Kritika U prvim desetljećima 20. stoljeća, a osobito u razdoblju između dva svjetska rata, demokratizacija i popularizacija fotografije naznačile su početak vladavine slike. Radikalno izmijenivši postojeće reprezentacijske paradigme, fotografija se nametnula kao jedan od najznačajnijih medija masovne kulture, a balansirajući između statusa umjetnosti i dokumenta te odražavajući mehanički duh vremena (nasuprot tradicionalnom likovnom izričaju), fotografija je pružila brojne mogućnosti bilježenja tekućih društvenih promjena, ali i služila kao sredstvo uspostave vizualnog identiteta različitih društvenih slojeva i ideologija.
Situacija u Hrvatskoj uglavnom je pratila tendencije koje su bile aktualne u ostatku Europe, a značajna promjena nastupila je 1930. godine, nakon Međunarodne fotografske izložbe održane u sklopu 13. Zagrebačkog zbora, na kojoj je prikazana i slavna putujuća izložba Film und Foto Deutscher Werkbunda koja je pomogla afirmaciju fotografije kao jedinstvenog medija s vlastitim jezikom. Jedan od domaćih izlagača bio je i studio Foto Tonka, koji je, uz onaj Franje Mosingera, predstavljao ne samo specifičan oblik fotografske prakse onog vremena, već i žarište društvenog života, istovremeno ga bilježeći i u njemu participirajući. Vlasnica studija bila je Antonija Kulčar Prut, poznatija kao Tonka, jedna od najvažnijih profesionalnih fotografkinja u Hrvatskoj i kroničarka kulturnog života međuratnog Zagreba.
Upravo je ona tema izložbe Foto Tonka – tajne ateliera društvene kroničarke otvorene na Noć muzeja u Galeriji Klovićevi dvori. Ovu izložbu, čija je autorica Lovorka Magaš Bilandžić a kustosica Iva Sudec Andreis, suorganizirali su Klovićevi dvori i Odsjek za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (u čijem je vlasništvu i velik dio izloženog materijala). Izložba obuhvaća oko 450 eksponata (od originalnih fotografija i uvećanja, preko isječaka iz tiskovina, pa do Tonkinih predmeta), koji su raspodijeljeni u nekoliko tematskih sekcija (primjerice, “mondeni Zagreb,” “dječji portreti,” “reportažna fotografija,” “aktovi,” itd.). Sekcije su organizirane na uobičajeni način, po prostorijama prvog kata galerije, bez dodatnih intervencija u sam prostor ili pokušaja njegove dinamizacije, što se kod nas – pretpostavljam zbog manjkavog budžeta, nedostatka volje ili uopće prepoznavanja prostora kao aktivnog čimbenika izložbe – nažalost rijetko prakticira. No, u ovom konkretnom slučaju može se ustvrditi da je postav primjereno “tradicionalan” s obzirom da je riječ o klasičnoj, biografskoj izložbi („slika do slike – izložba“) namijenjenoj široj publici. Atmosferi pridonosi nenametljiva onovremena glazbena pozadina koja prati cijelu izložbu.
Stvaranje imidža epohe
Prva sekcija posvećena je samoj Tonki, odnosno Antoniji Vajdi, koja je rođena 1887. u Varaždinu. Tonka se fotografijom počela baviti vrlo mlada; 1910. godine, nakon rada u atelieru Artura Kulčara, stječe stručnu sposobnost, a dvije godine kasnije dobiva diplomu Majstorskog tečaja za fotografe u Münchenu. Dana 1. travnja 1917. otvara fotografski obrt Tonka na tadašnjem Trgu Franje Josipa (danas Tomislavcu), a povremeno boravi u europskim metropolama, gdje se dodatno usavršava. Godine 1922. udaje se za Kulčara (koji će preminuti samo dvije godine kasnije), s kojim vodi i podružnicu obrta u Rogaškoj Slatini. Iste godine izdaje katalog djela Moderna fotografija: Atelier Tonka Zagreb i snima prve fotografije ansambla na zagrebačkoj sceni s originalnom rasvjetom. Godine 1925. izlaže na Svjetskoj izložbi u Parizu u paviljonu Kraljevine SHS kao jedini domaći atelijer, a 1927. sudjeluje na Prvom zemaljskom kongresu fotografa u Zagrebu. Postaje i članica ravnateljstva Zadruge fotografskih obrtnika te dobiva titulu kraljevskog dvorskog fotografa. U međuvremenu se ponovo udaje, i to za slikara Jašu Pruta. Godine 1932. seli studio na adresu Ilica 8 (bivši atelijer Franje Mosingera), gdje će ostati do 1958. Umrla je u Rogaškoj Slatini u dobi od 84 godine.
