifične da reflektiraju isključivo društveni, kulturni, ekonomski ili politički kontekst u Hrvatskoj?
Smatramo da je unazad nekoliko godina fotografija prisutnija i vidljivija unutar lokalne umjetničke scene. Za veću eksponiranost fotografije svakako je zaslužno niz fotografskih festivala i kontinuirani izložbeni programi koji promoviraju isključivo fotografske umjetničke projekte. Treba spomenuti i afirmaciju fotografije unutar akademskih institucija ostvarenu kroz diplomski program fotografije na Akademiji dramske umjetnosti. S druge strane fotografija je potpuno zanemarena u programu studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a edukacija na tom polju stoga ovisi isključivo o individualnom angažmanu studenata. Nadamo se da će se u bližoj budućnost pružiti prilika za otvaranje centra za fotografiju koji bi objedinio prostore za izlaganje i diskusiju, te knjižnicu s relevantnim publikacijama i fotografskim časopisima.
Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?
Umjetnički program koji smo vodile dvije godine u Foto galeriji KIC je dobar odraz naših kustoskih interesa. S obzirom da smo radile unutar specifičnog prostornog konteksta posebno smo inzistirale na sinergiji fotografija i izlagačkog prostora (poput projekata 50 fotografija Sanje Bachrach Kristofić i Maria Krištofića te Magazines Brune Kazinoti). Također željele smo dati priliku mladim fotografima te ih našim programom potaknuti u njihovom umjetničkom radu. Posebno su nam bili inspirativni projekti u kojima su nas autori uključili u proces, od razvitka početne ideje do konačne realizacije (poput projekata (Ne)zamjenjivo Petre Mrše ili Mijena Ane Mihalić).
Ana Peraica, teoretičarka fotografije i fotografkinja
Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?
Ne vidim razloga da se fotografija, koja ima jedinstven vizualni jezik, za razliku od govorene ili pisane riječi i medija vezanih uz njih, ima ikakav nacionalni predznak. Dakle, ne mislim da je ikada i postojala hrvatska fotografija.
Umjetnička pak fotografija postoji oduvijek, također, odigrala je veliku ulogu u formiranju većine modernističkih pravaca, te utjecala izravno na slikarstvo Moderne. No, ona je na velikom planu master narativa prepoznata tek u osamdesetima, djelovanjem niza teoretičara i fotografa u časopisu October. Među njima je bilo i teoretičara koji su istodobno bili i fotografi, poput Rosler ili Sekule, te su znali odrediti kvalitativno i sam medij. Danas, međutim, posebno na našim prostorima, teoretičari fotografije ne znaju gotovo pa ništa o tehničkom mediju fotografije, te se u umjetničku fotografiju često guraju radovi koji zadovoljavaju kriterije konceptualnosti umjetnosti, ali uistinu teško i nikako one tehničke samog medija. Upravo stoga postoji i zbrka same pozicije.
Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?
Praksa se uvijek može kontekstualizirati, no ne mislim da postoji takva fotografija, već da se u ovome trenutku radi o nacionalnom i povijesnom konceptualiziranju koje nadomješta neka druga. Primjerice, čitav niz autora koji osvajaju prestižne nagrade u inozemstvu, kao Nenad Šaljić, rijetko će se naći u takvim pregledima, jer je recimo – iz Splita, čija snažna fotografska scena je oduvijek padala u drugi plan. Druga stvar je što, upravo zbog takvih centralističkih uvjeta i radi internacionalno, a ne “preko Zagreba”.
Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?
U ovom trenutku, u Hrvatskoj, mislim da postoji niz autora koji zaslužuju pažnju, posebno iz domene arhivske fotografije i re-dokumentiranja (Blagović, Konjikušić, Seferović i drugi), koja mi je bliska obzirom sam i sama radila na refotografiranju obiteljske arhive, na ciklusima Negativeland i Positiveland. Ovaj koncept, dakako, nije nov, no mislim da su se u većini radova potkrale tehničke inovacije, koje smatram zanimljivim za obradu.
Iva Prosoli, povjesničarka umjetnosti
Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?
