Kritika UČENICA A: Je l’ ti znaš već šta ćeš upisat’?
UČENICA B: ZŠEM.
UČENICA A: Ha?
UČENICA B: Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta.
UČENICA A: Ahaaaa. Nisam znala da te to zanima.
UČENICA B: Pa ono. A ti?
UČENICA A: Ja sam mislila na glumu.
UČENICA B: A šta kad ne upadneš?
Ovakav razgovor bismo mogli čuti u javnom prijevozu u panici oko mature tipičnoj za ovaj dio godine, a zapravo se radi o replikama iz predstave (Ne)vidljive u produkciji Empiria teatra koju smo imali prilike gledati 24. lipnja u Centru mladih Ribnjak. Predstava u trajanju od dvadesetak minuta okuplja tri glumice, tri stolca i dva crna panoa kako bi nam predočila tri različita životna razdoblja koja započinju stresnim razmišljanjem o upisu na fakultet, izlazak na tržište rada i okupljanje deset godina nakon mature. Redateljica Iva Srnec Hamer i glumice Dorotea Ilečić Sever, Mirna Ostrošić i Lidija Penić-Grgaš nam uz minimalne postupke i skromne uvjete (nema kostima, rekvizite, zvuka, svjetla) iznimno uvjerljivo, na trenutke i komično, prikazuju svaku etapu života upisanu u ovaj autorski tekst.
Sve tri glumice se izmjenjuju u ulogama glumice, majke, prijateljice i budućih poslodavaca. Imamo priliku vidjeti scenu u kojoj roditelji maturantice skupljaju brošure za izbor fakulteta dok s pola uha slušaju želje svog djeteta (Lidija Penić-Grgaš odlično prikazuje mamu koja bi najradije sama upisala medicinu i svaki dan provodila u laboratoriju). Nakon toga Penić-Grgaš uskače u ulogu nedavno diplomirane glumice koju Ilečić Sever i Ostrošić nemilosrdno rešetaju pitanjima na razgovoru za posao (koji, naravno, nije u struci) te osciliraju od onih tipičnih (Snalazite li se u stresnim situacijama?), onih ponižavajućih (Znate li kako se obračunava radni staž?), onih neprimjerenih (Planirate li imati djecu?) do svima “najdražeg”: Gdje se vidite za deset godina?
Kulminacija u predstavi dolazi u obliku okupljanja za desetu godišnjicu mature u kojoj se Ilečić-Sever, kao glumica na nezavisnoj sceni, zatiče u bujici pitanja svojih starih prijateljica koje sada već imaju djecu i izgrađene karijere. Snaga i ljepota ove izvedbe leži u tome što glumice u trećem dijelu iskaču iz likova i obraćaju se gledateljima kako bi im prenijele vlastite misli koje u patrijarhalnom društvu kakvo je naše nisu prihvatljive, poput priznanja majke: “Nisam osjetila mir od 2016. i osjećam kako polagano gubim vlastiti identitet.” Ili odlučnosti poslovne žene: “Ne znam s djecom i čine me nervoznom i mrzim što se imam potrebu pravdati jer ih nemam.” Tu je i monolog glumice koja ne zna kako će preživjeti mjesec te zapravo živi od posuđivanja novca kojeg vraća čim joj sjedne honorar i tako se vrti u krug. Osim onih rijetkih situacija kada snimi kakvu sapunicu, pa se može počastiti naručivanjem hrane.
Ova je izvedba označila kraj dvogodišnjeg međunarodnog projekta T.O.U.C.H. (Theatre Outreach: Unravelling Connections In Humans) koji je okupio organizacije iz Hrvatske, Italije i Srbije koje su redom Empiria teatar, Uniamoci i Cepora. Svaka od tri organizacije se fokusirala na određenu društvenu skupinu: u Hrvatskoj su to bile mlade i nezaposlene osobe, u Italiji osobe s invaliditetom, a u Srbiji djeca bez roditeljske skrbi. Empiria teatar je za vrijeme trajanja projekta proveo niz radionica u školama i kulturnim centrima koje su se bavile problemom nezaposlenosti mladih, a izvedbu (Ne)vidljive (koja se fokusirala na pitanje rada u kulturi preko priče o mladoj i nezaposlenoj glumici) publika je ranije imala priliku vidjeti i na Festivalu alternativnog kazališnog izričaja.
Nakon predstave je uslijedio panel hibridne prirode preko platforme Zoom pod nazivom Inkluzivno kazalište u kontekstu marginaliziranih skupina i nezaposlenosti mladih. U razgovoru su sudjelovali psiholog Sandro Krašić, nastavnica, kritičarka i urednica Andrea Divić i plesna umjetnica Iva Nerina Sibila, a moderatorica je bila kazališna redateljica Nika Bokić koja je ujedno bila i asistentica na projektu T.O.U.C.H. Panel je otvoren pitanjem o uvjetima rada na nezavisnoj sceni i koliko se razlikuju od onih u drugim zanimanjima te postoji li primjer pozitivne prakse na umjetničkoj sceni. Bokić napominje da samo u Centru mladih Ribnjak trenutno igraju dvije predstave koje se tematski bave radnim uvjetima: Predstava koju želimo gledati i (Ne)vidljive, a Iva Nerina Sibila dodaje dva plesna naslova koja se mogu pogledati u TALA PLE(j)Su: BARTLBLOB i Plesna predstava.
Jedan od najčešće spominjanih problema vezanih za rad na nezavisnoj sceni je rad od projekta do projekta; prekarni rad koji ne poznaje godišnji odmor ili radno vrijeme i kojem je bolovanje nepoznat pojam. Kao tema se otvorio i izbor fakulteta što smo i vidjeli u predstavi, te koliko monetarna isplativost utječe na upis i izbor buduće struke. Ne gleda se interes ili izvrsnost u nekom polju, već mogućnost stalnog zaposlenja sa izdašnom plaćom. Iako ovakva priča nije nova, čini se da mladi sve manje i manje upisuju smjerove koje zaista žele studirati. Poteglo se i pitanje sindroma sagorijevanja, poznatijeg kao burnout koji se pojavljuje sve ranije i ranije. Divić je podijelila neka iskustva rada u školi u kojoj su očekivanja ogromna te se čini da je u Zagrebu teže upisati gimnaziju nego fakultet jer svi moraju imati odlične ocjene. Na učenike_ice utječu i društvene mreže koje im romantiziraju rad i učenje ili postavljaju nerealna očekivanja i nedostižne ciljeve.
Koliko god se srednjoškolka razlikovala od slobodne umjetnice, čini se da ih muče slični problemi. Društvena očekivanja su prisutna i kod jednih i kod drugih, kao i pritisak produktivnosti, kod jednih su to savršene ocjene, kod drugih izbacivanje rada za radom kako bi mogle financirati osnovne životne potrebe. Jednog dana, ne tako daleko, ove prve će se naći na poziciji ovih drugih, već upoznate s burnoutom kao posljedicom kroničnog stresa uzrokovanog lošim i / ili preopterećujućim uvjetima rada. U poslovima koji se percipiraju kao rad iz ljubavi, pritisak je samo očitiji jer nema institucionalne podrške ili je ona neadekvatna. Da bi budućnost bila drugačija, potrebne su sistemske promjene. A borba za bolje radne uvjete tiče se svih nas pa i onih koje (još) nisu na tržištu rada.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