“Snimala je u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a svojim je fotografijama”, pojašnjava Lovorka Magaš Bilandžić, “poput suvremenih fotografkinja u Beču, Berlinu ili Parizu, pridonijela kreiranju imidža epohe − stvorila je vizualnu kroniku razdoblja obilježena novim slobodama i ženskom samosviješću, kultom i estetikom tijela i oslobođena pokreta te glamurom Hollywooda”. Tonka je snimila brojne portrete figura iz kulturnog, društvenog i političkog života (Belu Krležu, Mariju Jurić Zagorku, Branka Gavellu, itd.), odražavajući na fotografijama njihov društveni položaj uz pomoć impostacije, fokusa, osvjetljenja, kadriranja i retuširanja. Bila je poznata i po dječjim portretima, navodi Magaš Bilandžić, a o njenoj vještini zadržavanja pažnje i “hvatanja” karaktera ovih malenih zahtjevnih modela pisalo se u onodobnim tiskovinama.
U početku je portretirane osobe Tonka smještala u neutralne ambijente ili simulirane okvire te manipulacijama na negativima postizala snoviti dojam, a pod utjecajem holivudskih prikaza filmskih zvijezda počela je koristiti dekorativne ili geometrijske pozadine koje pridonose vizualnoj izražajnosti. Radove koje je smatrala umjetničkima opremala je paspartuom i potpisivala, dok je ostale, prema običaju profesionalnih atelijera, označavala samo suhim žigom. Bila je i službena fotografkinja kraljevske obitelji Karađorđević, koju je prikazivala u tipičnim vladarskim pozama, iako uz ponešto opušteniji dojam, ili, u slučaju Marije Karađorđević, nalik na holivudske zvijezde. Cirkulirajući u medijima, Tonkine fotografije uvelike su utjecale na percepciju vladara.
Oslobođeno ljudsko tijelo
U sekciji posvećenoj “mondenom Zagrebu” predstavljene su fotografije koje svjedoče o optimizmu 1920-ih i 1930-ih, jačanju kupovne moći građana, utjecaju svjetskih trendova te intenzivnom kulturnom i društvenom životu Zagreba. U revijama Svijet, Kulisa i Cinema izlaze fotografije koje bilježe afirmaciju “nove žene” – ravnopravne muškarcu, slobodne, samosvjesne i dobro odjevene – te brojna društvena događanja poput novinarskog plesa u Esplanadi, zabave različitih društava, kupanja na Savi ili izbora ljepote (Tonka je ovjekovječila i Šteficu Vidačić, Miss Jugoslavije i Miss Europe).
Sekcija “Od baleta do ‘apsolutnog plesa'” kroz fotografiju naznačuje odmak od klasičnog baleta prema suvremenom plesu. Kako objašnjava Marija Tonković u tekstu “Fotografija: medijska afirmacija i afirmacija medija”, u tridesetima je idealizacija oslobođenog ljudskog tijela dominirala u plesnoj umjetnosti i taj period naziva se zlatnim dobom plesa jer je tada otvoreno nekoliko škola za suvremeni ples zasnovanih na načelima koja su uveli Isadora Duncan i Rudolf Laban. Tonka bilježi izvedbe baletnog ansambla Narodnog kazališta, inozemna gostovanja i izvođače/ice poput Vere Milčinović Tashamire, Maksimilijana i Valentina Fromana, Oskara Harmosa i Mije Čorak Slavenske. Ono po čemu je možda najpoznatija su brojne i doista fascinantne fotografije glumaca i kazališnih predstava (na čije je fotografiranje Tonka imala ekskluzivno pravo), pomoću kojih je danas moguće vjerno rekonstruirati stanje hrvatskog kazališta onog vremena i koje odaju dojam fantastičnog svijeta miljama udaljenog od današnjeg. Tonka je već 1920. počela snimati u Narodnom kazalištu, a fotografije predstava (da spomenemo samo neke – Antonije i Kleopatra iz 1931., Elizabeta engleska iz 1932. ili Walküra iz 1936.) odaju istančan osjećaj za svjetlo, kadriranje i kompoziciju, dok se na fotografijama glumaca, koje je često slikala iza kulisa, posebno ističe psihologija likova koje su u tom trenutku igrali.