Najprije bi trebalo definirati pojam suvremeno. Pa novo suvremeno. I odrediti granicu na kojoj počinje to „novo“. No to, naravno nije baš moguće. Velik je broj jako različitih autora, koji trenutno djeluje. Ipak termin suvremena hrvatska fotografija ograničila bih vremenski pojavom eksperimenata na tragu Novih tendencija i fotografijom koja se pojavljuje u okviru Nove umjetničke prakse, krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina.
Fotografija u je u većoj mjeri aktivni dio umjetničke prakse još od tog vremena, kada direktnije komunicira s drugim umjetničkim medijima. Ako se drugi dio pitanja odnosi na njezinu prisutnost i vidljivost u odnosu na ostale grane umjetnosti, može se reći da je i u prošlosti imala svoje bolje i lošije trenutke. Kao bolje izdvojila bih časopis SPOT u 1970-ima, časopise SL i Polet, galerijsku djelatnost u Atelijeru Tošo Dabac u 1980-im godinama. Osim navedenog postojalo je još nekoliko vrijednih izložaba i inicijativa, koje na žalost nisu posjedovale potreban kontinuitet.
Neosporno je da je zadnjih, recimo desetak godina porastao broj fotografskih izložbi, postoje stalni programi u Kuli Lotrščak i Galeriji Lang, osnovana je Katedra za fotografiju u okviru Studija snimanja na ADU, iz godine u godinu sve su jači festivali Rovinj Photo Days i Organ vida, objavljena je knjiga Na drugi pogled Sandre Križić Roban koja se bavi upravo suvremenom fotografijom, ovih dana izlazi knjiga o ratnoj fotografiji Sandre Vitaljić, sve su to pokazatelji pojačanog interesa za fotografiju.
Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?
To će pokazati vrijeme.
Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?
Nekoliko je autora koja smatram zanimljivima iz više razloga i s kojima bih voljela raditi. No od autora s kojima sam to već imala prilike, mogu reći da sam razumijevanje podijelila najviše s Petrom Dabcem, Ninom Đurđević, Anom Opalić i Jelenom Blagović.
Sandra Križić Roban, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka
Što biste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?
Iskreno, ne znam što definira to “novo”; imam dojam da tri pridjeva ne pomažu odrediti poziciju ili značenje medija. Čini mi se da je fotografija vremenom stekla bolji status od onog koji je imala ranije; istovremeno primjećujem da su autori ranije, kao što to čine i danas, posezali za fotografijom bez obzira na edukaciju ili profesiju. To je medij koji je ljudima blizak i prihvatljiv. Zanimljivo je koliko je umjetnika i umjetnica iz nekog drugog medija “prešlo” u fotografiju, istražujući je i učeći.
Fotografija zasigurno ima važno mjesto u suvremenoj umjetničkoj praksi, i to zadnjih par desetljeća. Možda smo danas koncentriraniji na samo pitanje medija, a i teorija fotografije razvila se posljednjih desetljeća i učinila da je promišljamo na mnogim razinama i postanemo osjetljiviji, povežemo je s književnošću, filozofijom, kulturalnim studijima.
Ono što nam je nedostajalo kasnih šezdesetih i u sedamdesetima, rekla bih, odredilo je i njezinu današnju poziciju. No nemoguće je uspoređivati se sa sredinama koje su vrlo rano prihvatile fotografiju, obradile je i kontekstualizirale, gdje su djelovali izuzetno važni umjetnici koji su joj odredili daljnji tijek. Interes institucija, pojedinih kustosa i kritičara isto je tako kod nas bio povremen, a gubitak kontinuiteta i stalne brige o mediju ne pridonosi njegovoj afirmaciji. Naša sredina nije uspjela zadržati jedan sjajan časopis kao što je bio Spot, a nestankom par kustosa bivše GSU prestao je s radom CEFFT. Petar Dabac dovodio je sjajne autore u atelijer – ovo ne navodim da bih nametala prošlost sadašnjosti, već jednostavno razmišljam kako je Camera Austria kapitalizirala ono s čim su počeli, ranih osamdesetih, tada sa skromnim sredstvima. I u što su prerasli. No na žalost, mi ćemo ostati rubna zona u kojoj je briga o umjetnosti dodatno svedena na mali broj, rekla bih, entuzijasta.
Za mene je fotografija pitanje kulture; ona je mišljenje kroz umjetnost, jedinstveni medij koji koristi vrijeme kao svoj materijal. Ona je sadašnjost koja kontinuira, medij koji je Catherine David metaforički povezala s Benjaminovim pasažima koji omogućuju da kroz njih prođe prošlost fotografije i postane njezina potencijalna budućnost.
Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?
Sve što nastaje danas ne može biti automatsko shvaćeno kao novo. Postoji niz autora koji ili forsiraju ili jednostavno pristaju uz neke druge obrasce, koje ne možemo nazvati novima. Najviše nedostaju istraživanja, dokumentarno-konceptualni pristupi (pomišljam na Sekulu, ali kao što rekoh, bolje je ne povlačiti bilo kakve usporedbe). Smatram da je škola jako važna, i sav trud koji se poklanja umjetničkom obrazovanju svakako donosi rezultate, pri čemu treba spomenuti sve što je Sandra Vitaljić učinila po tom pitanju. Problem je što mi toliko kasnimo da je nemoguće ubrzo očekivati znatno bolju situaciju. Mnogo toga treba napraviti – organizirati radionice, zvati umjetnike iz drugih sredina da provedu neko vrijeme ovdje, putovati, komunicirati, inzistirati na dobroj produkciji, prodavati. Pisati knjige i objavljivati fotografske monografije. S ovim što imamo ne možemo nikako biti zadovoljni, svega je premalo.
Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?
Uvijek je osjetljivo to pitanje izdvajanja, povlači za sobom čitav niz odluka; no dobro. U kontekstu sebaldijanske metode, koja mi je bila oslonac izložbe koju sam realizirala 2008. godine, nastavila sam pratiti Anu Opalić i Žarka Vijatovića. Osobitosti konteksta mjesta i njegova značenja zanimljivo je interpretirala Hana Miletić u radu Sint-Annabos. Bliske su mi pojedine serije Jasenka Rasola, Marka Ercegovića, Sandra Đukića, Mirjane Vodopije, Hrvoja Slovenca. Ponekad naiđem na zanimljive radove autora za koje se pitam hoću li ih ponovno sresti – Igor Juran, Damian Nenadić, na primjer, ili Petra Mrša. Zanimljive su mi transformacije značenja koje postižu Jelena Perić i Nika Radić. Teško ću moći sve spomenuti. Boris Cvjetanović i Ivan Posavec. Goran Trbuljak. Mladen Stilinović.
Zanimaju me raznovrsni diskursi, dislokacije, konceptualizacije; odnos jezika i fotografije, eksperimenti, ali i fotografije pejsaža koje govore o kulturi i identitetima. Ovom prilikom neću spominjati imena autora/ica iz drugih zemalja, jer mislim da to nema smisla. No, moram reći da je način na koji je Sebald pisao o fotografiji put kojim se nadam zakoračiti.
Leila Topić, kustosica i voditeljica Fotografske zbirke u Muzeju suvremene umjetnosti
Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?
Naša se prosuđivanja lome između želje za afirmacijom dosega, čak precjenjivanjem vrijednosti s jedne strane, i sagledavanje zakašnjenja, nedovoljnih izazova ili preblagih individualnosti te relativne originalnosti s druge strane. Mogli bismo komentirati kako je hrvatska fotografija bolja nego što je zaslužujemo, ali slabija nego što je trebamo. U svakom slučaju, pojedini su autori predobri u odnosu na sredinu, njezinu brigu ili potrebu za njima.
Riječ je o dijelu teksta Davora Matičevića napisanog 1993. za katalog Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas koja se održala u Muzeju suvremene umjetnosti. Tijekom proteklih dvadeset godina, promijene na našoj vizualnoj sceni su neznatne i zanemarive te je pozicija fotografije unutar scene upravo ovakva kakvu je Matičević opisuje.
Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?
Teško mi se odrediti prema pojmu “hrvatska fotografija” jer ne vidim što bi točno bio identitet hrvatske fotografije. Drugim riječima, ne mislim da recentnu domaću fotografsku proizvodnju treba kontekstualizirati po nacionalnom ključu.
Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?