Posebno su zanimljivi ženski aktovi, koje Tonka počinje snimati sredinom 1920-ih, kada se među pripadnicama građanskog sloja javlja interes za taj žanr. Fotografije se objavljuju u časopisima kao što je Cinema ili se snimaju za “kućnu” upotrebu. Modeli su prikazani na senzualan način koji ističe konture i putenost tijela, iako uglavnom imaju skrivena lica. Ti aktovi se, stoji u popratnom tekstu, uklapaju u onodobne estetske trendove: ističu klasičnu ljepotu, imaju neutralnu ili stiliziranu pozadinu, često se poigravaju svjetlom, te koriste različite rekvizite koji uvode narativni element i otvaraju mogućnost simboličkog čitanja (primjerice, akt s lubanjom).
Tonka u središtu
U popratnom tekstu izložbe stoji da je cilj prikazati, interpretirati i valorizirati djelo Antonije Kulčar u kontekstu hrvatske međuratne fotografije, rekonstruirati njezin životni put te posjetiteljima prikazati zanimljiv i bogat opus ove nedovoljno izučavane fotografkinje. Naime, Tonkin rad dosad je bio predstavljan samo fragmentarno, uglavnom u kontekstu nekih od fenomena koji su obilježili stvaralaštvo između dva rata. Kako objašnjava autorica izložbe, “iako su Tonkine fotografije bile uključene u sve velike, sintezne kulturološke izložbene projekte organizirane u proteklih desetak godina (nerijetko kao dokumentarni materijal), o njoj se danas vrlo malo zna, nije joj posvećena niti jedna publikacija, a opus joj nije bio kritički obrađen i cjelovito prezentiran javnosti”. Važnost retrospektive, dakle, leži u stavljanju Tonke – odnosno, isključivo Tonke – u središte, te u dodjeljivanju joj mjesta “koje i zaslužuje” u općoj memoriji.
A činjenicu da ona već jest dio opće memorije (iako najvećim dijelom one izumiruće generacije Zagrepčana) potvrđuje i akcija prikupljanja Tonkinih fotografija iz obiteljskih ostavština koja je započela još u srpnju prošle godine i kojoj je jedan od ciljeva bio “aktiviranje emotivnog impulsa kod posjetitelja”. Građani su bili pozvani da vide “članove svoje obitelji u prostorijama Klovićevih dvora”, i u konačnici je pristiglo gotovo 200 fotografija. Na taj način ostvarena je izuzetno rijetka situacija participacije građana u kreiranju izložbe, što je svakako pohvalno. Jedini prigovor može se uputiti tome što su fotografije koje prikazuju slavne ličnosti (kojima je pripao najveći dio izložbenog prostora) razdvojene od onih privatnih. Potonje prikazuju članove “običnih” obitelji i sve su smještene (da ne kažem nabacane) u zadnjoj prostoriji izložbe, kao da su neki addendum, a ne ravnopravan dio opusa vlasnice jednog fotografskog atelijera. Građanima je tako doista omogućeno da budu dio projekta, ali se pritom zadržala razlika između javne i privatne sfere, odnosno javnog i privatnog sjećanja, pri čemu je potonje manje reprezentativno.
Valja istaknuti i da je izložba uspješno izbjegla zamku spektakularizacije same fotografkinje, i to stavljanjem naglaska na rad umjesto na osobni život umjetnice, kao i oslanjanjem na nostalgičarski pristup koji u ovom slučaju sasvim solidno funkcionira, pružajući posjetiteljima prozor u jedno proteklo doba obilježeno optimizmom, poletom, zabavama i glamuroznim kulturnim životom. Ipak, treba imati na umu da je Tonkin svijet zapravo svijet međuratne fantazije – zlatno doba Hollywooda transplantirano u jedan sasvim drugačiji kontekst – koji na sadržajnoj, ali i na formalnoj razini donosi određeni oblik eskapizma, osobito u kontekstu trenutne hrvatske društveno-političke situacije.
ObjavljenoObjavljeno