Izdvojila bih nekoliko imena koji su me svojim opusom duboko dojmili i ganuli a to su Sandra Vitaljić, Jelena Blagović, Sofija Potočki. K tome, volim način na koji fotografski razmišlja Bojan Mrđenović. S druge strane, željela bih istaknuti kako je edukativna, izlagačka i publicistička djelatnost Marine Viculin, Sandre Križić Roban, Sandre Vitaljić, Jelene Blagović, Ive Prosoli i Želimira Koščevića jednako važna u stvaranju novih i kvalitetnijih odnosa između publike i fotografa. Osobito mi je žao što je fotografski program koje su vodile mlade kustosice Lea Vene i Dubravka Gasparini u KIC-u naprasno prekinut zbog novog vodstva Galerije.
Marina Viculin, ravnateljica Galerije Klovićevi dvori, muzejska savjetnica i kustosica
Što bi ste danas nazvali suvremenom fotografijom u Hrvatskoj i kako vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?
Neosporno je da je fotografija danas jedan od najvažnijih medija suvremene umjetnosti. Mladi hrvatski fotografi u ovom su trenutku zaista dio scene. Smiješno mi je i raduje me kad shvatim da je to jedna od promjena kojima sam sama tijekom ovih svojih profesionalnih godina svjedočila. Zaista je još u devedesetima pristup prostorima suvremene umjetnosti bio dopušten samo nekolicini vrlo odabranih fotografa. Danas taj razgovor zvuči smiješno. To mi je drago, čini mi se ipak kao neki mali pomak.
Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?
O onom što je bilo ili nije bilo novo, zapravo, možemo govoriti tek kad postane staro. A onda mene to novo – staro više i ne zanima! Zanimaju me ljudi koji nešto rade ovdje i sada, i ako je to pitanje, kažem: Da, ima ih, i znaju ponešto drugačije misliti i gledati!
Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?
Mene fotografija jako privlači, i tu je privlači prava riječ, jer je puno emocija i nejasne strasti u toj privlačnosti, pa mi je teško izdvojiti nekoliko imena. Ja imam fotografe svoje generacije i nešto mlađe, koji su mi pretjerano bliski, pa sam sasvim nerealna prema njima, poput Ivana Posavca, Mije Vesovića, Borisa Cvjetanovića, Jasenka Rasola, Marka Ercegovića, ali volim i ovu sasvim novu generaciju za koju još ne znamo kako će odrasti kao što je Petra Mrša, Ivan Kuharić, Bojan Mrđenović i tako dalje. Meni je to tako uzbudljivo da se ne mogu odlučiti i svakog koga izostavim boli. Volim što rade Jelena Blagović i Sandra Vitaljić, a o Peri Dabcu da i ne govorim. Nemojte sada da idem tražiti koga sam sve zaboravila…
Ana Opalić, urednica portala Suvremena hrvatska fotografija
Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom?
Mogu ti reći što ja volim u našoj suvremenoj fotografiji, ali ne što ona točno jest.
Jutro nakon što si me nazvao reći da ćeš mi poslati pitanja za tekst, sjedila sam u nekom bircu na Trešnjevci, čitala Badgerovu The pleasures of good photographs i radila sitne bilješke unaprijed, jednostavno o stvarima koje me tu intrigiraju zagrijavajući se malo za tvoja pitanja. Ovdje ću naravno govoriti prije svega o svom radu ali mislim da se može primijeniti i na radove još nekih naših kolega. Badger npr. u svojoj knjizi piše o važnosti i vezi realnosti i fotografije, a mene moram priznati, nikada nije zanimalo Realno u fotografiji.
Fotografija nas ipak ne nosi na neko mjesto, nego u vlastitu ideju tog mjesta.
Zapeti u prikazu realnosti bilo je kao zaglaviti se u liftu. Zanimalo me shvatiti svoj odnos prema nečemu. Doći do sebe. Spoznati i podijeliti svoj odnos prema onome što je pred mnome. To prepoznajem i volim u našoj suvremenoj fotografiji danas. U radovima SofijeSilvie, Marka Ercegovića, Jasenka Rasola, Bojana Mrđenovića i mnogih drugih.
Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?
Kakva god, nova hrvatska fotografija sigurno postoji. Pitanje je samo što joj želimo sada pripisati. Što želimo od nje mi kao publika ili kao autori, svejedno.
Kontekstu se ne može umaći, radovi su tu. Tako da ostaje samo nadati se da će teorija suvremene umjetnosti imati što reći o tome.
Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?
Pa pošto sam gore spomenula nekoliko svojih suvremenika u čijim fotografijama uvijek uživam i često nađem inspiraciju, sada se mogu vratiti na početak. Kao mlada fotografkinja oblikovala sam se pod jakim utjecajem naše konceptualne umjetnosti. Goran Trbuljak, Boris Cvjetanović, Slaven Tolj, čitava ekipa oko Art radionice Lazareti. Tada se izgradio moj senzibilitet koji mi je i danas neka vrsta kompasa. Često pomislim i dan danas “što bi Slaven rekao na ovo?”
Ivan Dorotić, glavni urednik portala Vizkultura
Što bi ste danas nazvali suvremenom fotografijom u Hrvatskoj i kako vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?
Premda suvremenu fotografiju kao takvu uopće ne bi trebalo odvajati od pojma suvremena umjetnost osobno to često namjerno činim (na Vizkulturi je smišljeno izdvojena iz kategorije ‘art’) baš iz razloga da joj damo na važnosti. Činjenica je da u Hrvatskoj suvremena fotografija još uvijek nije poprimila prepoznatljivost i relevantnost koju potrebuje, osobito u kontekstu prisutnosti u izlagačkim prostorima, medijskoj percepciji samog pojma ‘suvremena fotografija’ te autorskoj istoznačnosti s nekim drugim sferama suvremenih umjetnosti. Možda zato što živim u ovom našem ‘balonu’ scene i kreativnih industrija, ali domaću suvremenu fotografiju vidim kao specifični fenomen naglo rastuće i dinamične umjetničke discipline, čiji akteri sve upečatljivije i angažiranije, na ravnopravnom nivou s ostalim kolegama, komuniciraju problematiku, diskurs i emociju koji čine nešto što se zove hrvatska scena suvremene umjetnosti.
Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?
Rekao bih da treba, jer smatram da je to dosta važan i nezaobilazan put do kontekstualizacije fotografije kao jednakovrijedne umjetničke discipline. No treba imati na umu da povlačiti striktne granice između medija fotografije, novih medija i bilo kakve vizualne umjetnosti koja s fotografijom koketira, pokazuju svjetske tendencije, postaje besmisleno.
Sve ono što danas čini tu našu scenu prije nekih je desetak godina bilo gotovo nezamislivo. Tome su legitimno pridonijeli s jedne strane studij fotografije s ADU, zatim neosporna popularizacija suvremene fotografije na globalnoj art sceni, ali i sve više umjetnika i autora koji se, nevezano za nišu umjetničke prakse i edukacije, intenzivno i kvalitetno izražavaju putem medija fotografije. Od pojma ‘nova hrvatska fotografija’ ne treba bježati, treba ga samo precizno definirati (svatko u svojoj niši) te se truditi da isti osigura status i kvalitetu kakve suvremena fotografija treba.
Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?
Sigurno Jasenko Rasol, koji mi je uvijek odličan. Osobno me, svojom jednostavnošću, a preciznom zabilješkom suvremene svakodnevice, uvijek oduševe fotografije i projekti Marka Ercegovića. Sličnu, dragu mi estetiku spontanog kroz poetični dokumentarizam ima i Domagoj Blažević. Nedavno me oduševila izložba i serija Voljena Sandre Vitaljić, Sofija Silvija je ime koje tek proučavam. Od ovih mlađih autora s akademije ne bih izdvajao samo imena, jer se radi o ljudima koji imaju ‘kratak’ fotografski staž i još puno prostora za rast, ali ima nekoliko projekata koji su mi tematski i konceptualno izvrsni, izdvojit ću Budućnost Bojana Mrđenovića i Billboards Nevena Petrovića te, u jednoj sasvim drugoj tematici i estetici, seriju Generacija Y Igora Ilića.
Osobno jako volim tumblr, flickr i te mlade autore koji (još) nisu ‘razvikani’ niti puno izlažu, ali imaju energiju i po meni sigurno mogu biti dio te nove i rastuće scene, recimo Goran Jovanović, Maja Bosnić, Katarina Zlatec…
ObjavljenoObjavljeno
